Muslimanski velikani: Saladin, vojskovođa koji je očarao zapad

Unatoč tome što je bio istaknuti pripadnik islamskog svijeta, kršćani su se Saladinu divili zbog njegova plemenitog i nježnog karaktera. Kada je Saladin ušao u Jerusalem, garantirao je poraženima da mogu sigurno otići iz grada, a njihove bogomolje nije dirao. Bila je to vrlo plemenita gesta prema neprijateljima. Postao je prvi sultan iz dinastije Ajubi koji je vladao Egiptom i Sirijom, osvojio Jeruzalem kao veliki branitelj islama i uspio je politički objediniti Bliski istok nakon borbe s kršćanskim križarima

 

Bio je možda i najcjenjeniji muslimanski vođa i takav je status uživao ne samo među svojim sljedbenicima nego i među svojim kršćanskim neprijateljima. Slika okrutnog, nemilosrdnog i fanatičnog čovjeka, kako je želio da ga karakteriziraju u nekim prilikama, vrlo je daleko od opisa koji su ostavili tadašnji hroničari. Njegovo političko ponašanje temeljeno je na razboritosti, mudrosti i viteštvu i bilo je jedno od oružja kojima je ovaj vojskovođa najbolje rukovao. Njegov karakter učinio je da ga historičari pretvore u srednjovjekovnog junaka.

Al-Nāsir Salah ad-Dīn Yūsuf ibn Ayyūb, poznatiji kao Saladin, rođen je oko 1138. godine u Tikritu, (današnji Irak) i odrastao je na dvoru turskog guvernera Sjeverne Sirije. Postao je prvi sultan iz dinastije Ajubi koji je vladao Egiptom i Sirijom, osvojio Jeruzalem kao veliki branitelj islama i uspio je politički objediniti Bliski istok nakon borbe s kršćanskim križarima. Prije svega je poznat po tome što je pobijedio u bici kod Hattina i sudjelovanju u Trećem križarskom ratu pod vodstvom Richarda zvanog Lavlje Srce.

Njegova sjajna vojna karijera i podrška porodice omogućili su mu da se brzo popne na vrh tadašnje političke hijerarhije, a 1169. godine imenovan je za vezira Egipta. Sa samo 31 godinu započeo je ujedinjenje Sirije i Egipta, prostora koji je do tada bio fragmentiran i okupiran od križara. Smatra ga se historijskom figurom koja se iznimno pošteno borila u svojim bitkama. Posebno se u njegovoj biografiji ističe detalj iz 1187. godine.

Kada su križari zauzeli Jerusalem 1099. godine, počinili su masovna ubistva, međutim, kada je Saladin zauzeo ponovno grad 1187, porazivši jerusalemskog kralja u bici za Hattin blizu Galilejskog jezera, dopustio je stanovnicima da sigurno napuste grad. On je nazivao ove sukobe “samo ratom”, te je rekao da su njegove odluke donesene iz poštovanja prema Jerusalemu kao svetom gradu. Imao je neobičan odnos s engleskim kraljem Richardom I (Richard Lavlje Srce), građen na poštovanju i suparništvu. Kada je Richard ranjen u bici protiv Saladina, on mu je ponudio svog ličnog doktora.

Kada je papa Grgur VIII naredio novi križarski rat u svrhu zauzeća Svetog grada, ta je odluka značila početak Trećeg križarskog rata. Vodili su ga Richard I, njemački car Frederick Barbarossa i francuski kralj Filip II, tada tri najvažnija čovjeka u Zapadnoj Evropi. Rat će trajati od 1189. do 1192. godine. Richard je bio spreman zauzeti Jerusalem te je čekao borbu protiv Saladina. Obje strane borile su se u bici za Arsur u septembru 1191. godine. Richard je pobijedio, ali nije napao Jerusalem u predviđeno vrijeme jer je njegova vojska trebala odmor. Grad je napao u junu 1192. godine. Međutim, kada je dobio groznicu, javio se svom neprijatelju Saladinu da mu pošalje svježe vode i voće. Saladin je to i napravio. Poslao je svježe voće i zaleđeni snijeg s planina iz okoline Damaska te pokazao križarima kako se snijeg može koristiti kao voda.

