fbpx

Na prostoru s “viškom povijesti”: “Mali Schengen” – Velika Srbija i Velika Albanija

Ideja “malog Schengena”, kao pokrića za “reintegraciju regiona”, izazivala je od početka veliki entuzijazam i oduševljenje u dvjema “zapadnobalkanskim” prijestolnicama – u Beogradu i Tirani. To i jeste razumljivo jer se, u suštini, radi o stavljanju čitavog prostora Zapadnog Balkana pod utjecaj i kontrolu tih dviju lokalnih adresa

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Poprilično je nezapaženo u ovdašnjim medijima i javnosti prošla vijest da je uspostava “malog Schengena” jedna od tačaka sporazuma koji su u Washingtonu u ime Srbije i Kosova potpisali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i kosovski premijer Avdullah Hoti. Ovaj dio sporazuma, podnaslova “ekonomska normalizacija”, podrazumijeva, između ostalog, i tačku koja kaže da će se potpisnici priključiti zoni “mini Schengena”, koju su u novembru 2019. godine najavile Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, te da će u potpunosti koristiti njegove pogodnosti.

Već smo u Stavu pisali o ovoj vrlo opasnoj ideji označivši je kao “Mali Schengen – veliki belaj”. Tada je ova ideja dolazila na krilima Macronovog javnog zatvaranja vrata Evropske unije za Albaniju i Makedoniju – a time, naravno, i za Bosnu i Hercegovinu i ostale – na tragu “Francuske strategije za Zapadni Balkan”, u kojoj stoji da će Francuska razvojna agencija podržavati i ohrabrivati “regionalnu integraciju zemalja Zapadnog Balkana”. Danas se, pak, čini da takva ideja ima i punu podršku Trumpove administracije.

PRIČA O VELIKIM I MALIM RIBAMA

Naravno, ideja “malog Schengena”, kao pokrića za “reintegraciju regiona”, izazivala je od početka veliki entuzijazam i oduševljenje u dvjema “zapadnobalkanskim” prijestolnicama – u Beogradu i Tirani. To i jeste razumljivo jer se, u suštini, radi o stavljanju čitavog prostora Zapadnog Balkana pod utjecaj i kontrolu tih dviju lokalnih adresa. Da ponovimo ranije iznesene zaključke, koji i dalje stoje: “Beograd bi ‘malim Schengenom’ ostvario ono što nije uspio oružanom agresijom, ujedinio Srbe Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, pa čak i Makedonije. Tirana bi se, s druge strane, bez velikog truda i bilo kakvog rizika, nametnula kao jedina adresa za albansku populaciju Zapadne Makedonije, Kosova, ali i Crne Gore. Sve ostalo bilo bi pitanje protoka dovoljno vremena i povoljnih geopolitičkih okolnosti te prije ili kasnije bi i de facto i de jure dobili dvije nove države – Veliku Srbiju i Veliku Albaniju. Potpuni bi gubitnici bili Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija i Crna Gora, te autohtona lokalna politička elita u Prištini. Šta bi sve to značilo za Bošnjake, Makedonce i Crnogorce kao narode, strašno je i pomisliti.”

Činjenica da je izborna pobjeda velikosrpskog i prosrpskog bloka u Crnoj Gori pozdravljena i od određenog broja formalnih i neformalnih glasnogovornika zapadnih interesa, potpisivanje već spomenutog sporazuma u Washingtonu te najavljena posjeta Sarajevu specijalnog izaslanika američkog State Departmenta za Balkan Matthewa Palmera, koji se već izjasnio kao pristalica “reintegracija regiona”, sugerira da je “mali Schengen” poželjan za dobar dio zapadnih država prije svega jer se u međunarodnim odnosima, posebno u kontekstu odnosa velikih prema malima, uglavnom barata s mjerljivim i konkretnim kategorijama. Srbi i Albanci dva su najveća naroda na Zapadnom Balkanu, a zadovoljavanje njihovih apetita, koje bi uz to donijelo i konačno rješavanje njihovih međusobnih historijskih sukoba, bilo bi izuzetno poželjno. Time bi se i drastično smanjili efekti Zapadu mrske “balkanizacije”, a što je pejorativni termin za postojanje mnogo malih, ali suverenih država koje se percipiraju kao izvor kontinentalne nestabilnosti i permanentne nesigurnosti jer olakšavaju potencijalni prodor “istočnih sila” u evropsko zadnje dvorište. Od Beograda i Tirane stvorili bi se saveznici i dužnici, čime bi ih se vjerovatno trajno udaljilo od Rusije koja im više ne bi imala šta konkretno ponuditi. S druge strane, gubitnici “malog Schengena” – Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci – mali su narodi, sabijeni tek na dijelove vlastitih država, kojima je zajedničko da ih se konstantno osporava ne samo kao državotvorne nacije već čak i kao zasebne narode. Kada se na to sve doda da Srbi i Albanci imaju znatan broj sunarodnjaka u sve tri države, ili barem u njihovim dijelovima, zbog čega Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci ne mogu voditi samostalnu državnu politiku, onda se može uvidjeti razlika u konkretnoj političkoj težini između “velikih i malih” na Zapadnom Balkanu.

