fbpx

Muhamed Filipović (1929–2020): Odlazak čovjeka koji je presvodio stoljeća

Bez obzira na kontroverze i na brojne kritičke i argumentirane tekstove i knjige napisane o njegovom političkom i znanstvenom djelovanju, Muhamed Filipović ostat će upamćen kao simbol pameti, znanja, begovskog i akademskog dostojanstva, bošnjačkog nacionalnog preporoda, vraćanja nacionalnog imena, prkosa i otpora svakoj vlasti i autoritetu. Njegova smrt predstavlja i svojevrsni kraj jednog vremena

Piše: Edib KADIĆ

Prošle je sedmice u 91. godini na ahiret preselio Muhamed Filipović, poznati bošnjački i bosanskohercegovački mislilac, profesor, akademik i znanstveni radnik. Rodio se u Banjoj Luci 1929. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao je filozofiju, prirodne nauke i historiju u Beogradu i Zagrebu. Doktorat na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odbranio je 1962. godine. Nekoliko godina poslije biran je za vanrednog, a 1972. godine za redovnog profesora na predmetima Logika sa metodologijom i Metodologija naučnog rada na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Postaje redovni član Akademije nauka i umjetnosti od 1987. godine, a 2015. godine i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Djelovao je više od pedeset godina kao profesor Univerziteta u Sarajevu, ali i na stranim univerzitetima i visokim školama, te akademijama i drugim znanstvenim institucijama. Filipović je napisao veliki broj knjiga, monografija i radova. Njegova bibliografija obuhvata gotovo 2.000 jedinica. Bio je i diplomata, ambasador Bosne i Hercegovine u Švicarskoj i Velikoj Britaniji.

Povodom Filipovićeve smrti u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu održana je komemoracija. Prisutnima se u ime Filozofskog fakulteta u Sarajevu obratio prof. dr. Salih Fočo, nekadašnji student akademika Filipovića i njegov dugogodišnji kolega, kazavši da se oprašta od profesora koji je svoj radni vijek vezao za Filozofski fakultet i Univerzitet u Sarajevu.

“Akademik Muhamed Filipović najsnažniji je intelektualni autoritet, gotovo enciklopedija Bosne i Bošnjaka, istaknuti filozof, pisac, povjesničar i političar; omiljeni profesor, vječiti buntovnik i opozicionar, poznat po svom analitičkom i kritičkom mišljenju. Bio je poštovan i hvaljen među intelektualnom zajednicom, posebno među običnim narodom, ali u isto vrijeme snažno napadan i osporavan, a nečesto i vrijeđan. Bez sumnje, ovog legendarnog Krajišnika Bosna i Hercegovina će pamtiti kao jednog od svojih velikih naučnika, ali i po tome što je dugogodišnjim javnim djelovanjem uspio afirmirati i vratiti u život staro nacionalno ime našeg naroda – Bošnjak i Bošnjaci”, rekao je Fočo, te dodao da je Filipović bio promotor mnogih ideja koje su već ušle u historiju Bosni i Hercegovine.

“Jedna od najpoznatijih jeste njegova ideja bosanskog duha, o kojoj je napisao jedan prigodan esej koji ulazi u antologije pisane riječi o našem prostoru i našoj duhovnoj kulturi. U tom eseju Filipović je ustvrdio da bit duhovnosti Bosne nije ona podijeljena, nego jedinstvena, koju on naziva bosanskom i koja se očituje kao sukus ukupnog historijskog iskustva, suživota tri vjere i tri naroda”, pojašnjava Fočo.

Riječ je o eseju Bosanski duh u književnosti – šta je to?, objavljenom 1967. godine u Životu, u vrijeme kada je glavni i odgovorni urednik Života upravo Mehmedalija Mak Dizdar, koji je samo godinu ranije objavio glasovitu zbirku pjesama Kameni spavač. Filipovićev esej nastaje upravo povodom Makove zbirke, ali i povodom Selimovićevog romana Derviš i smrt, kao i Sušićevih Pobuna, objavljenim također 1966. godine.

