fbpx

Nacionalni spomenik na petom kilometru od Gračanice: Fethija pod krilom Sokola

Može sa sigurnošću da se tvrdi da je stara sokolska džamija najstarija džamija u ovom kraju. Ovu džamiju narod zove Fethija, a taj naziv dobijale su one džamije u Bosni koje su izgrađene neposredno poslije uspostavljanja osmanske uprave (fetha)”

 

Piše: Izet PERVIZ

Ta džamija ukopana u brdu sred sela kao da izrasta iz priča. Kazivalo se da je ispred nje polazio drveni most kojim se ulazilo u Sokol, grad izgrađen u srednjem vijeku na čelu kamene hridi zgrudane nad Ilidžom, nad vrelom Sokoluše. Tako se svaki putnik koji bi dolazio u ovaj grad morao pokloniti njenoj ljepoti. Kada bi se s drvene munare zaorio ezan, nastao bi tutanj i most bi se zanjihao. Znalo se: to posada utvrđenog grada prelazi u džamiju, pred Boga, na sedždu. Dječaci bi se skupljali sa strane, uz nišane, sramežljivo krijući svoje drvene sablje i, maštajući o dalekim pravim ratovima, provirivali iza mahovinom prekrivenih kamenih turbana, hvatajući pogledima vojnike koji su otpasavali sablje i kačili ih o kajle zakucane na stubovima između kojih se ulazilo na most. Kada bi namaz zašao u samu svoju srž, prikradali bi se oni, da golim prstima opipaju pravu pravcatu sablju, obećavajući vojniku koji je tog dana bio zadužen da čuva most, oružje i obuću da će prenijeti pozdrav sestri, stričevki, nekoj drugoj djevojci u selu.

Pričalo se da je jaz između tog brijega i Gradine nekad bio puno dublji, tako dubok da bi se čovjeku zamantalo pogleda li dolje dok prelazi preko pokretnog mosta koji bi se za vrijeme opsade podizao ka visokim kulama od kojih su ostala tek dva krnjava zuba. Zasigurno je, kao u tolikim drugim slučajevima, bio ispunjen vodom koju bi branioci grada prvo natjerali da okruži oko Gradine, a tek onda da poteče prema pitomini na kojoj je kasnije legla varoš Gračanica i da se tu sva preda Spreči.

DVOR ILI CRKVA

Pričalo se još kako je na tom mjestu nekad bila crkva koju je vrijeme zamelo pa izniknula ova bogomolja, danas upisana na listu znamenite bosanske baštine. Evo, potvrđuje to i tabla koja se stavlja pred objekte koji čine nacionalno blago. Pred ovim su, za divno čudo, dvije ploče. Na jednoj se može pročitati sve o Sokogradu, a na drugoj sve o džamiji. Piše da je ova građevina izgrađena u prvoj polovini 15. stoljeća, baš kada i grad nasuprot nje, s kojim se zgleda već skoro šest stotina godina. Dalje ploča kazuje: “Može sa sigurnošću da se tvrdi da je stara sokolska džamija najstarija džamija u ovom kraju. Ovu džamiju narod zove Fethija, a taj naziv dobijale su one džamije u Bosni koje su izgrađene neposredno poslije uspostavljanja osmanske uprave (fetha). U prvim popisima stanovništva grada Sokola 1553. spominje se da je muslimansko stanovništvo bilo većinsko s 33 kuće, od ukupno 46. Početkom XVI vijeka u sastavu posade grada Sokola bili su i vjerski službenici, a prvi imam bio je hadži Fakih, što je također dokaz o postojanju džamije odmah nakon uspostavljanja osmanske vlasti.”

Prema podacima koje je javnosti ponudio orijentalista Adem Handžić u knjizi Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, pet godina ranije vjerski sastav stanovništva bio je znatno drugačiji. U defterima iz 1548, koje je Handžić držao u rukama, stoji da je varoš Soko imala 37 muslimanskih kuća, a u njima je bilo 11 odraslih neoženjenih muškaraca. Hrišćanskih kuća bilo je 24, u njima je živjelo šest neoženjenih mladića, a bila je i jedna udovička. U narednih pet godina broj muslimanskih domova povećat će se za četiri, a broj hrišćanskih smanjiti za devet, dok će se zatrnuti cijelih 15 ognjišta. Gdje su se odselile ove porodice? Da li su dobile zemlju negdje preko Save, u Slavoniji, u Baranji…? Razlilo se Otomansko carstvo sve do Budima.

