fbpx

Na šta miriše rat

Nisam pojma imao šta trebam činiti. Bijela me udari po ramenu i viknu glasno nadglasavajući pucnjavu: “Jesi l’ se prepo?!” Ja sam zbunjeno gledao u njega, a onda bez riječi odmahnuo glavom. “Ne boj se”, viknu on opet, “bolje je biti ovdje i boriti se nego ih čekati kod kuće”

Piše: Amir HASANOVIĆ

Rat je, po Ernestu Hemingwayu, čovjekova najveća avantura. Po mom mišljenju, najveće zlo koje može doživjeti jedan narod. Najviše i najupečatljivije se sjećam samog početka rata, onog prvog mjeseca. Bilo je to kao u snu. Dosta nas je bilo mladih, onih poput mene, koji su u rat ušli iz školskih klupa. U početku su bile te straže i punktovi, praćenje tadašnje bivše JNA i inih srpskih ekstremista. Ni slutili nismo šta je to ustvari rat. Tih će se prvih dana većina nas uvjeriti da to ne izgleda baš onako kako smo zamišljali.

Mi smo, inače, bili stacionirani u krugu Vile, kod fabrike cementa, dok je dio ljudi iz Teritorijalne odbrane bio stacioniran u srednjoškolskom centru. Tog smo jutra ustali veoma rano jer su se trebale obaviti smjene nekih straža na gradskom rezervoaru i na punktovima van grada.

Nakon desetak minuta, kako smo izašli napolje, čula se iz daljine neka pucnjava. S pozicije na kojoj smo se nalazili bilo je veoma teško utvrditi odakle tačno dolazi taj prigušeni zvuk praćen detonacijama. U pauzama, kad bi pucnjava prestala, čulo se gromoglasno neko drugo oružje čiji zvuk nismo razaznavali. Vojska se već bila uznemirila, uvidjelo se da nije riječ o sporadičnoj pucnjavi koja se mogla čuti prethodnih dana s padina Ozrena, odnosno iz srpskih sela koja su graničila s našim selima.

Ubrzo je iz štaba TO stigao kurir. Onako zadihan, silazeći sa svog bicikla, doviknu nam glasno da je napadnuta Turija. Četnici su je napali prije dvadesetak minuta.

Bez ikakve komande, većina nas je pošla u zgradu da pokupi svoju opremu i oružje. Ubrzo je došao jedan od komandira iz Opštinskog štaba TO i rekao da će nas Zlaja voditi za Turiju, da je gore situacija veoma teška, ali i da moramo sačekati nekoliko ljudi iz Modračke čete koji će poći s nama.

Brzo smo se spremili i popeli u karoseriju TAM-a, a jedan dio ljudi ukrcao se u kombi koji je došao samo nekoliko trenutaka prije nego ćemo krenuti. Vozač je zastao u Modracu. Tu nam se pridružilo nekoliko auta i još dva kombija s momcima iz Modračke čete. Vozač TAM-a vozio je veoma brzo, a ostali su ga pratili istim tempom.

Kada smo s ceste skrenuli desno ka Turiji i prolazili pored Mosorovca, pucnjava se sve bolje čula. Na cesti nas je sačekalo nekoliko ljudi s lovačkim puškama. Uputili su šofera da ide prema domu i stanici milicije. Ubrzo smo stigli i data je komanda za brzo iskrcavanje. Bilo nas je tu tog jutra šezdesetak. Ubrzo su došli i ljudi iz Turije. Rečeno nam je da se najjači napad na naše linije odvija na Čelarima i na brdu Jabučić. Svi su bili jasni i jednoglasni u tome da četnici po svaku cijenu žele ući u Turiju.

Ponovo smo se ukrcali i krenuli kamionom. Jedan od ljudi s lovačkim puškama ispriča nam da su oni od jutros gore, a da su bili sišli s dva ranjena momka. Gledao sam u njegove potpuno krvave rukave na košulji. Gore na Jabučiću odjekivale su detonacije i pucnjava iz pješadijskog naoružanja. A onda bi zagrmjelo ono glasno, nama još nepoznato, oružje koje smo čuli i u gradu. Čovjek podiže glavu: “Evo, ono je trocijevac, glavu od njega ne možeš podići. Čim počne tući po nama, oni kreću u napad.”

Gledao sam u tog čovjeka, bio je nevjerovatno smiren za nekoga ko je bio sav krvav i ko je upravo došao s tog strašnog mjesta koje nazivaju Jabučić.

Uskoro su se vozila zaustavila. Izašli smo i brzo krenuli naprijed. Iza nas je ostalo nekoliko kuća, posljednjih prema ovom brdu. Trčali smo i poskakivali preko međa i kanala između njiva. Gore, na brdu, nije jenjavala grmljavina.

Ubrzo smo stigli u samo podnožje brda. U tom momentu dvije granate preletjele su preko brda i eksplodirale u šumici kroz koju smo upravo prošli. Ja sam se vrcnuo, nekako me cijelim tijelom prošla jeza. Bilo je to prvi put da čujem zvuk i eksploziju granate.

Ušli smo u liniju, počeli su nas raspoređivati po rovovima. Morali smo ići kroz tranšeju skroz pognuto jer je bila veoma plitko iskopana. Za mnom su išli Bijela, Šuba, Benko i Iljaz. Neke koji su išli s nama nisam poznavao. Bilo ih je iz Modraca, Puračića, Bikodža… Mi smo zastali na jednom rovu tridesetak metara desno od samog vrha Jabučića. Meci su nam fijukali iznad glava.

