Mujo iz Foče

“Genocid nad Bošnjacima iznikao je iz višestoljetne mržnje. Od mržnje budu nemirni oni koji se mrze i, na kraju, mržnja izgori one koji mrze. Od kapitalne je važnosti da vremenu poslije nas ostavimo jedan ovakav pisani trag, jer istina se sama neće kazati”

 

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Fotografija: Yunus DEMIRBAŞ

Tokom maja smo imali priliku svjedočiti ponovnom otvaranju fočanske ljepotice Aladža džamije, što je kod mnogih probudilo i sjećanja na dešavanja u Foči tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Mnogi su u Foči ostavili svoje djetinjstvo, mladost, svoj život ili čak kosti svojih najmilijih. Danas većina njih nosi u sebi tragove dešavanja u Foči.

Jedan od njih jeste i Mustafa Mujo Musić, rođen 20. januara 1936. godine u selu Dobromanovići kod Foče. Kao dijete je ostao bez oca, koji je pretrpio četnička mučenja u Drugom svjetskom ratu, od čijih je posljedica i umro. Musić nakon završetka osnovne škole odlazi u Dom ratne siročadi u Mostaru, gdje je završio i srednju školu. Radio je četrdeset godina u ŠIP “Maglić”, a nakon odlaska u penziju, nastavio je mujeziniti u Carevoj džamiji u Foči, gdje sa suprugom i dva sina ostaje do agresije na Bosnu i Hercegovinu. Musići su bili među imućnijim porodicama u Foči. Tokom rata biva zarobljen i odveden u logor KPD “Foča”, gdje je proveo sedam teških mjeseci i pretrpio različita mučenja i torture.

Danas dedo Mujo živi u Sarajevu. Lošeg je zdravlja i teško se kreće. Veli: “Neću ja još dugo, djeco.” Boluje i od tumora zbog kojeg mu otiče cijela desna ruka. Ali, opet, svako malo izgovara “šućur Allahu”.

Nakon logora u Foči, otišao je u Tursku na liječenje. “Fini su Turci, fini su bili prema meni. Ja sam tamo išao kod novinara, na skupove, na sve sam načine pokušavao kazati ljudima šta se dešava u Bosni i Hercegovini”, tiho progovara dedo Mujo. A ne mora mnogo ni govoriti, u dedinom pogledu skrivena je priča o jednoj teškoj historiji. Mučenja koja je preživio i vidio u logoru zapisao je u knjizi Zapisi iz fočanskog logora smrti, objavljenoj prošle godine, čije su izdavanje pomogli Općina Novi Grad Sarajevo i načelnik Semir Efendić. Knjigu je pisao dok je bio u Turskoj na osnovu onoga što je zapamtio i skrivenih zapisa. Iako su mu nudili da se knjiga štampa u Turskoj, na turskom jeziku, Musić je želio da zapisano ostane na bosanskom jeziku, njegovom narodu.

Urednik knjige Avdo Huseinović u uvodnoj riječi ističe da su rijetka svjedočenja objavljena u formi publikacije o ratnim zločinima u Foči, da je ovo prvo djelo takve vrste, te da ova knjiga “može biti važan prilog optužnicama za ratne zločine nad Bošnjacima Foče”.

“Procjena je da je na području općine Foča tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubijeno oko 2.000 Bošnjaka. Genocid nad Bošnjacima iznikao je iz višestoljetne mržnje. Od mržnje budu nemirni oni koji se mrze i, na kraju, mržnja izgori one koji mrze. Od kapitalne je važnosti da vremenu poslije nas ostavimo jedan ovakav pisani trag, jer istina se sama neće kazati”, napisao je Huseinović.

Dok gledamo knjigu, dedo Mujo traži je natrag kako bi je potpisao. “Ja sam bio u istoj ćeliji k’o rahmetli Alija, u istoj ćeliji smo ležali. Broj 16”, govori. A u knjizi o rahmetli Aliji Izetbegoviću kazuje sljedeće: “Zatvorski postupci četnika prema nama uvijek su asocirali na ovog velikana i državnika koji je u ovom kazamatu također trpio torture. Srpska penološka praksa nije mogla postići svoje ciljeve kod ovog velikog muslimanskog sina Bošnjaka, već ga je Božija providnost darovala ranjenoj Bosni, da je očuva, oslobodi i prosvijetli islamskim pravim putem, hvala Allahu, dž. š., Gospodaru svih svjetova i vladaru Sudnjeg dana.” Autor navodi da su četnici na gazištima stepenica kojima su se logoraši kretali postavljali fotografiju rahmetli Izetbegovića da bi je, prolazeći tuda, gazili.

Dok je Musić bio u logoru, dvojica sinova bila su mu u Sarajevu, a supruga u Foči, u porodičnoj kući koju su nadzirali četnici. U knjizi opisuje sve strahote kroz koja su prošli Bošnjaci u Foči, ono što je svojim očima vidio, kao i lične torture kroz koje je prošao. Ističe da su se logorske sobe punile iz sata u sat, tako da je za deset dana u logor zatvoreno više od pet stotina logoraša, a da je za dva mjeseca bilo zatvoreno približno osam stotina Bošnjaka. Navodi i imena četnika koji su mučili logoraše, među kojima su Dragomir Obrenović, Miro Prodanović, Mitar Rašević, Jovo Savić, Vaso Pljevaljčić, Zoran Matović, Predrag Stefanović, Vitomir Mičević. Spominje i Radovana Vukovića, koji je u septembru 1992. godine odveo 41 logoraša, kojima se od tog dana gubi svaki trag. On je pozvao sve koji želi poći u “branje šljiva”, pa je pročitao dvadeset imena, a ostali su se, povjerovavši da će zaista ići u berbu šljiva, dobrovoljno javili. Nikada se nisu vratili. Treba napomenuti da se četniku Raševiću sudilo pred Sudom Bosne i Hercegovine, i to za krivično djelo protiv čovječnosti. Osuđen je samo na sedam godina zatvorske kazne. Sedam godina za torturu koju je provodio nad logorašima. A pojedini koje Musić spominje u knjizi do dan-danas nisu procesuirani pred sudom.