Muhamed Dželilović, dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, i dugogodišnji profesor na Odsjeku za komparativnu književnost, osvrnuo se za Stav na ovaj Filipovićev esej, rekavši da je u to vrijeme bilo zabranjeno afirmirati nešto što se ni ideološki ni politički nije željelo priznati. “O tome je bilo gotovo pa zabranjeno govoriti. U to vrijeme pokrenuti afirmaciju nečega što je autentičan bosanski duh, autentična bosanska kultura, a time potegnuti vrlo opasno pitanje bosanske državnosti, kontinuiteta bosanske kulture, specifičnosti bosanskog duha, bilo je vrlo rizično. Naravno, on je ovo pitanje pokrenuo iz književnosti, ali su se reference odmah pojavile i na političkom planu. Hrabrost s kojom je stupio na javnu scenu tadašnje zemlje zaista je zahtijevala izuzetno puno snage i izuzetnu intelektualnu spremu. Imao je naučne argumente u rukama i onda kada se borio za ovu zemlju i na ideološkom i na političkom planu”, potcrtao je Dželilović.

Miro Lazović, predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1996. godine, akademika Muhameda Filipovića upoznao je prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu, te je kao mlad čovjek koji je ušao u strukture države, kao parlamentarac u Skupštini RBiH, imao priliku i da se druži s Filipovićem. “Upijao sam sve njegove misli koje su tada za mene kao mladog čovjeka bile putokaz i smjer u kojem bih se trebao kretati kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Intenzivnije smo se družili tokom Agresije na BiH, pogotovo u tim početnim periodima Agresije, kada su krenuli mirovni pregovori u Ženevi. Tada smo zajedno bili u prvoj grupi, delegaciji koja je pregovarala u Ženevi oko Vance-Owenovog plana. Zajedno smo izašli iz Sarajeva, i to UN‑ovim borbenim transporterom preko Igmana. To je put koji je neponovljiv i koji ću dugo pamtiti. Put je bio prepun opasnosti i, dok smo se vozili Igmanom, Karadžićeve snage pucale su na nas, a mi smo kao vreće krompira letjeli iz jednog kuta transportera u drugi. Profesor Filipović se i u tom trenutku znao našaliti, a i zagalamiti na Francuze koji su vozili taj transporter da malo smanje brzinu. Tokom pregovora, pogotovo u početku, bilo je jasno da čitava delegacija zajedno s akademikom Filipovićem ima čvrst stav da Bosna i Hercegovina ne smije biti podijeljena i da se mora tragati za rješenjima koja će odgovarati svim građanima i narodima. On je tu bio nepokolebljiv”, prisjeća se Lazović, te dodaje da je upravo tokom tih pregovora bolje upoznao akademika Filipovića i njegovu vedriju stranu.

“Stranu koja je bila sklona i zapjevati, karakter koji se znao i našaliti, pričati dogodovštine i oko sebe okupiti mnoštvo drugih ljudi koji su ga s pažnjom slušali. Pogotovo su zanimljiva bila druženja s akademikom Filipovićem i Nijazom Durakovićem, i to u nekom kafanskom ambijentu, gdje su se njih dvojica nadmudrivali ko više zna i ko bolje poznaje historiju Bosne i Hercegovine. U tim druženjima shvatio sam da je on običan čovjek, erudita, hodajuća enciklopedija, pomalo i ters u nekim stvarima, a zbog svoje kritičke misli, vrlo često bio je nepoželjan za vladajuće strukture”, napominje Lazović.

