fbpx

MOZAIK LIČNIH I KOLEKTIVNIH SJEĆANJA

Rizo Popara, “Kad se pjesmi može”, UNALIM, Bihać, 2020.

 

Piše: Almir ZALIHIĆ

U savremenoj poeziji mnoštvo je stilskih previranja, mnoge pjesničke struje teku uporedo, iako su u biti drukčije motivske podloge, neke su posve nove, s novim idejama; na drugoj strani stoje one kalemljene na temeljima tradicije 19. i 20. stoljeća, koje su savremenim izrazom dobile novi oblik, formu, pa tako i sam stilski izraz. Poezija Riza Popare pripada jednoj od tih struja, koje su svoje nadahnuće pronašle u postojećim ishodištima, ali su joj, subjektivnim pristupom, dale umnogome drukčiji ton i značaj.

Pjesnička knjiga Riza Popare simboličnog naziva Kad se pjesmi može podsjeća i nagovještava da je i pjesma (poezija) još jedno lice i još jedan svjedok čovjekovog trajanja.

Pjesma je, prije svega, dovrhunjujući odraz vatre života, kako tumače brojni filozofi, književnici i umjetnici. Poezija više i opširnije govori o životu i smrti negoli iko drugi.

Poparinu knjigu obilježavaju sadržajni stožeri i sohe bliske preispitivanju našeg pojedinačnog i zajedničkog (čitaj – nacionalnog) usuda i udesa, naših vjernih pratilaca, poput “crnih vrana i još crnjih gavranova”.

Zato bi moto ove Poparine knjige mogle biti Rilkeove prozne sentence koje insistiraju da se poezija, ukoliko se prvenstveno teži uspjehu, uglavnom, treba pisati u zrelim godinama jer bi prethodno “trebalo sačekati i skupljati smisao i slast cijelog svog života”.

Rilke kaže: “Stihovi nisu osjećanja, kako to ljudi misle (osjećanja imamo dosta rano) – nego su iskustva.” Rilke napominje da se pjesnik, ipak, “treba sjećati” i znanog i neznanog, i vidljivog i nevidljivog. Dakle, iskustvo i sjećanja su ispunjena, prije svega, emocijama uz koje se svijet mnogo dublje i dalje doživljava i promišlja, pa se vidi i priviđa i ono što oni lišeni emocija ne mogu nikako i nikada uočiti, a što je za poeziju nužno, uz pjesničku fikciju, naravno.

Pravog pjesništva nema bez ljubavi prema bližnjima i prošlima i prema svemu što ih integralno izgrađuje i obilježava, što pjesnik Rizo Popara iskreno, ispovjedno i zrelo čini u ovoj zajednici stihova, koju sačinjavaju ciklusi (Poznadoh oblak, Jesen, Spusti se, Đulistan, Znam da želim, Ožiljci na duši, Pomiješane) uz uvodni ciklus Kad se pjesmi može.

Život bez sopstva nema perspektive, a smrt vreba i prijeti svuda oko nas. Jedan je mudrac, kao da je naš usud i udes proučavao, davno spoznao da su sretni samo oni ljudi koji umru u krevetu, odnosno u kući u kojoj su rođeni.

Na osnovu netom predstavljene arhitekture najnovije Poparine pjesničke knjige, očito je da je njen sadržaj ukorijenjen u blisku i dalju prošlost. Naš povremeno i privremeno očuvani identitet, i pojedinačni i kolektivni, svoje osobenosti, svoje bitnosti zaziva i čuva između ostalog i pjesmom, čežnjom, nostalgijom, sjećanjem.

Pjesma Poznadoh oblak uvodi nas u Poparinu niskomimetičku sliku svijeta, u jednu grotesknu simbiozu, koja kao da je paralelni univerzum. Kada su u pitanju stihovi takve značenjske višeslojevitosti, osnovni je zadatak pred pjesnikom vješto upjesmljavanje pjesničkog sadržaja, jer ga nije dovoljno samo objašnjavati i reproducirati. Mjera ovakvog pjesništva jeste ostihotvorenje zajedničkog pamćenja, kao što to pjesnik čini u pjesmi Sarajevo:

Koliko te poganih očiju s brda gledalo,

da je toliko trešanja u voćnjaku rodilo,

trešnje bi dojadile i djeci.

 

Isti je primjer u pjesmi Sandžaku:

Može li bar jedna tvoja voćka

ostati u tebi gdje korijen ima

ili je moraju divljački čupati

i bacati tamo gdje se ne prima?

 

 

U pjesmi Bihor pjesnikov govor zaista je samosvojan, nadrealan i vrednosno uvjerljiv, a asocijativno-začudno komunicira i sa stihovima Srebrenice, ljepotice, pazi s kim ćeš u nesreći! iz pjesme Srebrenici.

Posebnost Poparinog pjesničkog tretmana značenjskog polibescena naknadno je i neposredno asocijativno i slikovito-meditativno umrežavanje prošlosti s našim okruženjem i svakodnevicom.

