Nacionalistički inspirirano nasilje u Hrvatskoj može preći u mainstream

Retuđmanizacija Hrvatske u svom najraskošnijem obliku. Samo se promijenio lik Velikog Demokratora. Umjesto antipatičnog mrguda, krivoustog krivotvoritelja istine, na vlasti je kancelarska karikatura, znatno ugodnijeg izgleda i retorike, ali sve više puna sebe, bezobraznija i osornija prema javnosti, a sve ambicioznija u baruštini koju zovu birokratijom Evropske unije jer je u njoj i doživio izlazak iz kukuljice

Piše: Faris NANIĆ

Desni hrvaćanski portali koji se diče hrvatskim nacionalizmom i bezuvjetnim domoljubljem nekoliko su me puta prozvali da kao autor koji je rođen i živi u Hrvatskoj pišem o fašizaciji zemlje. Inače, imenicu domoljublje redukcionistički, da ne zvuči “srpski”, poistovjećuju s rodoljubljem, iako to semantički nije isto, kao uostalom niti jednoznačne i semantički različite imenice domovina i otadžbina, gdje se ova potonja ima također smatrati “srbizmom”, dok, recimo, prilog načina “veoma”, koji je u govor, a potom u hrvatski standardni jezik, jer i tu pitan kao vožd, uveo Tuđman, naravno nije “srbizam”, već izvorna hrvaština od stoljeća sedmog.

Redukcionizam, obogaljivanje istine, jahanje na neznanjem uzgojenim predrasudama i raspaljivanje nacionalističkih sentimenata neke su od glavnih karakteristika fašizma, onog desnog. Naravno, svi napisi na društvenim mrežama i u medijima popraćeni su prijetnjama iz poznatog kukavičkog, fašističkog arsenala. Ja sam, eto, sretan što sam živ u zemlji Arkadiji, poklonjenoj od Boga Hrvatima i katolicima, a ja Bošnjak i musliman, stranac, haman Azijat, trebao bih poći nazad u Tursku, od kuda sam, navodno, potekao. Umjesto da sam zahvalan na gostoprimstvu, prepoznajem i usudim se javno upozoravati na karakteristike kvazifašističke svijesti, koja, pitate li te samoproklamirane desničare, u Hrvatskoj ne postoji. I to zato što oni tako tvrde. Vrati se u Tursku – poručuju mi iza busija, Turcima koji su stoljećima tamanili Hrvate kao zečeve (o čemu nema ama baš nikakvog historiografskog dokaza). Hrvati su, eto, uprkos tome, preživjeli i sačuvali sveto hrvatsko tlo koje su dobili u emanet, a nisu ga nikako i nikad drugima otimali pljačkom, paleži, ubistvima i silovanjima, Ilirima, Tračanima, istočnim Rimljanima, Bošnjacima, Mađarima…

Usred, dakle, Zagreba, inače grada i biskupije koju su osnovali Mađari pristigli iz Azije, jedan se skoro pa Azijat usudi pisati o procesima koje i slijepac vidi i o kojima, uzgred, pišu kritički i neki drugi, prvenstveno Hrvati, katolici, agnostici, ateisti…, koji, naravno, nisu domoljubi, već mrze sve hrvatsko. Tu pripada i najnoviji hrvatski mit o “Oluji”, koja je ne više samo spasila Bihać da ne postane nova Srebrenica (što je nonsens jer su branitelji bili naoružani, a ne razoružani od međunarodne zajednice kao u Srebrenici) već, po novim interpretacijama “prve plavuše”, i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kada im se argumentirano iz Bosne odgovori kako to nije istina, kao i da je upravo 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine prvo rasteretio Hrvatsku vojsku tri godine od borbe s tzv. Srpskom vojskom Krajine, a potom aktivno sudjelovao u oslobađanju hrvaćanske teritorije, reagiraju kao opareni.

