NAGLASAK NA NAGLASKU

I svete priče obiluju ljudskim neznanjem. Naprimjer, poznata o anđelu koji pomaže zlotvoru, oholom i osionom, unesrećuje one koji to nisu zaslužili, čak i djecu, sve čini naopako i okrutno, dok se ne rasvijetli vidovitost njegovih postupaka

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Postoje razne interpretacije svega što se događa. Bez obzira na to je li riječ o kozmičkom projektu ili našoj sudbini. Ponekad su, poput sjene, skrivene u naglasku. Naglasak određuje smisao riječi. Kao što određuje i smisao rečenice.

Pričao mi jedared prijatelj koji je volio hodati po šumama i verati se na neke gorske vrhove kako je jednom dok je proučavao topografsku kartu bio zaista iznenađen. Za jedan je vrh na karti pisalo: Oblik. To mu se učinilo neobično. Kako i ne bi?! Kakav oblik? Geometrijski? Sve dok taj vrh nije vidio. Sve dok mu njegova oblost nije ušla u oči i pomilovala ga svojom nježnom strukturom. Drugi je to naglasak, pomislio je. Naravno da je drugi, ali niko ne piše akcente u tekstu. Niti u gorama. Tako ni na topografskim kartama.

Slična je stvar s vodopadom Skakavac. Dok ga nisam vidio, stalno sam se pitao kakve veze taj skok vode ima s insektom. Nikakve, naravno. Skakavac skače samo za sebe i one koji ga gledaju.

Koliko samo zmajevaca ima… Te pećina, te vrhova…

I kod nas i u čitavom svijetu.

Sad ih više nema, ali nekad su tu živjeli zmajevi.

Toponomastika je nepogrešiva. Kao i bajke.

Inače, Bosna je puna dobrih voda.

Zapisano je to i na topografskim kartama.

Hodao tako radoznali putnik po našim planinama (u vrijeme kad smo bili rub na kojem su se dodirivale velike historijske carevine). Putnik čije ime znamo, jer je napisao izvještaj nadležnima, zapitao je čovjeka kojeg je vidio kod izvora kako se zove ta voda. “Dobra je to voda, može se piti”, reče mu čovjek. “Dobra voda.” I nagnu se da se napije. Putnik je to kasnije pažljivo zapisao u svoju bilježnicu.

Koliko je samo izvora tako dobilo ime, prepisivano s karte na kartu. Kako su ih ondašnji ljudi zvali, ne zna se.

Kažu da je tako nekako nastala i riječ bitanga.

“Ko je to bio?” zapita žena čovjeka.

“Jedan od onih bite-danke”, odgovori čovjek.

Kasnije su se svi bolje snalazili s jezikom. Iako nisu govorili ono što zaista misle.

Šta bi bilo kad bi bilo?!

Ne znamo ni sami kad se služimo frazama. Ponekad to usmjerimo na određenog čovjeka, pisca, mudraca, a ponekad jednostavno na narod. Narod je kriv za sve. Tako i za nepoznate mudrijaše.

Ko bi drugi bio?!

A može to biti i uzrečica.

Kao kod starog profesora Gabule.

Zar je to potrebno objašnjavati?

Naravno da nije.

Svi Gabulu znaju, bili u gabuli ili ne bili.

Katkad se sjetim poznate anegdote (ne znam je li je neko negdje zabilježio mada svakako za zabilježiti jeste) o kratkom putovanju u Bosni. Sjede tako muškarac i žena, a onda uđe u kupe pristao mladić, uljudno pozdravi i sjede. Nešto kasnije upita muškarca: “Koliko je sati?” Muškarac ne odgovori ništa. Kao da nije čuo. Žena je pokušala nešto kazati, ali on joj je stiskom dao na znanje da se ne petlja. Šutjeli su tako dok nije došlo vrijeme za izlazak.

“Što ne reče onom lijepom mladiću koliko je sati?”, upita žena muža dok su išli ka svom sljedećem prijevozu.

“Glupa, glupa ženska glavo”, odgovori on, “zar nisi vidjela da je htio razgovarati?! Sve nešto neće, kobajagi, a sve nešto hoće. Gori od pitanja. Tu bi pao teški eglen. Družio bi se on. A vidjela si gdje je izišao? Gdje i mi. Kakva si, ti bi ga i na kahvu pozvala. On, bezbeli prihvatio, a znaš da imamo šćercu koja se isto tako voli družiti. I dok si kazao najkraću riječ, ne znam više šta, eto ti sevdaha. A sevdah je golem jad i zna se šta još. Najednom je tu zet. A kad već do tog dođe, goni zeta koji nema ni sata.”

Žena na to nije ništa odgovorila.

Ne znam šta bih ni ja, jer slijed razmišljanja djeluje logično iako se nad njim nadvija mrak.

 

Takva je i priča o pozajmljivanju bicikla koja se selila i selila iz jednog kraja u drugi te na koncu uobličila u nešto nalik na baladu.

Uče nas da je što se dogodilo jedino moguće.

Kao što bi učio onaj filozof iz Voltaireova Kandida.

Tako čovjek kojeg znam čita onako kako misli da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za nj. Ako u knjizi piše izvor, on ga čita kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čita ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čita drukčije, niti piće od grožđa, o kojem u knjizi piše. Zato mu se čini da je ukleti čitač. Drugi znaju bolje od njega šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili.

 

I svete priče obiluju ljudskim neznanjem. Naprimjer, poznata o anđelu koji pomaže zlotvoru, oholom i osionom, unesrećuje one koji to nisu zaslužili, čak i djecu, sve čini naopako i okrutno, dok se ne rasvijetli vidovitost njegovih postupaka.

Čitavu on noć misli na anđela. Zaposlenog anđela.

I najednom ga u ulici vidi kako ubija čovjeka.

Jesi li ti stvarno anđeo?

Anđeo ga je pogledao. Za trenutak. Samo za trenutak.

Zar ne znaš bio je smisao njegovog pogleda.

Uče nas knjige, pomislio je. U kojoj sam knjizi ovo pročitao?

Kako sam ga vidio?

I zašto ga je ubio?

 

Nikad nije pronašao odgovor na svoja pitanja.

Sve ovo na određen način nalikuje na neke stare kineske romane (Šljivin cvijet u vazi od zlata, naprimjer).

U pitanju je filozofija života.

Ipak, ko zna zašto, ali priča o anđelu uvijek mu se činila nepravednom.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!