U svom stvaralačkom postupku pjesnik kao pjesničku podlogu ili kao sadržajni nadeho koristi pamćenje, historiju, erudiciju, uspostavljajući međusobnu kontekstualnost ili metatekstualnost unutar brojnih pjesama. U svom stvaralačkom palimpsestnom obrascu pjesnik upotrebljava, s mjerom i skladom, i asocijacije po značenjskoj sličnosti, naprimjer u pjesmi Drvo.

Poparina knjiga postavljena je kao dijalog između unutrašnjeg i spoljašnjeg. To spoljašnje može biti osoba, zavičaj, strana zemlja, žena, ali i društveni, estetski, političko-sociološki problemi.

Današnji je pisac, pa tako i pjesnik o kojem pišem, osuđen na nedoslovno ponavljanje, na traženje izvornosti u osvještavanju neizvornosti svakog iskustva i svakog promišljenog stiha. Zato to ima efekt određene mitizacije svijeta subjekta, tačnije rečeno, određene čarobnosti početka, određene magičnosti začaravanja, koje je daleko od infantilizacije, iako bi jezička igra mogla dati argumente upravo za takav zaključak, zapravo ne jezička nego više sintaktička, stišna, semantička sinkopa. Ali tu smo već na području stila, pa je s tim u vezi nužno naglasiti, kad je riječ o poetici, da se Popara, donekle, sličnim postupkom služi i u prethodnoj zbirci, u kojoj je na istovjetan način proizvodio predmetni sloj pjesama koji je upućivao na ideju svijeta i ovdje potvrđenu. No, ovdje je, s jedne strane, razvija radikalnije dalje, a s druge strane, u ovoj je zbirci ipak prepoznata “kasnija” životna dob, što znači svijest o sve manjoj mogućnosti trajanja (ne toliko tijela koliko života), pa se mogu prepoznati nostalgične i pomalo melanholične geste koje su upravo navedenom sviješću životno uvjerljive, te su u tom smislu bolne do mjere plača, pa je to druga funkcija metafore “prepoznavanja”.

Taj, dakle, poseban svijet, što ga zagovara lirski subjekt, u svojoj supstanciji i svojoj pojavnosti – a tu se, da ne zaboravimo, brani “izvornost” živoga – ne može se izreći jezikom koji služi za iskazivanje onog “drugog svijeta”, subjektu stranog.

 

Dakle, valjalo je iznaći “novi jezik” koji je to u stanju, a kako se iz jezika ne može potpuno “pobjeći” (uostalom, to je bosanski književni, standardni jezik), “zatrpava” ga se iskazima “neprimjerenim” za “visoko” estetičko pakovanje, kao što je i motivski inventar, djelomično, “neprimjeren” (“ljubavni”, “zavičajni”). Na taj se način pjesnički jezik izlaže u pojedinačnim “atomima” – leksički, sintagmatski, čak i sintaktički i semantički “ispravnim”, ali je on u konstrukcijama i kombinacijama drukčiji, i to drukčiji na način da nastoji “začarati”, “omađijati”, “bajkolizirati” stvari, pojave, bića i radnje; dakle, načine pojavnosti i živovanja u skladu s načinima iskazivanja, i obrnuto – metaforama proizvesti “novi svijet”. Zato je Popari bila potrebna naprosto drukčija jezička strategija, drukčija stilska realizacija, drukčija poetička konstrukcija, koja bi naprosto najbliže mimetizirala taj intimni svijet, mimetizirala u platonovskom smislu riječi, a to znači da je ovaj svijet jedini naš svijet i da je bios njegovo “središte”.

Čini mi se da Popara nema namjeru da sadašnjost, još manje prošlost, slika crno-bijelim potezima. On poštuje događaj, usmeno predanje, sadašnji jezik i pripovjedački dar sredine iz koje potječe. Retorika stiha s nanosima magijskog realizma obremenjena je simbolima i palimpsestom konotativnih značenja i asocijacija, metafore su sugestivne naznake paralela i podudarnosti koje su se ukazale u epifanijskim trenucima i opiru se jednoznačnom tumačenju, a slike i isprepleteni tokovi poetske naracije i deskripcije slažu se poput mozaika u metonimijskim spregovima.

Detalji mozaika kojima su uhvaćeni različiti detalji ličnih i kolektivnih sjećanja i iskustava, u kojima su sačuvana svjedočanstva o čitavim nevidljivim, potonulim ili rasprslim svjetovima, za one koji mogu da ih vide jesu blagorodni odbljesak otkrivene tajne.

Pjesnik i profesor Rizo Popara rođen je 1958. godine u Godijevu, Crna Gora. Živio je i radio u Bihaću. Umro je 4. aprila ove godine u Prištini. Knjiga je iz štampe izašla dva dana kasnije.

PROČITAJTE I...

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!