fbpx

Muke Saharava

“Ovdje nema ničega, samo pustinja. Nema budućnosti”, kaže Najma (34), rođena u kampovima u Tindoufu. “Ostat će sve isto godinama ukoliko ne krenemo u rat”, dodaje ova žena, kći zapovjednika “Polisarija” koji je umro u Tifaritiju krajem osamdesetih boreći se s Marokancima.

 

Nakon 28 godina čekanja na referendum koji je obećao UN, istječe strpljenje Saharava. Moguć je novi poziv na oružje protiv Maroka, čulo se na 15. kongresu Fronta “Polisario” u Tifaritiju, gradu smještenom na području bivše španske kolonije Zapadne Sahare, koja je bila pod kontrolom UN misije prema sporazumu iz 1991. godine. To je ono što Saharavi nazivaju “oslobođenom Saharom”.

U uvodnom govoru vođe “Polisarija” jasno je stajalo da su sve mogućnosti na stolu. Generalni tajnik i predsjednik Arapske Demokratske Republike Saharavi Brahim Gali upozorio je da Saharavi neće prihvatiti “daljnje odgađanje”, te nastavio: “Trenutna situacija stagnacije koja proizlazi iz nepopustljivog i opstruktivnog političkog sistema Maroka nema opravdanje, sterilna je i beskorisna i odražava neuspjeh UN-a da provede svoje odluke i rezolucije.” Gali je dodao da “’Polisario’ nema drugog izbora nego da preispita svoju predanost mirovnom procesu u cjelini”.

To je prvi kongres održan pod vodstvom Galija, koji je zamijenio historijskog vođu Mohameda Abdelaziza nakon njegove smrti prije četiri godine. Bivšeg vojskovođu smatraju dijelom radikalne struje “Polisarija”, iako se do sada opirao pozivima da se vrati oružju. Mnogo je frustracija s UN‑om, kojeg Saharavi optužuju da je manipulirao u korist Maroka i njegovih međunarodnih saveznika.

Vrh “Polisarija” je pod sve snažnijim pritiskom da promijeni strategiju, Na tome posebno insistiraju mladi koji žele smjenu generacija organizacije koju vode starci koji su se sedamdesetih godina digli na oružje. Promjene traže generacije rođene u Sahari pod marokanskom kontrolom ili u izbjegličkim kampovima u alžirskom Tindoufu.

Životni uvjeti izbjeglica su se poboljšali, imaju struju i rezervoare za vodu, ali to je također vidljiv znak da progonstvo nije privremeno jer su oni koji su se tamo nastanili 1975. godine vjerovali da bježe od marokanskog “Zelenog marša”.

“Ovdje nema ničega, samo pustinja. Nema budućnosti”, kaže Najma (34), rođena u kampovima u Tindoufu. “Ostat će sve isto godinama ukoliko ne krenemo u rat”, dodaje ova žena, kći zapovjednika “Polisarija” koji je umro u Tifaritiju krajem osamdesetih boreći se s Marokancima.

Najma, koja je otputovala na Tifariti radi sudjelovanja na kongresu, kaže da je voljna preuzeti oružje. Fraza je to koju mnogi ponavljaju. Vođe godinama govore o uzimanju oružja i nije jasno je li to vjerodostojna prijetnja.

Maroko posjeduje mnogo sofisticiranije oružje od Saharava. Oni, pak, smatraju da gerilskim ratom mogu nanijeti štetu Maroju kao što su to činili u sukobu od 1975. do 1991. godine. Uspjeli su natjerati Mauritaniju, koja ih je također napala, da se povuče, a Maroko je bio prisiljen pridržavati se međunarodnog sporazuma. Izbor Tifaritija za održavanje kongresa provokacija je u očima Maroka, koji je oštro protestirao pred UN-om.

Tifariti je nekoliko kilometara od gigantskog zida obloženog minama koji je u pustinji podigao Maroko. Strateška lokacija prepuna simbolike zbog spora koji je koštao mnogo žrtava na objema stranama.

PROČITAJTE I...

Bjeloruski čelnik je 16. marta izjavio da bi, umjesto što brinu o virusu, ljudi trebali raditi na poljima. "Evo, rad na traktoru če sviju izliječiti. Polja liječe sve." 'Ostali' lijekovi "za Covid-19 o kojima se šalio su visoke temperature karakteristične za saunu i dezinfekcijska svojstva alkohola.

Zbog činjenice da danas nismo u stanju živjeti s virusom kao svakodnevicom, a što bi praktično značilo živjeti u uvjetima 19. stoljeća, morat ćemo živjeti u uvjetima 20. stoljeća, tačnije s granicama, restrikcijama i redukcijom životnog standarda. U suštini, svjedočimo povratku u svijet kakav znamo iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!