fbpx

Motor za širenje mržnje prema Bosni i Bošnjacima

U Glasu od 10. novembra 1994. godine objavljen je tekst s naslovom Razbili smo neprijatelja, u kojem su objavljene neke analize generala VRS-a Manojla Milovanovića s ratišta širom Bosne i Hercegovine. U tekstu Milovanović, između ostalog, pripadnike Armije RBiH naziva poturicama i fanaticima koji su riješili da poginu, te kaže da to uvijek naglašava srpskim vojnicima prilikom kretanja u borbu. I iz ovog je vidljivo kako srpski mediji šire mržnju prema Bošnjacima, sve uz saradnju s vojnim i političkim rukovodstvom RS-a

 

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Nedavno smo pisali o informativnom listu Ljiljani, koji je izlazio u ratom opkoljenom Bihaćkom okrugu, i kroz razgovor s Dalilom Vojniković, koja se u svom magistarskom radu bavila istraživanjem objektivnosti ovog lista, utvrdili da su to bile objektivne i profesionalne novine koje su Krajišnike informirale o dešavanjima u gradovima Bosanske krajine i na prvim linijama odbrane. Novine Ljiljani nisu se bavile drugom, agresorskom stranom, niti su Bošnjake huškale protiv Srba ili pripadnika bilo kojeg drugog naroda. Uloga ovih novina bila je da podiže moral branilaca kroz vijesti i intervjue s pripadnicima 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali i kroz razgovore s običnim građanima.

S druge strane, poznata srpska propaganda svakodnevno je vlastiti narod huškala protiv Bošnjaka objavljujući površne, neprovjerene i često mržnjom nabijene informacije. Uzeli smo neke brojeve ratnog izdanja Glasa Srpskog, dnevnih novina Republike Srpske, i analizirali retoriku i način pisanja. Analiza nameće zaključak da su srpskoj politici laži bila jedna od metoda ratovanja. Izdanja Glasa Srpskog iz perioda 1992. godine nismo uspjeli pronaći, osim izdanja od januara, februara i marta, te smo se bavili analizom sadržaja izdanja ovih novina iz 1993. i 1994. godine.

Novine su osnovane u julu 1943. godine pod imenom Glas, u podnazivu imena novine stajalo je Narodno-oslobodilačkog pokreta u Bosanskoj krajini, da bi list kasnije u Titovoj Jugoslaviji ispod naziva Glas dobio podnaziv List Socijalističkog saveza radnog naroda. Pred sami rat i raspad Jugoslavije naslov novina ostaje Glas, ali bez onog List Socijalističkog saveza radnog naroda, da bi u ratu i nakon proglašenja RS-a novine dobile naziv Glas Srpskidnevne novine Republike Srpske. (Ove novine i danas izlaze, gotovo s identičnom uređivačkom politikom, pod imenom Glas Srpske). Očigledno je da su srpski mediji izuzetno vješti u svom kamufliranju i prilagođavanju shodno datoj situaciji, ali ideje i ciljevi ostaju isti, što nije tema ove analize, ali svakako postoji obilje dokaza koji govore u prilog tome.

MIJENJANJE IMENA GRADOVA I NAZIVANJE BOŠNJAKA POTURICAMA

Analizu počinjemo tekstom koji svjedoči tome kako su Srbi kroz medijsku promociju ideja o promjeni naziva mijenjali imena bosanskohercegovačkih gradova. U broju Glasa Srpskog od 31. augusta 1993. godine objavljen je tekst pod naslovom Zvornik ubuduće Zvonik, s nadnaslovom Da li će najveći grad u Donjem Podrinju promijeniti ime. Na početku teksta navodi se da su odbornici Skupštine opštine povodom godišnjice oslobođenja Zvornika (postavlja se pitanje oslobođenja od koga, op. a.) predložili da se Zvorniku vrati njegovo prvobitno ime Zvonik, koje je dobio po zvoniku crkve. Zatim se u tekstu navodi kako je ovaj grad oduvijek bio srpski, te da se prvi put spominje 1410. godine, što je, navodi Glas, tačno 21 godinu nakon bitke na Kosovu polju i da su Osmanlije po osvajanju Bosne nametnule islam dijelu pravoslavnog naroda u ovom gradu, nazvanom za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, narodom pod imenom muslimani. Na kraju teksta zaključuje se da je izvjesno kako će prijedlog odbornika o vraćanju Zvorniku njegovog starog imena Zvonik biti usvojen kada bude preimenovanje ulica u ovom gradu.

