fbpx

Muslimanske rezolucije pisane su jer je bila ugrožena njihova multietnička Bosna, sačuvati komšije bilo je za njih pitanje života i smrti

Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti

 

Razgovarao: Nedim HASIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Kada je objavljena knjiga britanskog historičara Marka Atille Hoarea Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, u prijevodu Emira Suljagića, napisano je kako je riječ o studiji koja govori o odnosu između muslimana Bosne i Hercegovine i Narodnooslobodilačkog pokreta. Knjiga nastoji objasniti kako su i zašto veliki dijelovi muslimanskog stanovništva podržali NOP te istražuje dinamiku tog procesa. Hoareova je knjiga priča o dvostrukom bosanskom pokretu otpora, NOP-u i muslimanskom autonomaštvu, o tome kako je prevladao prvi obuhvatajući elemente drugog, kako se to odrazilo na širi jugoslavenski pokret otpora, te kako je utjecalo na osnivanje i izgradnju nove jugoslavenske države koja je izronila iz rata i revolucije.

Hoare, autor četiriju knjiga o historiji Bosne i Hercegovine, profesor na sarajevskoj School of Science and Technology, u razgovoru za Stav pojašnjava neke od najzanimljivijih dijelova svoje knjige, razloge osnivanja muslimanskih milicija tokom Drugog svjetskog rata, portretira njihove vođe, odgovara na optužbe salonskih ljevičara o ulozi Alije Izetbegoviča u raspadu Jugoslavije, govori o svojim iskustvima rada u Hagu.

STAV: “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu” Vaša je četvrta knjiga o Bosni i Hercegovini i njenoj historiji. Otkud tolika “opsesija” Bosnom?

HOARE: Bio sam student na Univerzitetu Cambridge kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji i svjedočio sam historiji koja se upravo tada stvarala. Moja je majka rodom iz Hrvatske, tako da sam jednim dijelom i ja bio Jugoslaven. Postao sam opsjednut time što se dešava i htio sam objasniti stvari kojima svjedočim. Ponajviše sam se fokusirao na Bosnu i Hercegovinu zbog njene nacionalne kompozicije, što je čini jedinstvenom zemljom u Evropi. Posebno sam želio razumjeti partizanski pokret. Svjedočili smo kako se genocidom uništava bosanska država početkom devedesetih i htio sam saznati kako je uopće nastala bosanska država kakvu poznajemo danas. Zanimalo me je na koji su način komunisti i partizani ustanovili ovakvu bosansku državu. Htio sam sklopiti tu slagalicu. Postojali su do tada dvodimenzionalni stereotipi o partizanima, ali je nedostajala ta bosanska dimenzija priče. Ova je zemlja bila centar partizanskog pokreta, a ne znamo mnogo o tome. Sve su priče o partizanskom pokretu jugoslavenske, iako je bosanska dimenzija te priče najvažnija.

STAV: Vaša je majka Branka Magaš, poznata hrvatska historičarka i osoba koja se tokom devedesetih snažno zalagala za opstanak Bosne i Hercegovine i mnogo puta javno govorila o agresiji koja se vodi protiv nje.

HOARE: Majka i otac bili su pripadnici te britanske nove ljevice, objavljivali su u listu New Left Review, a majka se bavila i istraživačkim novinarstvom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kada je izbio rat, ona je znala o bivšoj Jugoslaviji puno više nego svi ostali. Moji su roditelji bili aktivisti i u našoj se kući stalno govorilo o tome šta se dešava u svijetu, a posebice u Jugoslaviji. Vjerovatno sam zato i zaražen ovim čime se bavim danas. Inače su Britanci na Jugoslaviju gledali pozitivno, znali su kakva je to balkanska zemlja i generalno je iz njihove perspektive slika bila pozitivna. Ljudi su posjećivali Jugoslaviju, neki su ljetovali u njoj. U britanskim je školama bilo jugoslavenske djece i znali smo da je to komunistička zemlja, ali ne onakva kakve su bile druge, da to nije izolirana zemlja poput Sjeverne Koreje.

STAV: Uloga muslimana, odnosno Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu jeste tema koja se u široj javnosti otkriva tek posljednjih godina. Zašto imamo malo radova koji na stručan način osvjetljavaju taj dio bosanske historije?

