fbpx

Može li se istovremeno biti radikalan i biti Dino Mustafić

Da je za Mustafića radikalizacija ustvari neki loše promišljeni miks nastavka dosadašnjeg kulturmarksističkog bauljanja ljevice uz stidljivi povratak pitanjima radnika, pokazuje i izjava u kojoj on smatra da radikaliziranoj socijaldemokratiji prioritet treba biti i zaštita “javnih resursa, ljudskih prava, manjina i okoliša”, ali, eto, i “zaštita radničkih i socijalnih prava”.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Naslućujući nove trendove na ovdašnjem lijevom političkom spektru, ljevičarski modni mačak Dino Mustafić prepao se ostajanja usamljenim i nerelevantnim na Twitter peronu, te se odlučio uskočiti na veselu kompoziciju poluformiranih ideja koja glavinja ka provaliji.

Mustafić je, tako, pozvao na “radikalizaciju socijaldemokratije”, što za njega podrazumijeva “izlazak iz salonske, komotne pozicije zagarantovanih poslaničkih paušala” i spuštanja “među raju”. Iako je pomalo ironično da takvi prijedlozi dolaze od Mustafića, koji je ogledni primjerak elitističkog salonskog ljevičara, ipak se na prvi pogled radi o nelošem savjetu, jer je ovdašnja ljevica notorna po snobizmu koji graniči s urbanim fašizmom i po otvorenom preziranju periferije i “radnika i seljaka”, a koji bi valjda trebali biti osnovna masa svakog ljevičarskog pokreta.

Ipak, brzo se ispostavlja da su za Mustafića navedena “raja” ustvari kružok privilegiranih i dokonih pametologa koji se kreću između “Kriteriona“ i “Tita”, društveni sloj kojem je, umjesto realnih životnih problema, bitna borba protiv “zlog sjemena etničke demokratije”, a sve radi postizanja utopije zvane “pristojno i tolerantno društvo neopterećeno predrasudama, zatucanošću, netrpeljivošću, strahom i mržnjom”.

Pored ovakvih floskula, zanimljivo je da Mustafića ne zanima toliko borba za društvo jednakih šansi ili društvo veće socijalne osjetljivosti i solidarnosti nego on želi da vodi borbu protiv “socijalnog raslojavanja”, a to nekako isuviše podsjeća na svojevremene ideje kambodžanskih Crvenih kmera.

Da je za Mustafića radikalizacija ustvari neki loše promišljeni miks nastavka dosadašnjeg kulturmarksističkog bauljanja ljevice uz stidljivi povratak pitanjima radnika, pokazuje i izjava u kojoj on smatra da radikaliziranoj socijaldemokratiji prioritet treba biti i zaštita “javnih resursa, ljudskih prava, manjina i okoliša”, ali, eto, i “zaštita radničkih i socijalnih prava”.

Ipak, na kraju se sve svodi na to da u zemlji kojoj je ustav mirovni sporazum i koja je ustvari etnička demokratija Dino Mustafić tvrdi da ljevica, oličena u Bh. bloku, iako apsolutnu većinu glasova dobija od Bošnjaka, ipak ne može biti dio “etničke bošnjačke kvote”, u smislu da koalira s bošnjačkim nacionalnim strankama.

To u praksi znači ili vječitu opoziciju ili jačanje dok ne bude moguća potpuna uzurpacija bošnjačkih političkih pozicija i političko obespravljivanje Bošnjaka.

Naravno, postoji i treći put, nešto što bi bila istinska radikalizacija i promjena paradigme, a to je konačno započinjanje političkog djelovanja ljevice na većinskim srpskim i hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ali takve ideje Mustafiću, kao niti bilo kojem od “profesionalnih ljevičarskih intelektualaca”, nikako da padnu napamet.

PROČITAJTE I...

PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove publikacije bile su potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Joshua Hills, pomoćnik urednika u magazinu History Today, napisao je priču o borbi palestinskog naroda kroz plakate i druge oblike umjetničkog izričaja u nemogućnosti da sa svijetom komuniciraju putem televizije ili drugih masovnih medija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!