Sve se začinjava standardnom mantrom o prijemu i zbrinjavanju 300.000 bošnjačkih izbjeglica, za koje se tako Bošnjaci zahvaljuju Hrvatima što su ih oslobodili i za njih se poput roditelja brinuli. Ta eksplozivna mješavina potpunih izmišljotina, mitova, malo, slabo savladane, osnovnoškolske historije i puno neznanja i kompleksa superiornosti postaje sve više mainstream u Hrvatskoj. Kritička riječ postaje neželjenom i neprijateljskom, a opozicijsko djelovanje skoro zločinom, ako dirne u “svetinje”. Dok vlast radi šta hoće i vodi zemlju direktno u propast, a narod se zadovoljava šovinističkom onanijom, malo iznajmljuje apartmane, uzima kredite i urla na Thompsonovo kič nacionalističko stihokleplje, kao i predsjednica plavuša mu. Ili, onaj većinski dio koji se grozi tog nacionalističkog kiča – iseljava. No, ne buni se, pa čak i sve manje glasa. Retuđmanizacija Hrvatske u svom najraskošnijem obliku. Samo se promijenio lik Velikog Demokratora. Umjesto antipatičnog mrguda, krivoustog krivotvoritelja istine, na vlasti je kancelarska karikatura, znatno ugodnijeg izgleda i retorike, ali sve više puna sebe, bezobraznija i osornija prema javnosti, a sve ambicioznija u baruštini koju zovu birokratijom Evropske unije jer je u njoj i doživio izlazak iz kukuljice.

ZAPALJIVA RETORIKA VLASTI

Iako su ankete popularnosti koju provode razne agencije po nekim novovjekim statističkim pravilima, gdje je manje od 1.000 ispitanika na cca 3,5 miliona glasača reprezentativan uzorak raspoloženja i političke klime u zemlji, nedovoljno pouzdane, predstavljaju jedini, koliko-toliko referentan indikator pulsa javnosti. Posljednje mjesečno istraživanje Agencije “IPSOS Puls” pokazuje rast popularnosti HDZ-a. Nota bene, istraživanje je provedeno usred smjene četvero ministara zbog korupcijskih afera. Ispada kao da je premijeru s kancelarskim manirima Andreju Plenkoviću honorirana zakašnjela smjena korupcijom kompromitiranih ministara, umjesto da se kaznila barem s nekoliko postotnih poena pada popularnosti. Ergo, šta god da se desi, šta god da vladajući urade, to nema utjecaja na odlučujući kvantum biračkog tijela. Tu se radi o, ne nužno članovima HDZ-a, već klase koja živi zapošljavajući se u državnim strukturama i službama, zajedno s članovima svojih porodica i obitelji koja će se suprotstaviti svakome ko bi taj status quo mijenjao ili racionalizirao evidentno bujanje lojalne birokratije. Velikom broju klijenata bilo koje vlasti, posebno one koja im “stvara” radna mjesta na teret budžeta, uhljeba, kako ih mediji u Hrvatskoj pejorativno nazivaju.

Nakon objave ovih ilustrativnih pokazatelja, jasno je da su zapaljiva nacionalistička retorika, posebno plavuše predsjednice i njezino koketiranje s ustaštvom i krajnjom desnicom, ali i mlak odnos prema ustaškim i nacionalističkim ispadima, dali krila najnovijim incidentima napada na Srbe, dakle kaznenim djelima zločina iz mržnje. Ne treba zaboraviti i “uljuđenije” manifestacije u Međimurskoj županiji protiv Roma, uz stvarno fašističku i, naravno, lažnu retoriku, tipa “nisu svi Romi takvi, ali 70 posto krivičnih djela u županiji počine Romi”. Osude vlasti desnih predsjedničkih kandidata mlake su ili nikakve. Napadač koji je na nacionalnoj i vjerskoj osnovi vrijeđao i premlatio sedamdesetogodišnjeg Srbina, srčanog bolesnika, u Rijeci je zaposlenik MUP-a, a isti MUP premlaćivanje Srba koji su gledali TV prijenos utakmice Crvene zvezde i švicarskog kluba Young Boys kvalificira izazivanjem nereda. Magnum crimen tih premlaćenih Srba bio je da su navijali za Crvenu zvezdu. Dok, naravno, nije nikakav crimen kada bosanski Hrvati navijaju za reprezentaciju Hrvatske u Busovači i pri tome još koriste insignije Republike Hrvatske.