HOARE: Postoji dosta dobrih monografija o Bosni u Drugom svjetskom ratu od historičara kakvi su Enver Redžić ili Rasim Hurem. Postoje dobri radovi srpskih historičara kakav je Dušan Lukač. On jeste kasnije postao nacionalista, ali to ne umanjuje činjenicu da je bio dobar historičar. Objavljeno je dosta dobrih knjiga, ali su one pisane iz titoističke perspektive. Bile su dobri izvori za istraživače, ali ipak limitirane zbog načina i okolnosti u kojima su pisane i nisu davale suviše prostora za drugačije interpretacije jer bi onda upali u neprilike ako bi bili previše ikonoklastični. S druge strane, imate radove koji su pisani iz antikomunističke perspektive. Recimo, takvu, ali veoma dobru knjigu napisao je Adnan Jahić o antikomunističkim milicijama u Tuzli. Pokušao sam raditi iz jedne nove, drugačije perspektive i ući u suštinu te teme.

STAV: Je li vam uspjelo?

HOARE: Mislim da jeste.

STAV: Spominjete muslimanske milicije. Kakva je bila njihova pozicija i uloga u to vrijeme? Zašto su takve formacije uopće formirane?

HOARE: Suština je bila u tome da je Bosna bila inkorporirana u Nezavisnu Državu Hrvatsku bez da se njene građane uopće o tome konsultiralo, a većina nije bila za to. Jasno, posebno su protiv bili Srbi, ali i veliki broj Muslimana. Bojali su se od samog početka asimilacije, gubitka vlastitog identiteta, uništavanja bosanske posebnosti i svih tragova njene autonomije. Što je još bilo opasnije, bili su u opasnosti da plaćaju visoku cijenu ustaškog genocida počinjenog protiv Srba i osvete koju su Srbi provodili nad muslimanskim komšijama. Ustaše nisu bile sposobne zaštititi ih od srpskih zločina, ali možda to nisu ni htjeli jer su bili sretni gledati kako se Srbi i Muslimani međusobno ubijaju. Definitivno je postojala potreba da se osnuje neka formacija kojom bi se uspjeli odbraniti, kako od ustaške represije, tako i od četničkog genocida. Muslimanski autonomaši nisu bili pokret otpora, nisu se htjeli boriti protiv Nijemaca, štaviše, neki su elementi bili veoma pronacistički raspoloženi pa ih ne možete nazvati antifašističkim pokretom otpora. Bili su pokret otpora protiv NDH i četnika. I to je bila baza iz koje su se onda neki od njih priključivali partizanima.

STAV: Koliko je među pripadnicima muslimanskih milicija bilo ideologije, a koliko elementarne potrebe za preživljavanjem? Iz svjedočenja većine onih koji su se, primjerice, priključivali Handžar-diviziji postaje jasno da su to radili isključivo da bi preživjeli jer su doslovno gladovali?

HOARE: Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga, jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti.

STAV: Bili su dio SS formacija i ne treba uopće govoriti šta to znači, ali da li su stvari zaista crno-bijele, da li su oni zločinci samo zato što su bili pripadnici Handžar-divizije, posebice ako znamo da je to jedina SS formacija koja se pobunila u septembru 1943. godine u Villefrancheu?

HOARE: Morate napraviti razliku između institucije i vojnika. Sama jedinica bila je zločinačka jer je bila dio SS trupa. To je bila genocidna, fašistička, zločinačka organizacija, ali to ne znači da je samim tim i vojnik te jedinice ratni zločinac, ne znači da je automatski osoba koja je počinila zločine. Oni čak nisu svi bili posvećeni fašisti i mnogi od njenih pripadnika pridružili su se partizanima i postali hrabri partizanski borci. Jasno, isto tako su se mnogi četnici, ustaše ili domobrani priključili partizanima. Mora se gledati individualna krivica.

STAV: U knjizi pokušavate objasniti i jedan poprilično nevjerovatan fenomen iz današnje perspektive, Muslimansko-četničku miliciju, koju je vodio Ismet Popovac, liječnik i nekadašnji načelnik Konjica?