“KRNJI REGION” UMJESTO “KRNJE  JUGOSLAVIJE”

Upozoravali smo da je “izazov koji stoji pred bošnjačkom politikom vrlo težak, jer one kapije kroz koje smo željeli ući zatvorile su se, a otvaraju se ‘dveriֹ kroz koje nemamo interes da prolazimo, mada nas se već sada lagano gurka i podstiče u tom smjeru”, te apelirali kako “bošnjačka politika mora usvojiti temeljni i osnovni princip da, kada je već evropska perspektiva odgođena, svakako nema niti može biti bilo kakvih ‘brisanja granica’ ili ‘regionalnih integracija’ Bosne i Hercegovine koje nisu u bošnjačkom interesu, naročito sa Srbijom”, te da “ko god i koliko god zagovarao ideju ‘mini Schengena’, ideju koja je dugoročno daleko gora nego bilo kakva ‘krnja Jugoslavija’, Bošnjaci je naprosto moraju odbaciti takvom žestinom, čvrstinom i nedvosmislenošću da nikome više nikada ne padne napamet da za nju lobira kod naših predstavnika”.

No, uprkos svemu, uprkos toj očitoj opasnosti za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, postoji problem činjenice da ideja “regionalnih integracija” ili neke varijante obnovljene neojugoslavije ipak ima nemali broj pristalica u Bosni i Hercegovini, ne samo u srpskom političkom korpusu već i u samom Sarajevu. Ne radi se tu samo o nereformiranim jugonostalgicima već i onima koji i dalje, uprkos svemu, nisu spremni razmišljati o Bosni i Hercegovini kao državi potpuno, oduvijek i zauvijek, zasebnoj od susjeda i zajedničke prošlosti. Čini se da je ovaj fenomen prije svega posljedica načina na koji se tretira sam čin stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer se on u znatnom dijelu bošnjačke javnosti posmatra i shvata kao neki iznuđeni potez, nešto na šta se odlučilo jer nije bilo druge, jer je velikosrpski šovinizam ostanak Bošnjaka u Jugoslaviji činio nemogućim. Samim tim, i ideja povratka Jugoslavije, nekih novih “integracija” i “reintegracija”, u kojima je srpski šovinizam naizgled upristojen ili zauzdan, i dalje ima svoje pristalice i legitimitet u javnosti. Takvi bi ponovo pokušali da žive zabludu koja nas je već jednom dovela pred ponor nestanka.

Nezavisnost, državnost i suverenost, opredijeljenost za svoj i samo svoj put u budućnost u dobrom dijelu bošnjačke javnosti ne razumijeva se kao neki hiljadugodišnji san, kao što je to, recimo, slučaj u Hrvatskoj, nešto čemu se treba i mora težiti ma o kakvom se historijskom trenutku radi, već više kao jedno od prelaznih stanja u kojem su se Bošnjaci našli spletom historijskih okolnosti. Takav nejasan i neizgrađen stav jednog dijela javnosti i jeste razlog zašto je ideja “regiona”, bio on integriran ili ne bio, i dalje sasvim legitimna u bošnjačkom političkom diskursu, te zašto Bošnjacima nedostaje agresivne i eksplicitno suverenističke političke ideje i zašto je “mali Schengen” toliko opasan. Ako na ovo dodamo da ideje “reintegracije” sve više počinju zagovarati ne samo iz Evropske unije već i iz Sjedinjenih Američkih Država, na čije su pritiske i lobiranje Bošnjaci tradicionalno politički osjetljivi, onda sve dobija mnogo zlokobnije obrise.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!