Za Stav je o Muhamedu Filipoviću govorio i prof. dr. Dževad Jahić, dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, istaknuvši da je Filipović bosanski, bošnjački i balkanski intelektualac prvog ranga. “Ne postoji čovjek, bar ja tako mislim, koji je toliko promišljao Bosnu kroz svoju filozofiju, kroz svoj intelekt, ne postoji čovjek koji je toliko zaslužan za naučna objašnjavanja prošlosti i sadašnjosti Bosne i Bošnjaka. Pamtim da mi je rekao: ‘Ja sam čovjek koji čita i piše.’ Mislim da je uvijek davao prednost čitanju u odnosu na pisanje, a mnogo je toga napisao. To najbolje govori o njegovom intelektu. Kada je riječ o mojoj saradnji s profesorom i akademikom Filipovićem, imao sam čast posljednjih dvadesetak godina s njim sarađivati i prije osnivanja BANU-a. Pamtim da je to bio čovjek koji je dao najveću podršku izradi i objavljivanju Gramatike bosanskog jezika 2000. godine. Mene je uvijek impresionirao njegov odnos prema jeziku i njegovo duboko shvatanje značaja bosanskog jezika za Bosnu i Hercegovinu, za kulturno-historijski prostor i za Bošnjake kao narod.”

Jahić tvrdi da je Muhamed Filipović bio živa enciklopedija Bosne i Bošnjaka. “Bilo je situacija da sam mu postavljao pitanja o nekoj ličnosti, a profesor Filipović govorio bi svjedočenja, pamćenja, sve vezano za tu osobu. Nažalost, naša je to stara boljka, žao mi je što veliki ljudi, pogotovo za života, nisu nikada dovoljno shvaćeni. Tako je i s akademikom Filipovićem, koji je simbol sedamdesetogodišnje borbe Bosne i Bošnjaka za pravdu, civiliziranost, puteve koji su dostojni jedne države i jednog naroda. On je znao te puteve i pravce, borio se koliko je mogao i ostavio najdublji trag od intelektualaca druge polovine 20. stoljeća.”

“Akademik Muhamed Filipović bio je jedan od najvećih intelektualaca u Bosni i Hercegovini i jedan od najpoznatijih profesora u svojoj generaciji na Univerzitetu u Sarajevu. Poznato je da je predavao filozofiju i logiku. Mi, koji smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća bili studenti i postdiplomci, utrkivali smo se priželjkujući da se nađemo kod profesora Filipovića kada besjedi nešto neobavezno, a posebno da prisustvujemo njegovim predavanjima”, kaže na oočetku razgovora za Stav Mirko Pejanović, član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine tokom Agresije i član ANUBiH.

Poznato je da su studenti imali veliko interesovanje za njegova predavanja, da su cijenili osobito njegov odnos prema studentima. Razvijao je kritički odnos prema teoriji, a poticao je i studente da u tom pravcu čitaju i misle. Bio je poznat po tome kako je znao izvanredno organizirati ispite koji nisu bili klasični, već su to bili ispiti provjere znanja i provjere dostignutog nivoa spoznaje mišljenja, načina mišljenja. Osim aktivnosti na svom fakultetu u okviru nastavno-naučnog procesa, profesor Filipović držao je bezbroj gostujućih predavanja iz društvenih nauka unutar Univerziteta u Sarajevu i na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju Univerziteta u Sarajevu. Na mom fakultetu, Fakultetu političkih nauka, prema kojem je on imao poseban odnos, i stalno je isticao važnost političkih nauka za našu zemlju, u više je navrata držao predavanja na postdiplomskim studijama, zatim na doktorskim studijama, a koliko je mogao odvojiti vremena, bio je i mentor kandidatima.

Kada je riječ o profesoru Filipoviću i njegovom naučnom stvaralaštvu i naučnom opusu, izdvajao se u svom vremenu po tome što je kontinuirano pisao knjige, monografije, studije. Naročito su značajne njegove studije iz historijske i kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. Osim toga, profesor Filipović ostavio je značajna djela iz oblasti historijskog nastanka i razvoja bošnjačke nacije.