HOARE: Među bosanskim muslimanima postojalo je mnogo različitih gledišta o tome kako spasiti narod. Neki su se od početka priklonili ustašama, uglavnom oni koji su se osjećali Hrvatima. Drugi su se direktno priključili Nijemcima, dok su se treći odlučili priključiti četnicima. To je bilo pitanje opstanka, odaberete stranu koja vam je najbliža i sarađujete s njom. Srpski nacionalizam tradicionalno je bio snažan u Hercegovini, a ljudi poput Mustafe Golubića ili Osmana Đikića i Smaila Ćemalovića bili su dio te tradicije. Postojali su muslimani koji su smatrali da se tamo treba priključiti četnicima kako bi kroz tu saradnju preživjeli. Međutim, oni su uvijek bili četnicima sumnjivi, čak i kada su se priključivali četnicima, na njih su uvijek gledali s podozrenjem zbog njihovog muslimanskog identiteta.

STAV: Dvije se osobe najčešće spominju kada su muslimanske milicije u pitanu: Huska Miljković i Muhamed Hadžiefendić.

HOARE: Huska je bio oportunista. Nije bio nimalo glup i bilo mu je stalo do ljudi u tom kraju. Osjećao se predstavnikom muslimana Cazinske krajine, koji su u njemu vidjeli zaštitnika. Vagao je između dviju strana, ali je brzo shvatio da će partizani dobiti rat i odlučio im se priključiti. Nije on to uradio zato što je bio blizak ovoj ili onoj strani, on bi prišao Nijemcima da su oni bili blizu pobjede. Muslimanske milicije, u jednom smislu, bile su oportuni saradnici okupatora i pokušavali biti štit kojim bi sačuvali svoj narod, u ovom slučaju od potpunog uništenja koje su im namijenili srpski pobunjenici, ali su u isto vrijeme htjeli imati autonomiju od ustaškog režima. I zbog toga su sarađivali s Nijemcima i u tom smislu ih možemo promatrati kao kolaboracioniste koji su tako štitili svoj narod. Postoje dokazi da su bili odgovorni za paljevine nekih srpskih sela i manje zločine nad Srbima. Oni su bili drugačiji od četnika i ustaša jer nikada nisu imali genocidnu namjeru, za razliku od njih. Hadžiefendić nije bio ni blizu poput Pavelića ili Kvaternika.

STAV: Gdje su u svemu tome “Mladi muslimani”?

HOARE: Oni su bili manja formacija i zbog uloge koju su u to doba imali nisu bili previše važni. Uglavnom nisu bili aktivni saradnici fašista, ali isto tako nisu bili ni dio aktivnog pokreta otpora protiv fašista. Riječ je o marginalnoj organizaciji kojoj je cilj bio zaštititi muslimanske posebnosti i koja je ohrabrivala muslimane da se bore za autonomiju. Kako se rat bližio kraju, suprotstavljali su se potezima komunista i njihovoj vlasti. Neki od njih, kako se rat bližio kraju, učestvuju i u akcijama protiv Nijemaca.

STAV: Ko su bili ti ljudi?

HOARE: Recimo, Alija Izetbegović bio je jedan od njih. On je osoba koju su lažno optuživali da je bio pripadnik SS divizije. O tome nikada nije bilo nikakvih dokaza. Ta je kleveta došla od Milana Bulajića, srpskog historičara koji zbog načina na koji razmišlja nije objektivna osoba. Nije bio kriv za saradnju s okupatorima ili za ratne zločine, ali je bio protiv komunističkog režima i zato je kažnjen. Ne kao saradnik okupatora nego kao osoba koja je bila protiv komunista.

STAV: Zašto Muslimani isprva ne vjeruju partizanskim snagama? Da li je u pitanju ideologija ili činjenica da su u prvim mjesecima rata takozvani ustanici koje su listom predvodili komunisti napadali muslimanska naselja i ubijali ljude samo zbog imena?