I ovaj tekst dokazuje kako je srpska politika pravila temelje i podlogu za promjenu najprije imena gradova i nazive ulica u Bosni i Hercegovini, da bi te ideje kasnije bile realizirane kroz politiku. Mediji su služili da kod Srba, koji bi se eventualno dvoumili, razbije dileme i učvrsti tu ideju u njihovim glavama. Tako je preko noći odbačena višedecenijska priča o bratstvu i jedinstvu svih naroda u Bosni i Hercegovini, te se putem medijske propagande “oštrilo” srpsko stanovništvo na Bošnjake.

U Glasu od 10. novembra 1994. godine objavljen je tekst s naslovom Razbili smo neprijatelja, u kojem su objavljene neke analize generala VRS-a Manojla Milovanovića s ratišta širom Bosne i Hercegovine. U tekstu Milovanović, između ostalog, pripadnike Armije RBiH naziva poturicama i fanaticima koji su riješili da poginu, te kaže da to uvijek naglašava srpskim vojnicima prilikom kretanja u borbu. Milovanović optužuje Ameriku da je umiješana u ovaj rat i da pripadnike Armije RBiH snabdijeva municijom. Iz ovog je vidljivo kako srpski mediji šire mržnju prema Bošnjacima, sve uz saradnju s vojnim i političkim rukovodstvom RS-a.

ALIJA IZETBEGOVIĆ PREDSTAVLJEN KAO FANATIK KOJI HOĆE RAT

U izdanju Glasa Srpskog od 24. augusta 1993. godine naslovnica na samom vrhu donosi istaknut napis u crnom okviru s bijelim slovima Izetbegović nudi rat kao najavu glavne teme kojom se novine bave odmah na sljedećoj strani. Tekst nije potpisan, a bavi se analizom događaja nakon jedne od rundi ženevskih pregovora i izjava prvog predsjednika samostalne Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. U tekstu se Izetbegoviću imputira ratna retorika i izjava u kojoj, navodno, kaže da plan ne može biti prihvaćen, te da, ako ne uspije pobijediti za pregovaračkim stolom, jedino što preostaje jeste da to postigne na bojnom polju. Dalje se u “analizi” tvrdi da je tu riječ o pokušajima ublažavanja pritisaka ekstremnih Bošnjaka u, kako je stalno Glas Srpski naziva, “bivšoj BiH” i da je Izetbegović više dobio upravo za pregovaračkim stolom nego što bi dobio na bojnom polju.

Predsjednik Alija Izetbegović nije prisustvovao pregovorima u Ženevi koji su održani 24. augusta i poručio je posrednicima Owenu i Stoltenbergu da u razgovorima može sudjelovati samo ako se Srbi povuku s Bjelašnice. Očito da Srbi nisu željeli napustiti okupirane teritorije iznad Sarajeva, te su medijskim spinovima i lažima nastojali uvjeriti prije svega svoju, a onda i svjetsku javnost, valjda misleći da međunarodni faktori prate ono što pišu, da oni to ne trebaju uraditi. Glas Srpski dalje tvrdi kako Izetbegović time želi izbjeći kompromis na sljedećem ženevskom sastanku 30. augusta 1993. godine, te da se u odgovoru na to pitanje spominje navodno pismo američkog državnog sekretara Christophera u kojem leži ključ odgovora.