Saladin je bio strogi, istinski vjernik i jedan od razloga zašto je to učinio jedno je od temeljnih načela islama – pomagati drugima u nevolji. Drugi je razlog to što je Saladin mogao poslati svoje vojnike u Richardov štab kako bi špijunirali šta imaju od zaliha i vojske. Otkrili su da Richard ima malu vojsku kojom nije mogao zauzeti Jerusalem. Saladin i Richard dogovorili su primirje. Novo primirje nije se sviđalo nikome, ali je vojska bila vrlo izmorena te je primirje bilo neophodno. Tokom oktobra 1192. godine Richard je zaplovio prema Zapadnoj Evropi te se više nikad nije vratio u Svetu zemlju. Nikad nije sreo svog slavnog suparnika.

O njihovom je sukobu ispisano na desetine knjiga, članaka i naučnih radova. Jedan od posljednjih jeste knjiga koju je početkom ljeta objavio historičar Robert Payne nazvana Mač islama, u kojoj se detaljno istražuje Saladinov životni put. Payne tvrdi kako je Saladin, između ostalog, pribjegao učinkovitoj propagandi kako bi privukao mnoštvo sljedbenika i okupio veliku vojsku, a cilj je bio zauzeti Jerusalem, tada okupiran od križara.

Pohod je započet u proljeće 1187. godine, kada Saladin staje na čelo ogromne vojske. Najpoznatija bitka bila je ona kod Hattinskih rogova, koja se dogodila 4. jula 1187. U njoj je pobijedio križarsku vojsku Guida de Lusignana, kralja Jerusalema, i Reinalda de Châtillona. Bila je to kolosalna pobjeda u kojoj je Guido zarobljen, a Reinaldo pogubljen. Payne kaže da je Saladinova pobjeda bila potpuna. “Križari se nikad nisu potpuno oporavili nakon tog kolapsa.”

Unatoč tome što je bio istaknuti pripadnik islamskog svijeta, kršćani su se Saladinu divili zbog njegova plemenitog i nježnog karaktera. Kada je Saladin ušao u Jerusalem, garantirao je poraženima da mogu sigurno otići iz grada, a njihove bogomolje nije dirao. Bila je to vrlo plemenita gesta prema neprijateljima. Međutim, ulaskom u Jerusalem ratovi nisu bili gotovi, jer su Franci izgubili većinu svojih gradova i utvrda u Siriji i Palestini. Zbog toga, nakon prvobitnog šoka, papa Urban III ponovo poziva stotine vitezova kako bi povratili sveti grob. Tako su kršćani pokrenuli Treći križarski rat kako bi Svetu zemlju stavili pod svoju kontrolu. Među evropskim vladarima koji su sudjelovali u tom pohodu bili su Nijemac Frederik I, Francuz Filip III i Englez Richard I. Oni su okupili moćnu vojsku koja je stigla pred Akru, opkolila grad i nakon toga pogubila više od 3.000 muslimana. Potpuno suprotno od onoga što je urađeno kršćanskim zarobljenicima prilikom zauzimanja Jerusalema.

Payne piše kako su Franci koji su poznavali Saladina svjedočili o “njegovim plemenitim gestama i ponašanju dostojnom cara i da ništa nije utjecalo na njegovu spontanu srdačnost ili simpatiju”. Saladin je jedan od najvažnijih likova srednjeg vijeka i na Zapadu i na Istoku. Međutim, prema tvrdnjama nekih današnjih historičara, kakav je primjerice Alfredo Crespo Borralo, koji je o Saladinu objavio knjigu 2015. godine, lik “spasitelja islama i osvajača arapskih zemalja” potpuno je mitiziran. I Borallo i Payne tvrde kako je solidarnost s kršćanskim neprijateljima s godinama preuveličana.

Istina je da se Saladina ne može prikazati kao okrutnog monarha kakav je bio Richard I, ali je isto tako tačno da je Saladin također osuđivao na pogubljenje. U tom se kontekstu spominje zapis Ibn Šadada, koji opisuje pogubljenje Reinalda nakon bitke kod Hattina. “Reinald je doveden pred Saladina. Zatim ga je pozvao da pređe na islam i, nakon što je čuo njegovo odbijanje, zatražio je mač i odsjekao mu je ruku.” Reinaldo je ubijen zbog njegovih čestih napada na hodočasnike, a Saladin je hodočašće smatrao svetim obredom. Ibn Šadad kaže da je sultanov čin bila pouka zatvoreniku koji je prekršio svete zakone islama.