HOARE: Jasno je da su Srbi, iz straha od ustaškog genocida, ušli u rat i jasno je da se ustanak uglavnom desio među srpskim narodom, kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj. Komunisti su bili posvećeni klasnoj borbi u gradovima, a kako je trebalo da neko povede seljake u toj borbi, komunistima nije bilo lako da se nametnu u toj ulozi. Nije im bilo lako da kontroliraju i oblikuju ustanak srpskih seljaka. Mnoge od tih ustaničkih snaga, čak i kada su bile pod partizanskom komandom, bile su umiješane u teške zločine, u paljenje sela i masakriranje muslimana, ali i Hrvata. Postojali su komunistički lideri koji su s odobravanjem gledali na te stvari. Recimo, Petar Drapšin bio je osoba poznata po svojim antimuslimanskim stavovima i jasno je da je bio sretan zbog njihovih žrtava. Zato je postojala velika prepreka kada su u pitanju Muslimani i njihov odnos prema partizanima. U konačnicu, partizani i četnici razišli su se i zbog pitanja Muslimana.

STAV: Spomenuli ste Drapšina, generala JNA, za kojeg se u nekim dokumentima tvrdi kako je osoba koja je učestvovala u ubistvima u selima oko Gacka. U istom se kontekstu, kada su u pitanju viđeniji partizani, spominje i Vlado Šegrt i njegov odnos prema muslimanima.

HOARE: Jedan od primjera jeste i Nenad Vasić, komandant Mostarskog bataljona. To je bila multietnička partizanska jedinica koja je bila krema komunističkog pokreta u Mostaru, grada koji je bio antifašistički bastion. Oni su veoma teško izlazili na kraj sa seljacima, ustanicima koji su imali iznimno šovinistička uvjerenja. Vasić je bio antimuslimanski šovinista, on je strijeljao 18‑godišnjeg partizana zbog toga što je momak izgubio pušku tokom borbe.

STAV: Ko su, onda, bili “dobri momci”?

HOARE: U suštini, oni komunisti koji su bili na vrhu hijerarhije. Oni su bili protiv pogroma jer su i sami bili miješani i jer su i sami bili žrtve zločina. U većini slučajeva, komunisti su brzo shvatili šta se dešava i bili su protiv ubijanja.

STAV: Kada smo već kod Mostara, nedavno je Vašu knjigu, tačnije njezine dijelove, napao Dragan Markovina, tvrdeći da u njoj ima nekoliko problematičnih stvari. Markovina kaže da ste tendenciozni, te da se to vidi po jednom detalju, a to je izostanak priče o Mostaru. Koliko je zaista Mostara u Vašoj knjizi?

HOARE: Njegove kritike nisu opravdane. Prvo jer je knjiga u dva toma i ovo je drugi tom koji je preveden. U prvom tomu sam fokusiran na ranije dane pokreta otpora u kojem su Srbi imali glavnu ulogu. Detaljno sam se bavio Mostarom, spominjem da je to bilo jako antifašističko uporište u kojem je antifašizam bio opće raspoloženje među stanovnicima. Nije tačno to što on kaže. U suštini, on me optužuje da umanjujem dok me srpski nacionalisti optužuju da uvećavam ulogu Muslimana u antifašističkoj borbi. U prvom tomu ja o tome detaljno pišem što bi on znao da je to pročitao. I u drugoj svojoj knjizi u kojoj pišem o oslobođenju Mostara iznosim detalje o antifašističkoj tradiciji tog grada. Pisao sam o mjestima u kojima se odvijala akcija, recimo, o važnosti oslobođenja Tuzle u oktobru 1943. Dakle, jedno je iznijeti svoje mišljenje o mom radu, ali je nešto sasvim drugo pogrešno me optuživati da namjerno skrivam informacije i dokumente. To je potpuno pretjerano. To su ideološki obojene primjedbe koje nisu zasnovane na bilo kakvim relevantnim izvorima.

STAV: Naljutila ga je i Vaša tvrdnja da su “bivši ‘Mladi Muslimani’ i njihove pristalice, na čelu s Alijom Izetbegovićem, poveli Bosnu i Hercegovinu u sljedećem metežu tokom devedesetih godina. Bosanska revolucija, koja se ugasila četrdesetih godina, rasplamsat će se ponovo pola stoljeća kasnije”.