O njegovim aktivnostima unutar Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine mogu kazati da je više od četiri decenije bio član ANUBiH i jedan je od onih koji je najduže bio u Akademiji. Bavio se svojom oblašću i bio je voditelj projekta za izradu enciklopedije o Bosni i Hercegovini. Jedno je vrijeme bio potpredsjednik ANUBiH i na toj dužnosti doprinosio je historijskoj ulozi i opštoj afirmaciji ANUBiH. Bile su mnoge teškoće u vremenu rata i poslije rata u radu Akademije, a on je bio jedan od onih koji je umnogome doprinosio da se uvijek iznađu rješenja. Tokom rata se pojavila ideja da se akademici izmjeste u neku drugu zemlju gdje bi mogli na miru raditi i nastaviti svoj akademski i istraživački rad, međutim, Filipović je bio jedan od njih koji je smatrao da akademici trebaju s narodom dijeliti svu sudbinu.

U periodu prije rata i tokom rata profesor Filipović bio je izuzetno aktivan. Kada je došlo do blokade grada Sarajeva, kada smo zoru dočekali s naoružanim ljudima na ulicama i mostovima, s crnim čarapama preko njihovih glava, profesor Filipović došao je sa Salihom Fočom mojoj kući i predložio mi da ostavimo sve poslove i da idemo osnovati centar opozicionih stranaka u Sarajevu i da djelujemo politički kako bismo doprinosili iznalaženju rješenja. To smo i uradili te smo u Ulici Danijela Ozme dobili neke prostore. Profesora Filipovića izabrali samo za koordinatora opozicionih stranaka. Prvi njegov doprinos bio je da se definišu i oblikuju uslovi za popunu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Jedan od najvažnijih uslova bio je donošenje platforme o radu Predsjedništva kojom će se definisati zašto se i za kakav karakter države borimo. To je i učinjeno i već u junu nastala je platforma.

Kada je riječ o pregovorima o miru, koji su tada vođeni u okviru Ženevske mirovne konferencije, profesora Filipovića predložili smo da bude član pregovaračke delegacije u ime opozicionih partija. U delegaciji je bio i gospodin Lazović, kao parlamentarac, bio je Ljubić, kao parlamentarac, i bio sam ja, a 16. septembra smo, dok je u Sarajevu bilo nesnosno granatiranje, oko tri sata ispred Predsjedništva ušli u Unproforovo vozilo i otišli do Hrasnice. Odnekud se vjerovatno saznalo da ide delegacija na pregovore u Ženevu, pa nas je ondje mjesni komandant zadržao i rekao nam da ne preporučuje da se ide preko Igmana jer je u toku granatiranje. Dugo smo vijećali šta učiniti, pa smo na kraju odlučili da ipak idemo kuda smo naumili. Svakako je bio rat, svakako je bila glava u torbi. I zaista, granatirali su nas na jednom prelazu preko Igmana.

Došli smo u Ženevu i tamo imali organizirane svakodnevne pregovore koje su vodili Owen i njegov pomoćnik. Profesor Filipović davao je najveći doprinos u objašnjenju svega što se desilo u prošlosti i svega što je dovelo do rata i stradanja. Pomagao je da se izađe iz metodološkog klišea. Kao delegacija, uspjeli smo, a u tome je profesor imao svoj nezaobilazan doprinos, nametnuti našu koncepciju mirovnog rješenja koje sadrži unutrašnje ustrojstvo od deset provincija, i to multietničkih. To je bio čuveni Vance-Owenov plan. Mi smo to sastavili u Zürichu u kući Adila Zulfikarpašića, koji nam je pomagao i pružao logistiku.

PROČITAJTE I...

Kao što se može pročitati iz platne liste udruženja građana, koje u stvari stoji iza ovoga "Muzeja ratnog djetinjstva", direktor Jasminko Halilović je samom sebi propisao plaću u iznosu od 5.521 KM, a izvršnoj direktorici 5.175 KM! To su plate u rangu najviših državnih funkcionera, plate koje su čak deset puta veće od plata uposlenika u kulturnim institucijama od državnog značaja!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!