Musić naglašava da ga je jedino vjera u Allaha, dž. š., održavala u životu, da je u logoru, krijući se, klanjao svih pet vakata namaza, učio dove, te da je jednim dijelom bio “duhovni vođa logoraša u sobi broj 16”. Uprkos svim mučenjima kroz koje su prolazili, nadao se da će biti oslobođeni. Tako je 29. oktobra 1992. godine mislio da je patnjama došao kraj jer su za njega i još četvericu logoraša četnici rekli da idu u “razmjenu”. Krenuli su kamionima u koje su ih “pobacali kao vreće”.

“Kada su četnici ručali, vratili su se u kamione, počeli su nas maltretirati, tući i psovati. Najprije su nas oni tukli, a zatim su ušli u kamion i dali nam u ruke gumena crijeva i palice da jedan drugog udaramo. Oni su nas natjerali da udaramo svoju braću, svoje komšije. Ako nismo najjače udarali svoje sunarodnjake, zatvorenike, onda bi četnici nas tukli. Tukli su nas tokom vožnje sve do Kalinovika.”

Tu su ih još tukli, udarali kundakom po leđima, nogama, šamarali… A zatim su Musića i još trojicu odveli u kalinovačku policijsku stanicu.

“Po dva Srbina su zgrabila po jednog Bošnjaka i vukli ga uz stepenice do prostorije kalinovačkog MUP-a. Tukli su nas i vukli tako da sam glavom i kičmom udarao u stepenice. Nogama i rukama su nas tukli po glavi i stomaku. Tada su me pitali: ‘Gdje si bio 1941. godine, ustašo? Kako ti je ime?’”, svjedoči Musić u knjizi. On im je tada odgovorio da je 1941. godine bio dijete, na šta su mu rekli da “laže i da je tada klao Srbe”, te da će vidjeti “šta su Srbi”. Tu su ga noć nastavili tući, a na kraju su ga “bacili” u samicu, gdje su u čizmama hodali po njemu. Misleći da je mrtav, ostavili su ga tako i otišli.

Tada su mu polomili četiri rebra s desne strane grudnog koša. Tako je danima nepomičan ležao. Danas Mujo ima tumor upravo na desnoj strani kod grudnog koša, zbog kojeg mu natiče i desna ruka.

“Nisam imao snage ni da se pokrijem, da ćebe navučem na svoje tijelo. Bilo mi je hladno, potrebno mi je bilo da se zagrnem ćebetom, ali ja sam bio nemoćan to učiniti. Boljelo me svako mjesto na tijelu, a ovu patnju uvećavale su i uši. Na svakom mjestu po tijelu gmizale su i ujedale me. Nisam imao ni trenutka mira, ni danju ni noću. Uši su uništavale moje biće. Odnosile su i posljednje iskrice mog života. Ispijale su i posljednje kapi sokova i krvi iz mog polumrtvog tijela i gurale me u sve izvjesniju smrt.”

Kada je odveden u logor, imao je 85, a nakon boravka u samici, kada je razmijenjen, 39 kilograma. U samici je proveo desetak dana u bolovima, patnji i gladi. Jedino što je dobijao od hrane bio je komadić hljeba uz malo čaja. Nakon desetak dana, četnici su mu rekli da će biti razmijenjen. Poznajući njihove metode i laži, nije im vjerovao, bio je spreman i na najgore. “Ali, nisam se plašio, rekao sam sam sebi: ‘Mujo, pa jednom se umire, moraš biti strpljiv’”, piša Mujo u knjizi.

O torturama koje je pretrpio u logoru Musić je do sada tri puta svjedočio u Hagu. Danas o tome ne voli pričati. U sobi u kojoj spava drži sliku rahmetli Alije Izetbegovića. Još čuva rokovnik koji je donio iz Turske dok je bio na liječenju.

“Ne znam hoću li dočekati sljedeći ramazan”, kaže na rastanku.

PROČITAJTE I...

U pismu upućenom načelniku Bjelopoljskog okruga 21. maja 1924. godine Jusuf Mehonić veli: “I tako, s Božijom pomoći, jedanaest godina borim se uz prkos neprijatelju, najprije (protiv) Crne Gore, pa protiv Nesretnog Švabe, pa protiv vas, evo pet godina. Što ste znali i umjeli marifetluka kurisali ste (preduzeli), i sa novcem, i sa patrolama, i sa špijunima – da nas smirite, i nije vam dao Bog”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 07.06.2019.

    Tako je prolazio svako ko nije imao svoju vojsku i svoju drzavu. Srbi se “svete” generacijama za izmisljene zlocine protiv Srba od 1389-1945 a naivni Bosnjaci prastaju i zaboravljaju. I jos se ulizuju Srbima u miru i jedu cvarke sa njima! Koliko moras biti naivan da se dobrovoljno javis da ides da beres sljive cetnicima?

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!