Muke Feđine s emanetom

U istoj kolumnu vrli se pisac pita gdje su turske investicije u Bosni i Hercegovini, jer, eto, brojke pokazuju da ih nema. I on se, kao i drugi koji tvrde da turskih investicija nema, pravi slijep na oba oka. I ne vidi šta je sve napravljeno turskim investicijama u BiH, investicijama vrijednim milione konvertibilnih maraka.

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Opet se neki raspisali o emanetu i turskim investicijama. Džaba neke stvari pojašnjavati, “crtati”, ko neće da shvati ili mu ne ide u prilog, njemu pomoći nema.

Prošle smo sedmice, nažalost, opet imali priliku čitati jednu takvu kolumnu u kojoj se, spominjući Tursku, na prvo mjesto stavilo kako je “prvi predsjednik Bosne i Hercegovine ostavio državu u emanet Erdoğanu”. Naravno, emanet se spominje u pogrešnom, manipulativnom kontekstu, iako je do sada mnogo puta pojašnjeno šta je emanet i o čemu se tu zapravo radi. Tako je i bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović u više navrata pojasnio šta znači taj emanet.

“Jedan od posljednjih razgovora rahmetli Alije Izetbegovića bio je s Recepom Tayyipom Erdoğanom. On je u njemu prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu je u emanet brigu za Bosnu i Hercegovinu. Mislim da Erdoğan itekako dobro nosi taj emanet”, rekao je Izetbegović prije dvije godine. Drugom prilikom, Izetbegović je pojasnio: “Šta je emanet nego briga? Ostaviti nekome nešto u emanet znači ostaviti mu brigu nad nečim. Evropska unija i pojedine zemlje Evrope dale su snažnu podršku BiH i obnašale emanet. Islamske zemlje pružile su ogromnu pomoć, a moj rahmetli otac je prepoznao jednog nadolazećeg lidera i dao mu lično Bosnu i Hercegovinu u emanet, dakle, zaduženje da on lično ne zaboravi takve obaveze.”

I baš tako, emanet kao riječ arapskog porijekla nosi značenje “preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet i svetinju”. Samim tim, tumačenje ove riječi u negativnom kontekstu može biti samo rezultat odbojnosti prema prijateljskom odnosu Turske prema Bosni i Hercegovini. A taj emanet Turska pruža kroz sve svoje institucije koje djeluju u Bosni i Hercegovini.

U istoj kolumnu vrli se pisac pita gdje su turske investicije u Bosni i Hercegovini, jer, eto, brojke pokazuju da ih nema. I on se, kao i drugi koji tvrde da turskih investicija nema, pravi slijep na oba oka. I ne vidi šta je sve napravljeno turskim investicijama u BiH, investicijama vrijednim milione konvertibilnih maraka.

Ne spominju privatizirane tvornice koje danas uspješno rade, ne spominju nekoliko stotina projekata Turske agencije za saradnju i koordinaciju TIKA, koja je obnovila skoro sve ono što su naše drage komšije porušile u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne spominju obnavljanje više od četiri stotine kuća oštećenih u poplavama 2014. godine, poljoprivredne projekte kojima naši povratnici pokreću svoj život s mrtve tačke.

Sjeti li se iko od tih koji kroz nekakav vlastiti mikroskop traže turske investicije da pogledaju u džamiju Aladžu, u studentski centar Islamske zajednice? Turska direkcija vakufa uložila je pedeset miliona konvertibilnih maraka u Bosni i Hercegovini, a Aladža je samo jedan od projekata kojim se danas dičimo pomoću turske brige o nama.

Gdje je podrška povratnicima za pokretanje biznisa kroz povoljne kredite Ziraat banke, ili silna medicinska oprema u ambulantama koje je osigurala Turska vojna misija? Šta je s dječijim parkovima u kojima uživamo pomoću “emaneta”? Ili s izvozom mesa naših farmera u Tursku? Danas, zahvaljujući aktivnoj ulozi Turske, dogovaramo moguće dionice autoputa Sarajevo – Beograd. To su turske investicije, stotine miliona konvertibilnih maraka vrijedni projekti koje ne želimo ili nećemo da vidimo, koje kategorično guramo “pod tepih” jer drugačije ne bismo mogli kritizirati Tursku.

Sporno je vrlom piscu i što Bošnjaci obilježavaju bitku na Galipolju. A zašto je problem obilježiti historijski događaj u kojem je učestvovalo više od petnaest hiljada vojnika Bošnjaka? Zašto nekome smeta da se Bošnjaci i danas sjećaju hiljade onih koji su dali svoj život na Galipolju, odnosno Çanakkaleu? Da je sreće, otišli bismo na mezarje u Çanakkaleu posjetiti nišane na kojima piše “Saraybosna”, na kojima piše “Bosna Hersek”, sjetili bismo se sami tih naših junaka, a ne da nas na njih Turci podsjećaju. Ali nismo mi te pameti, a i oni koji jesu budu nazvani izdajicama svog naroda.

Sljedeći članak

Naše dugo svitanje

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!