Handžić dalje navodi da su u tom defteru popisani samo muškarci. To mu je bilo dovoljno da iz tog popisa, upoređujući imena očeva koja su dolazila iz hrišćanskog miljea s imenima nekih sinova koji su već nosili imena muslimanska, izvuče zaključak kako je proces islamizacije uveliko bio u toku. Nije li isuviše smjelo ustvrditi kako su u pet godina četverica porodičnih starješina donosila tešku odluku o promjeni vjerozakona i dovodili svoje porodice ovamo, u džamiju, pred hodžu, da se obavi obred prelaska pod drugi zakon jednog jedinog Boga? Naravno, sve to uz uvjet da je džamija tih godina stajala ovdje.

S vremenom je hrišćansko stanovništvo iščezlo iz Sokola. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je ovdje boravio etnolog Salih Kulenović, skupljajući građu za studiju Antropogeografske i etnološke odlike Gračanice i okoline, u selu je bilo “318 kućnih numera, a razdijeljeno je u sedam mahala (zaselaka). Po nacionalnosti, stanovnici Sokola su Muslimani”. Mještani su mu tada govorili da “na nekoliko mjesta ima hrišćanskih grobova”, te da je uspomena na hrišćane ostala sačuvana i u nazivima nekih njiva: Kaursko groblje, Kaurundžije…

Petnaestak godina nakon Kulenovićeve posjete Sokolu, kada je rušena stara džamija da bi na njenom mjestu bila izgrađena ista takva, pojavila se prilika da se provjere predanja o džamiji izgrađenoj na temeljima crkve. Tada je Muzej Istočne Bosne iz Tuzle poslao arheološki tim u Soko, da kopa i ispituje. Rukovodilac tima bio je arheolog Veljko Milić, a činili su ga još i Branko Belić, arheolog iz muzeja u Doboju, Aleksandra Popović, studentica arheologije, i tehničar Savo Vujić. Nisu uspjeli pronaći tragove apside niti druge elemente koji bi govorili u prilog crkvenom graditeljstvu, kako su to naveli u svom izvještaju.

Članovi tima bili su bliže zaključku da je na ovom mjestu bio izgrađen dvor u kojem je najvjerovatnije stanovao feudalac, upravitelj utvrde Sokol, i da su Turci na temeljima tog spaljenog dvora podigli džamiju. Na kamenim podovima stare džamije naišli su na tragove paljevine koji su potvrdili pisanja nekih historičara kako je mađarska posada 1520, bježeći pred Osmanlijama, s gradom spalila i ovu građevinu. Ovaj zaključak potkrijepljen je i tvrdnjom Pavla Anđelića da je uz još neke utvrđene gradove u Bosni postojala građevina u kojoj bi stanovao plemić i da je jednostavno nazivana dvor.

Međutim, Milićev tim ne odriče se pretpostavke da je na ruševinama dvora ipak izgrađena crkva. Bazira je na tvrdnji da je u ono vrijeme okolno stanovništvo bilo uglavnom pravoslavno. Dodaje joj činjenicu da su u osmanlijskoj vojsci službovali i Vlasi, i martolozi pravoslavci, te da oni dobivaju dozvolu. Osmanlije u ona doba ne dozvoljavaju da se grade crkve, a tek tu i tamo, u kakvim posebnim okolnostima, dobije se poneko odobrenje za izgradnju crkve, i to tamo gdje je već bila. Iz ove premise tim izvlači novu pretpostavku: negdje tu, u blizini, morala je postojati crkva, po svoj prilici drvena. Zapaljena je pa su vlasti dozvolile da se obnovi ovdje, na mjestu feudalnog dvora. Zato nema ni traga crkvenim elementima. Bila je, navodno, u funkciji sve do Bečkog rata (1683–1699), kada se mijenja i sastav stanovništva: iz Slavonije doseljavaju mnoge izbjeglice muslimani. Milićev tim pretpostavlja da je crkva srušena i da je na njenom mjestu načinjena džamija Fethija.

SOKOLSKE FAMILIJE

Džamija je ukopana u brdu nasuprot Gradine, oko koje se stoljećima, gotovo u koncentričnim krugovima, širilo selo. U šest stoljeća, od 46 kuća stisnutih u podgrađu Sokola, selo je naraslo na 318, koliko ih je imalo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. S njim je rasla i njegova prošlost i sred sela groblje, tu oko džamije. Salih Kulenović izdvojio je naziv jedne njive podno Gradine – Meitbašićka. Narod kazuje da je na tom mjestu bila kuća meitbaše, glavara ovog groblja. Koliko je taj Sokoljana položio u zemlju? Koliko je tek u šesto godina postojanja selo sinova svojih predalo crnici koja ih je i hranila i usrećivala i žalostila i na kraju nudila im utrobu svoju kao krevet za vječni počinak?

