Munib Kajtezović, samouki majstor i svirač: Vilenjak uz šargiju

U vrijeme njegovog odrastanja na području zaseoka Lučka i naselja Pećigrad nije bilo muzičke škole, te je Munib prve muzičke korake morao sam naučiti. Iako nije muzički obrazovan, talentu koji ima pozavidjeli bi i neki veliki umjetnici. Kaže da je za sviranje na šargiji i pjevanje uz nju najbitnije imati veliku ljubav i osjećaj za muziku. Sa žaljenjem konstatira da je interesiranje za ovaj instrument vrlo slabo, te da se zbog toga plaši da šargija nestane iz upotrebe

 

U velikokladuškom naselju Lučka kod Pećigrada živi posljednji krajiški šargijaš starog kova i običaja. Njegovi britki taktovi i melodični zvuci koje proizvodi svirajući šargiju staru trideset godina koju je svojim rukama izradio još bude emocije mnogih Kladuščana, podsjećajući ih na stara junačka vremena i ugodan seoski život bez televizije, interneta i pametnih telefona.

Munib Kajtezović (80), iako u poznim godinama, još je dobrog zdravlja i velike ljubavi prema tradicionalnoj bosanskoj muzici, pa ne prestaje da uveseljava stare, ali i mlade generacije koje ga redovito pozivaju na sijela da im svira i pjeva. Uprkos tome što ga glas polahko izdaje, Munib se ne predaje, jer šargija i pjevanje sve su što mu je preostalo od života. Za ovu vrstu muzike počeo se zanimati još kao dječak, slušajući i gledajući stare kako sviraju i pjevaju seoske napjeve.

Težak život ispunjen mukotrpnim radom nije mu ostavljao mnogo vremena i mogućnosti da se aktivno pozabavi šargijom. Uprkos svemu, s vremenom je izrastao u vrsnog svirača i izrađivača šargija te postao prepoznatljiv u cijeloj regiji. Nastupao je na mnogim folklornim koncertima i sličnim manifestacijama, a najznačajnije priznanje dobio je nastupajući u emisiji Znanje i imanje. Danas se u toplini svog doma prisjeća dobrih starih dana i slave koja je prošla, ali ljudskost i poštenje ostali su kao glavna moralna odrednica posljednjeg krajiškog šargijaša.

U ŽIVOTNOJ MUCI RODILE SE NAJBOLJE ŠARGIJE

“Samouk sam i nisam se školovao. Imao sam daidžu koji je pomalo znao svirati na šargiji i tako sam, slušajući njega, kao i druge ljude koji su tada po selu svirali šargiju, zavolio to i poželio da i ja naučim svirati. Gdje sam god čuo da se svira, otišao bih da slušam i gledam kako to rade i primao tu umjetnost. Tako sam počeo da se interesujem kako da napravim sebi šargiju, jer nisam imao novca da sebi priuštim kupovinu prave. Počeo sam improvizovati i praviti svoje šargije. Sjećam se da je prvi moj pokušaj da napravim šargiju bio od one niti na kukuruzu. Nije išlo. Bukalo je poput gudala, ali s time sam učio moje prve korake sviranja na šargiji. Zatim sam pokušao s tikvom koju bih prepolovio i probao od toga napraviti šargiju, ali nisam imao drveta niti alata da je napravim.

Bio sam siromašan i nisam imao novca da kupim materijal niti alat uz pomoć kojih bih napravio šargiju, ali ljubav prema muzici i želja da imam svoju šargiju bile su jače od svih prepreka. Najzad sam uspio da od tikve napravim svoju prvu šargiju, ali nisam imao žice da stavim na nju. Opet sam morao improvizovati i snalaziti se, te sam uzeo dlake od konjskog repa i napravio žice. Ali nije se na tome moglo dobro svirati i brzo su se trgale. Isto je bio belaj naštimati te žice na tikvi, jer je ona mehka i kišovi nisu mogli izdržati zatezanje. Pronađem nekakav komad daske i na njoj napravim četiri kiša kao u tambure i tako uspijem da zategnem žice. Pošto su žice koje sam pravio od konjske dlake brzo pucale, tragao sam za novim rješenjima. Neko bi mi predložio da oprobam sa žicama od onih prvih telefona, ali ni to nije bilo pravo rješenje. I tako sam, tragajući za dobrim žicama, došao do sajli na bicklu koje se ugrađuju na kočnice. Od toga sam napravio žice i dobro ih naštimao na vrat šargije kojeg sam napravio od daske. Tako sam počeo da sviram i učim se polahko”, prisjeća se Munib Kajtezović.