U proljeće ove godine objavljena je još jedna knjiga o Saladinu koja je izazvala veliku pažnju među Evropljanima. Riječ je o radu Jonathana Phillipsa nazvanom Život i legende o sultanu Saladinu, koja istražuje tog izvanrednog čovjeka i mit nastao o njemu. Phillips, specijaliziran za historiju križarskih ratova, čitaoca vodi duboko u Bliski istok 11. i 12. stoljeća, svijet spektakularne rascjepkanosti, složenosti i dinamičnosti, što je okruženje kojim je Saladin morao ploviti.

Saladinov najveći dar nije bio rat, već diplomatija. Bio je dovoljno hrabar, bio je sjajan general na frontu, ali je njegova stvarna snaga bila gradnja koalicija, za što je koristio sve što je mogao kako bi privukao potencijalne neprijatelje. Snažno je podržavao vjerske institucije, a oslanjanje na članove porodice, poput njegovog brata Saphadina, pokazalo se ključnim.

Phillips je u svojoj knjizi oslikao zapadnu percepciju Saladina. Nakon pada Jerusalema, viđen je kao zao čovjek, “nahranjen kršćanskom krvlju”. Također je bio optužen da je svodnik, što je bilo senzacionalno, ali neutemeljeno, ali čak su i njegovi protivnici bili svjesni da je Saladin poštedio Jerusalem nakon što ga je osvojio. Možda je želio otkupninu i robove, ali je ipak uradio suprotno od onoga što su napravili kršćani Prvog križarskog rata, koji su masakrirali sve stanovnike svetog grada. Kako su se diplomatske interakcije između čelnika pojačale, neki evropski plemići počeli su uviđati kako se niti Saladin ni muslimani s kojima su se sretali ne poklapaju s njima poznatim stereotipima. Umjesto toga, nastalo je divljenje njegovoj hrabrosti, kulturi, pa čak i vjeri i oblikovala se nova slika Saladina.

Godine 1208. njemački dvorski pjesnik hvalio je Saladinovu velikodušnost i ubrzo su Evropom počele kružiti romantične priče o tome kako je maloljetni plemić iz sjevernog Iraka, odrastao u Damasku, ustvari porijeklom iz moćne plemićke obitelji u sjevernoj Francuskoj. Dante uključuje Saladina među trojicu muslimana kojima je dozvoljen ulaz u dvorac rezerviran za plemenite pagane u prvom krugu Pakla, zajedno s filozofima Ibn Sinom i Ibn Rušdom. Laska mu se i u Boccacciovom Decameronu. Četiri stoljeća kasnije, Voltaire ga voli, Gibbon nudi portret ambicioznog, ali milosrdnog čovjeka. Konačno, tu je Sir Walter Scott, koji je Richarda prikazao kao okrutnog i nasilnog, a Saladina kao istinskog princa, i to je djelo najviše doprinijelo kreiranju slike Saladina kakvu poznajemo danas.

Među stanovnicima Bliskog Istoka, tvrdi Phillips, Saladin i križarski ratovi nisu nestali iz kolektivnog sjećanja i tradicije. Ibn Khaldun, sociolog iz 14. stoljeća, intelektualac i diplomat, hvali Saladina kao izuzetnu figuru. I drugi savremeni hroničari i historičari prepričavaju njegovo pravedno vladanje.

Jedna od najboljih knjiga o Saladinu objavljena je u Bagdadu sredinom osamdesetih, dječija knjiga nazvana Heroj Saladin. Na naslovnici je bila slika Sadama Huseina, čovjeka koji je bio očaran Saladinom i koji je htio postati njegov nasljednik. S obzirom na to da je Saladin bio porijeklom Kurd, a znajući šta je sve Sadam Husein činio tom dijelu iračkog stanovništva tokom svoje vladavine, bila je to vrlo bezobrazna gesta.

Saladin je u modernoj arapskoj i muslimanskoj političkoj imaginaciji više ikona nego historijski lik, a historičarka Anne-Marie Eddé tvrdi da postoje dvije verzije legende. Saladin kakvog mi danas poznajemo časni je vitez, instrument Božije volje nastao u srednjovjekovnim šansonama. On je dostojan Richardov protivnik. Istočni mit o Saladinu razvija se mnogo kasnije, s porastom arapskog nacionalizma u 19. stoljeću.