Nebrojene su porodice protutnjile kroz Soko i nebrojena su prezimena, na sedždu padajući, čelima svojim dodirivala ćilime ove džamije, pamteći svaku njihovu šaru i svaki njihov čvor. Zamršene puteve sokolskih porodica, koje su se u šesto stoljeća doseljavale i raseljavale, donekle je raščešljao Salih Kulenović. Među najstarijim su Topčagići, koji su prezime dobili po tome što su im preci bili topdžije gore na Gradini. Oni žive u zaseoku Ilidža. Tu žive i Bošnjakovići. Za njih se vjeruje da su se doselili prije gotovo 300 godina, i to odnekud od izvora Bosne, pa su po tome i dobili prezime. I za Spahiće, koji žive u zaseoku Osmanagići, kazuje se da žive ovdje već 300 godina.

Još su stariji Hadžići. Oni žive u zaseoku Oštrakovac, koje je dobilo naziv po vjetru koji puše od Posavine. Priča se da je prije 320 godina “neki čovjek iz susjednog sela Škahovice krenuo na hadž”, ali nije dobacio ni do Sokola a nađe ga smrt, te ti ga neki Sokoljanin sahrani i proglasi se hadžijom, pa od njega, eto, potekoše Hadžići.

Hasagići žive u mahali Guvno. Prije 290 godina, kazuje se, neki je Hasanaga naredio da se tu snosi žito, da se oguli trava i načini harman, da se konji puste u trku, da se vrše žito i sabira desetina. Od njega su potekli Hasagići. Na Guvnu žive i Umići. Oko njih se isplela prava legenda: nekad je ovdje, kaže, živjela obrazovana i bogata žena, tako mudra da su neki htjeli da je zamuhtare i proglase starješinom sela, a drugi su, naravno, bili protiv. Oni koji su je podržavali postadoše Umići.

Za Dizdareviće, koji žive u mahali Bježani, gdje se bježalo za vrijeme opsade grada, kazuje se da su isto tako veoma stara porodica i da su potomci čuvenog dizdara Hasanage, o kojem se pripovijeda kako je uz pomoć topa krnje spasio Sokograd od Austrijanaca. U mahali Orašje žive Hadžiaganovići, koje zovu i Slanjankići. Prvi naziv dobili su po nekom čovjeku iz familije Aganovića koji je prije 130 godina išao na hadž, a drugi po neni iz Sladne. U ovoj mahali žive i Sprečići, koji su se prije 250 godina doselili od Spreče. U Sokolu su zabilježeni i Bešići, Dautovići, Nurići, Pjanići, Fišići, Kovačevići, Ahmuljići, Begovići, Mehičići, Jusufovići, Mujanovići, Hamidovići, Huremovići, Čajići, Behaderovići, Džinići, Mehanovići, Sarići, Sehatlići, Husejnovići, Sumbići, Puškari, Delići, Dugonjići, Ahmetbegovići i Brkići.

Džamija je služila svojoj svrsi sve do 1980, kada je sagrađena nova niže, niz brdo, prema ulazu u selo, na mjestu zvanom Meraja, na kojem su nekad organizirana sjela za mlade, pa se ašikovalo i zaljubljivalo i vjerilo i prevjeravalo i birao momak djevojku i djevojka momka, sve pjevajući: “Soko selo za mene malehno / I za moga ruha bijeloga / Jorgovane de podigni grane / Da provodam momke Sokoljane.”

PROČITAJTE I...

Sarajevska Općina Centar i načelnik dr. Nedžad Ajnadžić, u saradnji sa BZK „PREPOROD“ i izdavačkom kućom „KNJIGOLJUBAC“ pokrenula je akciju prikupljanja knjiga za prvu bošnjačku biblioteku u Crnoj Gori. Cilj je prikupiti bibliotečku građu s fokusom na temu historije Bosne i Hercegovine, historije Bošnjaka, historije bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti, kulture, lingvistike, prava, ekonomije i svih ostalih područja bitnih za obrazovanje mladih.

I nije samo problem u ponašanju Srbije, koja s vlastitog teritorija migrante usmjerava ka Bosni i Hercegovini; Hrvatske, koja provodi ilegalni “pushback” migranata u Bosnu i Hercegovinu, čak i onda kada nisu ušli u Hrvatsku iz naše države; ili u vlastima manjeg bh. entiteta, koje organizirano i pod policijskom pratnjom provode migratne do međuentitetske linije s Federacijom BiH, tj. s Unsko-sanskim kantonom.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!