HOARE: Moja je poenta da se početkom devedesetih dešavala revolucija i da su pripadnici “Mladih muslimana” i njihovi saradnici bili na njenom čelu. Možemo usporediti taj pokret s komunističkim pokretom četrdesetih godina, odnosno, sličnostima između ta dva ilegalna pokreta s jakim ličnostima na čelu. Nisam ocjenjivao jesu li dobri ili nisu, poenta je da se devedesetih vodila antikomunistička revolucija, revolucija protiv komunista u nekoliko evropskih zemalja.

STAV: Da li je reakcija izazvana neslaganjem s historijskim činjenicama ili ipak zbog toga što stavljate Izetbegovića na pozitivnu stranu historije, što nije mjesto koje su mu namijenili Markovina i ljudi koji razmišljaju kao on?

HOARE: Jasno da je tako. Ne mislim da je Izetbegović bio pozitivna ličnost, ali je stvar njegove pozicije i onoga što je radio u određenom historijskom periodu. Pitanje je historijske važnosti njegove ličnosti, čudne sličnosti između njega i ranih komunista i načina na koji su operirali. Ne radim na način da jednostavno određujem ko je bio loš, a ko dobar. Moje su simpatije na strani partizana, ali ne pravim od toga propagandu. Iskreno, mislio sam da je Markovina u stanju da se odmakne od titoističkih stereotipa i da stekne širu, bogatiju sliku.

STAV: Zašto su ti stereotipi još uvijek tako živi i jaki? Zašto ljudi nisu u stanju napraviti razliku između časne partizanske borbe i komunističkog režima nastalog u ljeto 1945. godine?

HOARE: Bivši je režim imao mnogo sljedbenika i za njih partizanski pokret nije bio epizoda u historiji nego osnova mita i ideologije, partizanska borba bila je kamen temeljac njihove ideologije. Njih ne zanima drugačija, kompleksnija slika. Za njih je ta slika jasna i čista i zbog toga se ta ideologija održala do današnjih dana. Oni jednostavno nisu u stanju da idu dalje od klišeja. Ista je stvar i s antikomunistima. Oni imaju negativan pogled na sve što ima veze s komunističkim režimom.

STAV: U knjizi detaljno pišete o rezolucijama koje je tadašnja muslimanska elita donosila protiv zločina i genocida. Poznata je rezolucija Hidaje, no ona nije bila jedina. Usred rata muslimanska ulema piše protestno pismo samom Hitleru. To je jedinstven slučaj zabilježen u nekoj od okupiranih evropskih država.

HOARE: U jednu ruku, one su bile odraz onoga što se dešavalo, osjećaja nakon počinjenih masakara, osjećaja da je ugrožena njihova multietnička Bosna. Oni su znali da ustaše nerijetko stave na glavu fes i krenu u ubijanje Srba i znali su da će se neko osvetiti zbog toga. Shvatali su to kao prijetnju sebi samima. Bilo je to pitanje života i smrti i protiv toga su protestirali. Osjećali su također da su od samog početka otuđeni od ustaškog režima i njihove države. Oni su shvatali da su Nijemci pravi gospodari situacije, a da su ustaše obične marionete, da NDH nije nikakva država, da je to slaba, neučinkovita država koja dopušta ubistva i zločine. Oni su protestirali protiv tih marioneta.

STAV: Šta se dešavalo nakon rata? Danas je popularno govoriti o Mustafi Busuladžiću u različitim kontekstima. Da li je on dobar primjer ponašanja komunističke vlasti prema muslimanima koji nisu bili dio njihovog pokreta ili nekakav izuzetak?

