Na vijest o smrti Borke Pavićević i Momira Bulatovića: Smrt s dva lica

Borka je bila naš prijatelj. Momir naš dušmanin. To su pokazali oboje, na svoje načine i sa svojih pozicija, u onom najtežem vremenu. Vremenu kada je ljudi, poput Borke, bilo vrlo malo “s one strane Drine”, a neljudi, poput Momira, na pasija preskakala

Piše: Almir MEHONIĆ

Prošle je nedjelje balkanska javnost informirana o smrti dviju značajnih ličnosti. Bogu na istinu, što bi rekli Bošnjaci, otišle su duše Borke Pavićević i Momira Bulatovića.

Bile su to suprotstavljene ličnosti i za vrijeme života, tako da su i reakcije javnosti povodom vijesti o njihovoj smrti sasvim logično oprečne. Po Bošnjake i Bosnu također. Borka je bila naš prijatelj. Momir naš dušmanin. To su pokazali oboje, na svoje načine i sa svojih pozicija, u onom najtežem vremenu. Vremenu kada je ljudi poput Borke bilo vrlo malo “s one strane Drine”, a neljudi, poput Momira, na pasija preskakala.

Momir Bulatović bio je bivši predsjednik Crne Gore i predsjednik Savezne vlade SR Jugoslavije, kao i bliski saradnik Slobodana Miloševića. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu podržavao je velikosrpsku politiku i bio jedan od ljudi koji su bezuvjetno podržavali svaki potez Miloševića.

U jednom od svojih posljednjih intervjua rekao je:

“Obožavam Republiku Srpsku. Bio sam sa ljudima koji su učestvovali u mirovnim pregovorima, crtali granice, ja svaki ovaj detalj znam, odbolovao sam sva ona ratna zbivanja i sa ponosom mogu sebi da kažem – ej, bre, uspio si kada si u Dejtonu bio u tom timu koji je napravio ovu ljepotu koja se zove Republika Srpska.”

No, u intervjuu za seriju Smrt Jugoslavije TV BBC Bulatović je opisao i detalje nastanka te “ljepote”, odnosno “da je prilikom putovanja na Pale tokom rata primetio da su u Republici Srpskoj sva muslimanska sela spaljena, a da se na samo 100-200 metara od njih u srpskim mestima živelo kao da sukoba nema”.

Drugo, ljepše lice Srbije, ali ono koje je konstantno u manjini, bilo je oličeno u Borki.

Rođena je 1947. u Kotoru u Crnoj Gori. Bila je art direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, ali je 1993. godine smijenjena nakon javnih političkih i antiratnih izjava. Bila je žigosana. Proglašena srbomrscem. Ušla je čak u uži izbor od “30 najvećih srbomrzaca i izdajnika među javnim ličnostima”, koji su sastavile srpske neonacističke organizacije. Komentirajući taj spisak, Borka je, u svom maniru, rekla da “od ljudi sa spiska može da se napravi odlična vlada”.

Nakon izbijanja ratnih sukoba u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, postaje učesnica Civilnog pokreta otpora. Bila je članica Beogradskog kruga, udruženja slobodnih intelektualaca, od osnivanja. Centar za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu osniva 1994. godine, od kada je i direktorica ove ustanove.

Bilo je to vrijeme kada su nam u ludilu agresije, etničkog čišćenja i genocida riječi poput onih Borkinih bile kao mehlem na naše rane. Lijepe, hrabre, istinite riječi koje su dolazile iz Beograda, iz tog centra zla i mržnje, značile su za Bosnu ne samo podršku već i nadu da humanizam i savjest “tamo” nije umrla, da dobrih ljudi još uvijek ima, da ima nade za ozdravljenje.

I poslije rata je Borka nastavila govoriti.

“Mi treba da se sećamo i govorimo o Srebrenici, jer je zločin usađen u društva. I ako se o tome ne govori, ljudi nastavljaju da čine zločine na razne načine. Kada nemate svest o učinjenom zločinu, onda se u društvu razvija nasilje, i to je kazna za neshvaćeni zločin.”

Ovo su riječi koje je Borka Pavićević izgovorila prije dvije godine u Evropskom parlamentu povodom otvaranja izložbe fotografija Dade Ruvića “Srebrenica 2009-2017”:

“Jezikom moramo poštovati Srebrenicu, nedopustivi su eufemizmi. Vrlo često se u Srbiji kaže ‘ono što se dogodilo’. Šta se dogodilo? Kako se to ‘nešto događa’? I valjda smo bili deo toga što ima ime i prezime. Kad jednom počnete da upotrebljavate eufemizme i lažete, onda vi i u ostalim delovima života to isto činite. Zato je važno da smo precizni i smeli, da imenujemo i kažemo – genocid.”

I danas, dok se sjećamo Borke po dobru i Momira po zlu, u Srbiji, našem susjedstvu, žive neke druge borke i momiri. Nažalost, i danas, kao i devedesetih, borke su u manjini, a momiri vladaju. I neće biti promjene dok se uloge ne zamijene. Nema promjene dok istina ne pobijedi laž.

A nama, nažalost, nema mira ni mirnog sna dok je god tako.

 

Prethodni članak

Svaka igra, svaka dobija

Sljedeći članak

Naši prvi ezani

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

Crkvu sv. Ante pretvorile su Osmanlije u džamiju, pravoslavnu crkvu ustaške vlasti sravnile su sa zemljom, a od katoličke je nakon savezničkog bombardiranja ostao samo zvonik

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!