Nakon ovakvog postupanja, nema smjena policijskih (i političkih) dužnosnika, izostaje jasna i nedvosmislena politička osuda. Samo politički predstavnici Srba, manjinski zastupnici u Saboru, organiziraju posjete u selo kod Knina, gdje se desio teži incident i koji, licemjerno, ne napuštaju vladajuću koaliciju, za što ih je konačno neko relevantan na političkoj sceni, predsjednik SDP-a Davor Bernardić, i prozvao. Daleko je to od ekstremno normalne Hrvatske koju priželjkuje SDP-ov predsjednički kandidat, bivši premijer Zoran Milanović. No, nije ni njegovo maslo za ramazana. U izbornoj kampanji za parlamentarne izbore 2015, u potpuno promašenoj taktici privlačenja desnih birača koji za lijevu koaliciju ionako nikada ne bi glasali, lijevom desničarenju počeo je “hrvatovati” do mjere neukusnog priznanja da mu je dedo bio ustaša. Proćaskao je i sa šatorašima, veteranima, političkim alatom HDZ-a koji su preko godinu dana kampirali pred Ministarstvom branitelja, tražeći, zna se, više para iz budžeta, za sebe i za HVO martoloze, i pri tome izrekao nečuvene invektive na račun Bosne i Srbije, sve u želji da se svidi onima koji su nelegalnim metodama, čak i prijetnjom plinskim bocama usred Zagreba, pokušali srušiti njegovu vlast. Naravno, izbore je izgubio tada i za godinu dana, a šatoraši su glasali za HDZ.

Hrvatska nastavlja pravcem koji je ucrtala “retuđmanizirana” HDZ-ova vlast te 2015, bez obzira na smjenu u vrhu i “umiveno lice” evropskog birokrate Plenkovića. Traje nasilje, pushback, kako to zove “prva plavuša” opravdavajući postupke pred švicarskim novinarima nad migrantima koje je rezultiralo ozbiljnim osudama u uglednim evropskim medijima. Hrvaćanski granični policajci u revnosti nasilja čak nelegalno ulaze i pucaju na teritoriji Bosne i Hercegovine. Zbog svega, a najviše radi zaštite osnovnih ljudskih prava migranata, švicarski sud donosi odluku o suspenziji njihove deportacije nazad u Hrvatsku.

Sve je više slučajeva nasilja nad Srbima koje će sutra postati nasilje nad svim nehrvatima i nekatolicima ne zaustavi li se to kapilarno punjenje praznih dinaridskih glavurdi šovinističkom retorikom i mitologijom. Konačno, ali ne i najmanje važno, dogodio se slučaj “diplomatkinje” iz Berlina i njezinih rasističkih i ksenofobnih postova na Facebooku. Kao da plavušini skandalozni ispadi prema Bosni i Hercegovini nisu dosta, izvjesni Miro Kovač, aktualni predsjednik Saborskog odbora za vanjsku politiku, flagrantno se miješa u unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine i predlaže primjenu belgijskog modela, te je još začuđen kada mu Denis Zvizdić jasno kaže da je to neprihvatljivo. Pa šta je to nego niz karakteristika fašizacije društva u kojem se ne smije “ni riječ dignuti na svetinje” poput tzv. Domovinskog rata, starih i novih hrvatskih mitova i legendi, brige za Hrvate izvan Hrvatske (čitaj: hercegovačke katolike u Bosni, članove HDZ-a), uz direktno miješanje ne samo u unutrašnje poslove već i samo unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, ili propitkivati čak niti tipove poput Franje Tuđmana i Gojka Šuška, dvojice lidera udruženog zločinačkog poduhvata iz pravomoćne presude Haškog tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji hercegovačkim smušenjacima s ubojitim dejstvom, u kojem se ovom prvom gradi sve veći broj sve kičastijih monumenata?! Monumenata koji se dižu projektantu države Hrvata i katolika u kojoj su ostali gosti ili neprijatelji ako ne začepe gubice i ako traže poštivanje svojih ustavnih prava.