Ljubav Munibu nije dala da odustane od pokušaja da napravi pravu šargiju. Najbolje od svega što mu se desilo jeste, kaže, to što je stalno bio ispunjen radošću, vedrinom i dobrim raspoloženjem. Humor mu je u tome mnogo pomogao, ali muzici i svirci na šargiji najviše duguje zašto je to tako. Priznaje kako nije bilo lahko, jer život ga nije mazio, a morao je raditi svakojake težačke poslove. Mlad i bez podrške roditelja, Munib je svaki korak do ostvarenja svog cilja prelazio bez ičije pomoći. Munibov put od improvizacije do prve prave šargije nije bio lahak, ali ističe kako se sve na kraju isplatilo, jer mu se sreća osmjehnula, a život mu dvostruko uzvratio.

“Ta šargija koju sam prvu pokušao napraviti nije bila prava i nisam na njoj mogao kvalitetno svirati, a napredovao sam u sviranju, te sam odlučio da sebi kupim šargiju. Dobro se sjećam, bilo je to 1955. godine. Išao sam dva dana raditi na njivu za šargijicu na kojoj sam dalje učio, svirao i išao po sijelima da gledam druge kako sviraju. Kada sam dobio tu malu šargiju, oprobavao sam više puta da, gledajući u nju, napravim istu takvu. Više puta sam pokušavao i bilo je teško, jer nisam imao alat za obradu drveta. Eh, onda sam išao dva dana kopati pijesak da bi mi jedan čovjek dao keser za obradu drveta. Tako sam počeo ozbiljnije da radim na izradi moje prve prave šargije. Otišao bih u šumu i usjekao sebi drvo. Balvan je morao biti čist, nije se smjelo desiti da bude uvijen i hrapav unutra.

Kada bih ga razbio, onda bih ocrtao jednu stranu i polahko tesao. Nisam odmah smio da dubim, jer sam se bojao da bi drvo moglo puknuti. Oni koji su imali dobar alat, oni su mogli odmah i da izdube drvo, pa sve rade kompletno i odjednom. Sve je moralo da bude dobro obrađeno i glatko, jer samo tako šargija daje pravi i melodičan zvuk. Nakon toga bih šmirglom oblikovao cijelu šargiju i potom na njen vrat postavim, kako mi to ovdje u Krajini zovemo, perde, pragove koji služe za sviranje. Bila je to prva i prava šargija koju sam napravio, a napravio sam ih do sada oko 50. Neke sam darovao, neke sam prodao, a veći dio njih mi je izgorio u kući tokom rata”, objašnjava Munib.

TRADICIJA KOJA NESTAJE

U vrijeme njegovog odrastanja na području zaseoka Lučka i naselja Pećigrad nije bilo muzičke škole, te je Munib prve muzičke korake morao sam naučiti. Iako nije muzički obrazovan, talentu kojeg ima pozavidjeli bi i neki veliki umjetnici. Kaže da je za sviranje na šargiji i pjevanje uz nju najbitnije imati veliku ljubav i osjećaj za muziku. Sa žaljenjem konstatira da je interesiranje za ovaj instrument vrlo slabo, te da se zbog toga plaši da šargija nestane iz upotrebe S ponosom ističe kako su mnogi šargijaši po Krajinu pokušali da mu pariraju, ali nisu mogli. Ostao je jedini autohtoni krajiški šargijaš koji žudi za svojim nasljednikom.