U rovu su nas dočekali stariji čovjek i mladić. Ovaj mladić bio je blijed k’o krpa. Na svaku bližu detonaciju vrcao se grčeći lice u neku strašljivu grimasu. Stariji čovjek uputi nas da dobro sagnemo glavu jer su nam četnici veoma blizu.

Ubrzo je pucnjava postala još glasnija. Tada smo vidjeli da su četnici pošli prema nama. Stisnuo sam oči i zatim pogledao kroz gustu šumu ispred nas. Bilo ih je mnogo, penjali su se uz strmi dio prema platou koji se nalazio tačno ispred nas.

Stari dedo otvori svoju bokericu i gurnu dva metka u pušku. “Imam još tri i to je to”, reče klimajući glavom. Mi smo, gledajući u njega, polahko ustajali i zauzimali položaje na grudobranu. Ja sam gledao šta drugi rade i pomno ih kopirao. Nisam pojma imao šta trebam činiti. Bijela me udari po ramenu i viknu glasno nadglasavajući pucnjavu: “Jesi l’ se prepo?!” Ja sam zbunjeno gledao u njega, a onda bez riječi odmahnuo glavom. “Ne boj se”, viknu on opet, “bolje je biti ovdje i boriti se nego ih čekati kod kuće.”

Odjednom je ispod šumarka nešto zabrektalo, a mi smo krenuli prema vrhu brda. Desno od nas, uz ogradu, livadom se kretao tenk. Za njim je išlo pogurenih pedesetak četnika. Drugi su išli pravo na našu stranu ulazeći u šumarak pred nama. U tom momentu jaka nas je eksplozija bacila nazad. Uslijedile su još dvije. Neko od ljudi u tranšeji povika da dođemo kod njih.

Dok smo se pognuti kretali prema njihovim tranšejama, zemlja je još padala po nama. A onda se još pet ili šest granata sručilo na našu liniju. Niko nije pucao dok nije bio siguran da su blizu. Jedan malo krupniji brkati vojnik viknu nam da se postrojimo uz jedan grudobran i da ih tu dočekamo. Mogli smo jasno vidjeti kako četnici kroz gusti šumarak idu ka nama. U ušima mi je bubnjalo, nisam čuo ko je šta vikao i govorio. Nišanio sam u šumicu u grču držeći prst na obaraču.

Čovjek je ponovo viknuo da ne pucamo, da sačekamo. Nekoliko sekundi nakon toga, desetak metara od nas, zaštektao je mitraljez. Mladice grana i lišće pred nama letjeli su na sve strane. Gledao sam kako sipa kao u jesen na vjetru. Odozdo se na megafon začuo krupan glas: “Naprijed, braćo Srbi, naprijed, za srpstvo i krst časni, juriš, braćo!”

Niko od njih nije trčao i jurišao. Ustezali su se da uopće krenu. A onda je tenk, koji je išao uz njivu, izašao s naše lijeve strane u vidokrug. Mislio sam da će prijeći preko linije bez problema. Ta čelična grdosija motala je mlado drveće pred sobom napredujući uz brdo. S naše strane ništa, tek pokoji metak i rafal. A onda je iz rova na vrhu brda nešto sijevnulo, udarilo u špic tenka i eksplodiralo pred gusjenicama. Tenk je stao, a četnici koji su išli za njim izgubljeno su se kretali sad lijevo, sad desno. Tren poslije tenk izbaci veliki oblak dima na auspuh i naglo krenu nazad ostavljajući četnike koji su ga pratili na otvorenom. S naše linije sasuše rafali i zaštekta mitraljez. Najbliži agresorski vojnici bili su pogođeni, povijajući se padali su u travu i valjutali se nizbrdo.

Pogled mi se ponovo vrati na ove koji su išli prema nama. Onaj na megafonu nije prestajao vrištati. Sad su već bili na međi, na izlazu na livadu ispred nas. Naš je mitraljez zatreštao. Prvi od njih, čovjek u milicijskoj sivoj uniformi, pade kao pokošen. Vidio sam da je pokušao ustati, a onda ga je rafal sasjekao po leđima pribivši ga uz zemlju.

Nisam više čekao, stisnuo sam obarač. Kalašnjikov je istresao svoj prvi rafal, pa još jedan ili dva duga. Zamijenim okvir i bacim oko na ljude oko sebe. To je taj trenutak kad se prestaneš plašiti, kad vidiš ko je s tvoje desne, a ko s lijeve strane. Strah više ne postoji, oslobođen si. Kao kad naučiš voziti bicikl – ideš, samo ideš.

Prvi četnički ešalon pokušavao se preko međe dokopati šumice. Megafon se više nije čuo. Neki od četnika ležali su na putiću, drugi na međi, na samom izlazu iz šipražja. Spustio sam pušku i gledao. Bježe, oni uistinu bježe. Imaju tenk, minobacače, imaju sve. I bježe.

Desno od nas čuli su se graja i pucnjava. Oni koji su pratili tenk također su bježali livadom spašavajući živu glavu.

Spustim pušku i duboko udahnem. Šuma je mirisala na barut, na nešto spaljeno. Tek kasnije, kroz mnogo vremena, saznat ću da je to, ustvari, miris rata – tako miriše rat. Miriše na barut, na vatru, na paljevinu…

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!