Niko ne zna gotovo ništa lično o Saladinu, čak ni kako je izgledao. Znamo malo o onome što je učinio. Znamo da je bio pametan čovjek, sjajan političar i strateg. Bio je velikodušan. Bio je pobožan. Bio je pokrovitelj književnosti i nauke. On je ujedinio muslimanski svijet i 1187. ponovno zauzeo Jerusalem. On je bio vođa koji je štitio svoje, preferirajući pregovore umjesto sukoba. On je bio čovjek za kojeg je politika bila nastavak rata drugim sredstvima.

Kad je započeo svoj put, muslimanski svijet bio je podijeljen između Fatimida, šiitskog halifa u Kairu, i Abasida, sunitskog halifa u Bagdadu. Saladin, sunija rođen u Tikritu (poput Sadama Huseina), u službi sultana Nura al-Dina, postao je vezir u Kairu. Nakon smrti Nura al-Dina, radio je na svom pozicioniranju kao njegovog nasljednika, dogovarao se s lokalnim emirima, okružio suparničko uporište Halep… Osim toga, oženio se udovicom Nura al-Dina, što mu je možda, također, pomoglo.

Smatrao je da je sposoban ujediniti islamski svijet, a pobožnost i politička umješnost pripomogli su toj stvari. Herojski mit o Saladinu, sasvim svjesno, razvijao je i sam Saladin. Između ostalog, i zato što nije znao s novcem. “Zahvaljujući njegovoj darežljivosti, Saladinovi panegirici izvještavaju o mnogim anegdotama koje potvrđuju potpunu odsutnost predviđanja na području upravljanja budžetom”, piše Eddé.

Ono što je uistinu upečatljivo u njezinoj knjizi jeste činjenica kako je posao u to doba, suprotno današnjim uvjerenjima, bio potpuno civilizirana rabota. Franci su ponekad bili neprijatelji protiv kojih su se borili, a ponekad su bili angažirani ili kupljeni kao ispomoć u međumuslimanskim borbama za vlast. Kako god, trgovina između Istoka i Zapada je cvjetala, posebice kupovina drveta, smole i željeza, čime je Saladin gradio Egipat.

Flota s tim materijalom stizala je iz Italije koliko god Papa bio bijesan zbog činjenice da njegovi sunarodnjaci prodaju sirovine muslimanima koje oni koriste u borbi protiv Franaka. Zarobljenici su bili otkupljeni, hodočasnicima je omogućen besplatan (a ponekad i siguran) prolaz, poštovani su ugovori… U svojoj uredbi iz 1183. godine, kojom se detaljno objašnjavaju dužnosti muhtasiba Halepa (čovjeka zaduženog za reguliranje tržišta), Saladin je napisao rečenicu kojom označava moralnu brigu (“opojna pića (…), neka ih prolije na zemlju”), ali i utječe na snage sigurnosti. “Pustite ga (policajca) da istražuje jeftine džakove i šarlatane koji medicinu rade na način astrologa; neka ih spriječi da prodaju nepoznate lijekove i da izmisle za njih neuobičajena imena koja drevni nisu znali.”

U dokumentima koja objavljuje Eddé nalaze se i razlozi pogubljenja Reinalda Châtillona, koje je po tadašnjem muslimanskom zakonodavstvu bilo sasvim opravdano. Saladin je imao vrlo čvrst stav protiv izdajnika, prekršitelja zakletve i turkopola (muslimana koji su prešli na kršćanstvo kako bi se borili za Franke). Prema ostalim svojim neprijateljima odnosio se s velikom uljudnošću.

Saladin je u svojoj pratnji imao mnoge kršćanske i jevrejske saradnike, a posebno je pazio na liječnike ma koje vjere bili. Sloboda štovanja dhimmija, nevjernika koji žive na muslimanskim teritorijama, bila je poštovana, mnogi su nepošteni porezi ukinuti i, premda Eddé priznaje da je teško odvojiti istinu od propagande, nikako nisu svi kršćani Bliskog istoka smatrali Saladinovo zauzimanje Jeruzalema kao lošu stvar.