HOARE: Jedan od problema koje sam imao tokom istraživanja i pisanja knjige jeste činjenica da je većina dokumenata pisana iz partizanske perspektive. Opseg komunističkih zločina nakon rata vjerovatno zato nije rasvijetljen. Dokazi i izvori za to su ograničeni. Provođeno je etničko čišćenje i nasilno istjerivanje ljudi iz njihovih domova. Takve slučajeve bilježimo u Bosni gdje su preseljavani simpatizeri četničkog pokreta. Teško je također doći do dokaza o strijeljanjima saradnika okupatora ili njihovih simpatizera. Strijeljano je mnogo ljudi koji nisu zaslužili da budu ubijeni. Brat Meše Selimovića odličan je primjer za tu tvrdnju. On je ekstreman primjer načina na koji su ljudi bivali smaknuti. Busuladžić je bio manje bitna figura i ne sjećam se da se njegovo ime pojavilo ni u jednom dokumentu koji sam proučavao, on jednostavno nije bio tako važna figura. Vjerovatno nije zaslužio da bude smaknut zbog svojih antisemitskih stavova, ali režim je bio uspostavljan u teškim okolnostima. Komunistički režim bio je nesiguran, veoma su se surovo odnosili prema oponentima i neki su ljudi smaknuti iako to vjerovatno nisu zaslužili.

STAV: Jedan dio karijere proveli ste u Hagu kao istražitelj tim Tužiteljstva u slučaju protiv Slobodana Miloševića. Šta danas, osamnaest godina nakon što mu je počelo suđenje čiji kraj nije dočekao živ, mislite o njemu?

HOARE: Ne prihvatam stav kojim se tvrdi da je on bio samo oportunista kojeg je samo zanimala vlast jer svakog političara zanima isključivo vlast, pa ni Milošević nije bio izuzetak. Njegova je ideologija bila sinteza velikosrpskog nacionalizma i titoizma. Kada pogledamo njegov socijalistički background, i on i njegova supruga radikalno su vjerovali u socijalistički sistem, a kada je taj sistem transformiran u radikalni nacionalizam, on je lagano prešao na tu stranu. U tom smislu, on je samo reflektirao tada postojeće trendove i znao je u šta se upušta. Morali ste biti nacionalista da biste u to vrijeme bili na vlasti u Srbiji. A on je tako dugo bio na vlasti jer se uvijek kretao tim nacionalističkim pravcem.

STAV: Šta Vam je, kao historičaru, bilo najbolje iskustvo tokom slučaja Milošević?

HOARE: Najbolja stvar koju sam naučio iz tog slučaja bila je struktura države, kako je država Srbija funkcionirala, kakve su bile njihove veze s Jugoslavenskom narodnom armijom, kako su između sebe funkcionirale različite državne službe, kako je između sebe komuniciralo srpsko vodstvo i kakve su bile njihove i veze JNA s vodstvom bosanskih Srba. Kako su ministarstva unutarnjih poslova koordinirala svoje akcije. Hag me je naučio koliko je zapravo važna struktura.

STAV: Šta je naslijeđe Haga, da li je ispunio zadaću zbog koje je osnovan?

HOARE: Ne mislim da Hag nije imao veze s politikom, sud je uvijek politička stvar. Primjerice, Vrhovni sud u Sjedinjenim Američkim Država duboko je politička stvar. Zato nije pošteno diskreditirati Hag jer je imao veze s politikom i jer je ona, očigledno, utjecala na njega. U Britaniji smo imali slučajeve ljudi koji su tokom sedamdesetih godina bili u zatvoru, lažno optuženi za terorizam, i to su bila zaista politička suđenja. Poenta je da ICTY nije bio veoma učinkovit Tribunal. Njegovo najveće dostignuće jeste to što je prepoznao Genocid u Srebrenici i što je onda ta odluka ohrabrila Međunarodni sud pravde da to isto odluči kada je Srebrenica u pitanju. To je najvažnije historijsko postignuće Tribunala u Hagu. S druge strane, bolje išta nego ništa, neki će kazati, ali rezultati Tribunala su jadni. Neki od najvećih ratnih zločinaca iz Srbije uopće nisu optuženi, poput Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića. Dakle, ključni ljudi tadašnje JNA koji su planirali rat nisu uopće optuženi. Borisav Jović, Boško Kostić također nisu optuženi. ICTY je najviše vodio računa o nacionalnom balansu optuženih iako je osudio najviše Srba, ali zato, naravno, jer su odgovorni za najviše zločina.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • AnteBosanac 20.01.2020.

    O majko mila koji diletant sa tendencijom eksperta. No samo takvi se u zadnje vrijeme i javljaju kad je BiH u pitanju. Odavno smo van interesiranja ozbiljne svjetske javnosti. Zato nam se i javljaju ovakvi.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!