Kod sviranja šargije uvijek je bilo najvažnije da imaš talenta i osjećaj za muziku, da znaš prilagoditi glas zvukovima žica i shodno tome ga mijenjati. Nisam završio školu niti sam muzički obrazovan, ali sam, zbog silne ljubavi koju sam osjećao prema ovoj vrsti muzike, ipak uspio i od starih Krajišnika primio umijeće sviranja ovog našeg tradicionalnog instrumenta. Uz šargiju se obično pjevaju seljačke narodne pjesme koje sam primio od naših starih, a neke sam i sam komponovao. To su uglavnom bile pjesme koje su se pjevale na sijelima i opjevavale su našu surovu životnu svakodnevicu. Na sijelima sam pjevao sve što sam znao, a ljudi bi mi davali novac koji bi se vješao na takozvanu kitu koja je visila na kraju vrata šargije. Moglo se lijepo zaraditi svirajući nekada, a danas se taj običaj gotovo izgubio. Brzo se pročulo za mene i mnogi su me zvali da im dođem svirati na sijelo.

Bio je jedan u Krajini ovako malo popularan, ali je znao svirati samo par melodija, dok sam ja bio pravi vilenjak uz šargiju i znao sam mnogo različitih melodija. I sada imamo sijela ovdje po Kladuši, ali urijetko i ne bude onako naroda kao što je nekada znalo biti. Ali ipak bude lijepo, posebno što dođe omladina da to sve čuje i vidi kako se nekada živjelo i sviralo. Naša krajiška šargija dosta se razlikuje od šargija iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Malo joj je ovaj doboš veći, a vrat kraći i ima manje pragova. Bio jedan šargijaš u selu Marjanovac ovdje i znao je fino šargijati. Ali htio je da mene nadmaši po svaku cijenu, pa je čak i do Turske otišao da nabavi bolju šargiju od moje. I donio on tako jednom saz s osam žica, dugačak metar i trideset. Došao kod mene i veli: ‘Kume, evo ga, govori devet jezika!’ Kažem ja njemu da je zategne, a on će ti meni da ne smije, pukle bi mu žice, a ja mu odgovaram da ne valja čim se ne može zategnuti k’o moja.

Druge prilike donio je neku šargiju koja ima ugrađen zvučnik u sebi. Opet ga pozovem da se oprobamo, ali vidi on da se to ne može porediti s mojom, pa se razljutio i počeo da psuje. Kasnije pozvao pet šargijaša i mene da se nadmećemo, ali nisu mogli da me nadmaše. Nažalost, nema mladih koje zanima da nauče svirati na šargiji. Pokušao sam svoje sinove naučiti da sviraju, ali neće, kažu da ih je sramota na tome svirati. Ako bi se našao određen broj mladih ljudi koji imaju želju i hoće da nauče svirati na šargiji, onda bi se očuvao običaj sviranja na šargiji ovdje u Bosni i Hercegovini. Ovako, bojim se da to polahko odumire”, sa žaljenjem konstatira Munib Kajtezović.

PROČITAJTE I...

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

Naučnici danas, bar u Njemačkoj, mogu objavljivati članke i knjige i imaju potpunu slobodu da brane svaku moguću poziciju. U pravilu im ne prijeti nikakva opasnost zbog toga. S druge strane, u Njemačkoj uočavam fenomene koji se meni lično ne sviđaju. U Njemačkoj postoji desničarska radikalna partija (AfD) i mnogi se boje da bi ona mogla jačati. To, recimo, za posljedicu ima to da se na fakultetima, čak na fakultetima politologije, sprečavaju predavanja mislilaca koji su desničarski orijentirani. I sām sam protiv AFD-a, ali to ne znači da trebamo zabranjivati diskusiju s nekim ko je simpatizer ove stranke. Zabraniti bilo kakvu diskusiju na jednom fakultetu smatram oblikom kukavičluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!