Ono što je posebno zanimljivo u radu historičarke Eddé jesu činjenice koje mijenjaju sliku kakvu imamo o životu prije nekoliko stoljeća, a posebice odlomci koji pokazuju s kakvim su benignim prezirom muslimani tada gledali na kršćanstvo. O tome govori jedan sirijski tekst iz 12. stojeća, u kojem stoji: “Najčudesnije na svijetu jeste da kršćani kažu da je Isus božanski, da je on Bog, a onda kažu da su ga Jevreji uhvatili i razapeli. Kako će onda Bog koji ne može zaštititi sebe štititi druge? Onaj ko vjeruje da je njegov Bog izašao iz ženine privatnosti prilično je lud; s njim se ne bi trebalo razgovarati, jer nema ni pameti ni vjere.”

Jedna od stvari po kojoj je Saladin bio poznat jeste izgradnja tvrđave u Kairu, koju je podigao između 1176. i 1177. godine. Kako bi poboljšao gradsku odbranu, sagradio je zidine koje su okruživale cijeli grad – od Badrovog zida na sjeveru, zapadno do Nila i luke Al Maks, te do gorja Mukattam na istoku. Nakon napuštanja Kaira 1182. godine, Saladin je otišao u Siriju kako bi se borio protiv križara te tako oslobodio velik dio Palestine od engleskih, francuskih i ostalih postrojbi. Nakon njegove smrti u Damasku 1193. godine, naslijedio ga je njegov brat Al Adil.

Sultan je 1193. godine bio bolestan. Imao je 56 godina i umro je za samo dvije sedmice. Šta je bio razlog Saladinove smrti, do sada je bilo misterija, ali detaljnim analiziranjem tragova o medicinskim simptomima Saladinove bolesti napisanim prije više od 800 godina liječnici su konačno mogli utvrditi koja je bolest pogodila moćnog sultana. “To je bio tifus”, izjavio je prošle godine doktor Stephen Gluckman, profesor medicine na Medicinskom fakultetu Perelman Univerziteta Pennsylvanija, na 25. godišnjoj historijskoj kliničkoj konferenciji na kojoj stručnjaci svake godine dijagnosticiraju historijske figure. Gluckman je upozorio da se konačna dijagnoza vjerovatno neće saznati s obzirom na to da je Saladin živio prije doba modernih dijagnostičkih alata. No, tifus, bolest kojom se ljudi zaraze kada konzumiraju hranu ili vodu kontaminiranu bakterijom Salmonella typhi, čini se da odgovara njegovim simptomima.

Nakon groznice i dvosedmičnog bolovanja, Saladin je umro 1193. u dobi od 55 ili 56 godina. Tadašnji liječnici pokušali su ga spasiti puštanjem krvi ili klistiranjem, ali bezuspješno. Gluckman je imao nekoliko pojedinosti na temelju kojih je mogao postaviti dijagnozu, ali uspio je isključiti neke od bolesti. Kuga ili boginje vjerovatno nisu ubili Saladina, rekao je, jer te bolesti brzo ubijaju ljude. Isto tako, vjerovatno nije bila u pitanju tuberkuloza jer se u zapisima ne spominju problemi s disanjem. I vjerovatno nije bila malarija jer Gluckman nije mogao pronaći nikakve dokaze da se Saladin trese od zimice, što je čest simptom bolesti.

Ali simptomi koje je imao uklapali su se u dijagnozu tifusa, bolesti koja je u to vrijeme bila vrlo česta u toj regiji, rekao je Gluckman. Simptomi tifusa uključuju visoku temperaturu, slabost, bol u želucu, glavobolju i gubitak apetita. Bakterijsko stanje postoji i danas; svake godine oko 21 milion ljudi širom svijeta bori se s bakterijskom infekcijom. Danas se oboljelima prepisuju antibiotici koji, naravno, nisu bili dostupni u 12. stoljeću.

Prije smrti stigao je podijeliti svu svoju imovinu siromašnima. Tako je čovjek koji je za svoje vladavine izgradio brojne škole, bolnice i druge institucije civilne vlasti umro kao siromah. Sedam stoljeća poslije, motiviran rastom popularnosti arapskog vojskovođe i sultana nakon čitanja Scottovog romana, njemački car Wilhelm II je Saladinovom mauzoleju u Damasku donirao mramorni sarkofag koji i danas stoji sa strane. Ratnikovo tijelo i dalje je u skromnom drvenom tabutu.

 

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!