“Na licu zemlje najveći sam grješnik, znam sebe”

U mojoj užoj i široj porodici rijetko ko prakticira vjeru. Ipak, ti brojni nepraktikanti vjeru “poštuju”, a bajrami su im osobito mili. Mjesto okupljanja – porodična kuća. Među mnoštvom vedrih, preplanulih, svježih i uhranjenih lica, tek pokoje blijedo, iscrpljeno i šutljivo. Među njima i moje

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Bajrami su, ramazanski naročito, dani kada se, blago rečeno, osjećam jako loše, a počesto i doslovno odbolujem. Tragajući za uzrokom ili uzrocima takvog stanja, kretao sam se širokom putanjom, od fizioloških, preko psiholoških, pa sve do metafizičkih zapitanosti i kakvih‑takvih konkluzija. Ali, zadovoljavajućeg odgovora nije bilo.

Sve do prošlog Ramazanskog bajrama, kada mi se, premda sam i ranije sumnjao na to, kristalno jasno obejanilo kako su moje tegobe neupitano uzrokovane žestokim sudarom teizma i agnosticizma. (Odgovori na brojne zapitanosti u mom životu bili su često jednostavni, ali ih, upravo zbog njihove jednostavnosti, nikada nisam uzimao za ozbiljno.)

Naime, u mojoj užoj i široj porodici rijetko ko prakticira vjeru. Ipak, ti brojni nepraktikanti vjeru “poštuju”, a bajrami su im osobito mili. Mjesto okupljanja – porodična kuća. Među mnoštvom vedrih, preplanulih, svježih i uhranjenih lica, tek pokoje blijedo, iscrpljeno i šutljivo. Među njima i moje.

Kuća je puna smijeha. Proizvode ga, dakako, “poštovaoci” vjere, dok postači šute i, sviknuti tokom proteklih dvadeset devet dana na malo jela i pića, uzimaju s prebogate sofre samo poneku mrvicu, što nepostačima, bezbeli, ne promiče, pa unisono nutkaju da se jede više, moju majku ponajprije jer, zaboga, tako je blijeda i izgleda iscrpljeno.

Majka šuti.

A i ja.

Zgledamo se i pečemo na žeravici.

Ne razumiju nas.

Nepostači.

Agnostici.

Ili šta li su već.

I tako cijeli dan.

Oko šest popodne, uz larmu i smijeh, sijelo se osipa. A otrcane želje da, ako Bog da, u zdravlju i rahatluku dočekamo i naredni Bajram, pljušte sa svih strana. Majka je vidno iznurena. Spušta se na ležaj u kuhinji i sklapa oči.

– Lakše je ispostiti pet ramazana, nego s ovakvima dočekati i provesti jedan dan Bajrama – rekoh više za sebe.

– Nemoj tako, sine – tiho će majka i utonu u san.

I ja sam umoran i pospan. Ali, zaspim li sada, u nevakat, probudit ću se u ponoć, pa šta onda. Stoga, mada mi kahva izlazi na nos, kuham novu i izlazim na terasu. Razmišljam o majčinim riječima: “Nemoj tako, sine.” Uviđam da sam se izlanuo. I pogriješio. I stavio se iznad njih. Pa mi, ne znam ni sam otkuda, pade na pamet Devet redaka Hajrullah ef. Abdurahmanovića, malo poznatog melamijskog učitelja iz Čelića.

Evo ih:

“O, braćo! Ovih devet redaka otkrij, bit ćeš pripadnik osvjedočenja,

I tajnu, i užitak i sedam mekama uživaćeš i gledati.

Njih je napisao vaš brat Akovali Hajrullah.

Naš Baba bio je u Đakovici brat, hvala Allahu.

Ja sam jedan od njegovih najponiznijih robova, hvala Allahu.

O, moja braćo, molim vašu dovu,

Jer svakog časa činim grijeh.

Od najprezrenijih sam robova, znam sebe.

Na licu zemlje najveći sam grješnik, znam sebe.”

Stresoh se od straha. I pokajah. Pa, digoh ruke i proučih Fatihu za dušu Hajrullah-efendije, a i dovu onima koje sam krajnje nepromišljeno nazvao agnosticima. Bi mi lakše. Srkućem prevrelu kahvu, brišem orošeno čelo, a bajramsko ozarenje, nakon mnogo godina i nakon cjelodnevnog sjedenja na iglama, preplavi me kao ogroman val. (JULI 2016.)

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!