Nadijevaju se nazivi ulicama po njemu i njegovim zločinačkim pobočnicima koji su njegove zamisli etničkih prostora zločinima provodili u djelo, baš kako su to činili njihovi prethodnici koje se danas nekažnjeno veliča u Hrvatskoj – NDH i ustaše. Zbog tog nekažnjavanja veličanja fašističkog, ustaškog režima, tzv. običan čovjek, ionako saturiran hrvatskom mitologijom, misli da ima pravo i svetu dužnost “pripomoći” konačnom čišćenju svete zemlje od svega nehrvatskog i nekatoličkog. Ako se ovo ne zaustavi, nakon Srba, i drugi su na redu, definitivno. Zbog toga su reagirali Savjet za nacionalne manjine i saborski Klub zastupnika nacionalnih manjina (onaj preostali dio koji nije ušao u Bandićev “recycle bin”).

POVIJEST SE PONAVLJA

Sudeći po popularnosti HDZ-a i Kolinde Grabar Kitarović (nakon serije ozbiljnih gafova i zapaljivih izjava, njezina je popularnost i dalje oko 50 posto), ništa se ne mijenja i većinska podrška ovakvoj unutrašnjoj i vanjskoj politici raste. Pa šta je to onda nego proces fašizacije društva?! On, naravno, nije zahvatio cijelo društvo, niti za to nema pretpostavki, ali nastavi li se iseljavanje i politička apatija u kojoj odlučuju poslušni glasači iz Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, trendovi će prestati biti samo zabrinjavajući, već će postati opasni.

I šta, povijest će se ponoviti – potući će se Hrvati i Srbi koji već kroz velika Vučićeva usta govore o razumijevanju za krvavu srpsku pobunu u Hrvatskoj 1990?! I onda će se opet dogovoriti, zna se na čiji račun. Naime, u oči bodu neke koincidencije. Srpski predstavnici u Hrvatskoj i dalje podržavaju Vladu koja je odgovorna za širenje atmosfere predrasuda, iracionalnih strahova i mržnje, dok istovremeno njihov “zaštitnik”, veliki srpski poglavica, Šešeljev mali od kužine i raznosač gajbi piva po četničkim položajima oko Sarajeva podupire novu srpsku pobunu u Hrvatskoj jer “razumije razloge za nju”. Pobuna je završila drastičnim smanjenjem broja Srba, što njihovim organiziranim naseljavanjem u tzv. Republiku Srpsku, što dodatnim stimulativnim mjerama hrvaćanskih vlasti nakon “Oluje”, od prijetnji, paleža i nasumičnih ubistava do dvodesetljetne uskrate struje.

Srpski predstavnici u Hrvatskoj sjede u vlasti koja tolerira šovinističko nasilje nad Srbima, predsjednik Srbije “ima razumijevanja za pobunu Srba u Hrvatskoj”, a srpski vožd u Bosni “ima razumijevanja za zahtjeve Hrvata u toj zemlji”. Šizofrenija ili već viđeni obrazac?! Uz staru opasku prvog Srbina u Hrvata Milorada Pupovca kako su hrvaćanski Srbi bili kolateralna žrtva Dejtonskog sporazuma. Kako, pitat ćete se. Pa, preseljenjem u Bosnu, u dejtonsku izmišljotinu – Republiku Srpsku. Po tom istom Pupovcu koji podržava ovu vladu kao što je podržavao i prethodne tri (Sanader, Milanović, Orešković-Karamarko), podržava, dakle, vlast u kojoj participira, a koja radi sve da istjera “i to malo preostalih Srba iz Hrvatske”, kako je sam izjavio dramatično plačljivim tonom. Nije, doduše, rekao kamo. No, poučeni iskustvom, mi to znamo. A nije, bogme, niti napustio vlast.

 

PROČITAJTE I...

Građani Sandžaka, uz niz kulturnih manifestacija i svečanosti, ove sedmice obilježavaju 20. novembar, Dan Sandžaka. Taj se datum još od 2005. godine obilježava kao jedan od zvaničnih praznika Bošnjaka u Srbiji, a odabran je 20. novembar u znak sjećanja na osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) 20. i 21. novembra u Pljevljima 1943. godine

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!