Prema tom pismu, kako tvrdi Glas Srpski, američki državni sekretar očekuje da Izetbegović aktivno učestvuje u provođenju mirovnog plana. Analiza dalje tvrdi kako Izetbegović do novog sastanka koji se desio 30. augusta “mora preživjeti i uvjeriti zagovornike rata u svojim redovima” kojih, kako navodi Glas Srpski, nije malo, da prihvate ono što je već dogovoreno. Dalje u “analizi” pregovora održanih u Ženevi 24. augusta Glas Srpski Amerikance naziva “najmoćnijim zaštitnicima bosanskih muslimana” i tvrdi kako je upravo na njima teret da “ubijede” Aliju Izetbegovića da stavi svoj potpis na mirovni sporazum o uniji triju republika. Iz ovog je jasno da su srpski mediji i političari od samog početka i sve vrijeme tokom agresije gurali priču o podjeli Bosne i Hercegovine. Na kraju “analize” Glas Srpski daje zaključak da je, u slučaju da Alija Izetbegović izbjegne potpisivanje ovog mirovnog sporazuma, vrlo malo vjerovatno da će ga njegovi moćni saveznici ovog puta podržati, pa čak ni saveznici u islamskom svijetu.

Spomenuti tekst ima pretenzije da ocrni Aliju Izetbegovića i etiketira ga u javnosti kao glavnog krivca za nepostizanje mira. S druge strane, historijske činjenice svjedoče da srpska vojska sve to vrijeme napada na teritorije Bosne i Hercegovine, nastojeći da zauzme što veće područje kako bi Bošnjacima, kao jedinim čuvarima cjelovite BiH, ostavila što manje teritorije, a samim time i manje mogućnosti za opstanak. Ovakve neprofesionalne, pristrane i mržnjom nabijene analize ne predstavljaju ništa drugo nego podršku realizaciji dobro poznatog Protićevog projekta u kojem se kaže da će s muslimanima u BiH uraditi kao što je urađeno u Srbiji u 19. stoljeću: jednu trećinu pokrstiti, drugu pobiti, a treću raseliti.

U broju od 26. augusta 1993. godine Glas je objavio vijest u kojoj se iskorištava glupost Emira Kusturice opet u cilju da se krivica i odgovornost za rat prebaci na Aliju Izetbegovića. U tekstu se navodi da je Kusturica u intervjuu datom crnogorskom listu Pobjeda kazao kako će Izetbegović izgubiti cijeli narod pravdajući se da je za to kriv neko drugi. Notorni Kusturica optužuje Izetbegovića da je “svoje neiskustvo i provincijalizam platio velikom cijenom, a to je upropaštavanje muslimanskog naroda” i da je nakon sukoba s Hrvatima ostao sam. Čudno je to kako su Kusturica i Glas Sprski slijepi pored očiju i gluhi pored ušiju, pa ne vide i ne čuju glasove i stavove svjetske javnosti u vezi sa svim onim što se u ratu dešavalo u Bosni i Hercegovini. Oni uporno biraju zlo umjesto dobra i smutnju umjesto istine.

VELIČANJE ZLOČINACA I SRBIZIRANJE BOSNE

Srpska propaganda laži i prebacivanja odgovornosti na druge nije poštedjela ni kulturu i umjetnost. Tako se u broju od 27. augusta 1993. godine na strani 6. našla reportaža o izložbi Antologija genocida, kojoj je Glas Srpski dao naslov Srbi brane pravoslavlje, valjda pokušavajući opravdati sva dotadašnja ubistva Bošnjaka kroz manipuliranje javnosti putem ovog teksta, na način da je pravoslavlje, tobože, ugroženo i da ga srpski vojnici štite. U tekstu se navodi kako je u Banjoj Luci otvorena izložba autora prof. dr. Ratislava Petrovića i fotoreportera Milenka Šukala, koja predstavlja svojevrsnu knjigu utisaka posjetilaca izložbe Antologija genocida ovih autora, a koja je bila predstavljena u dvadesetak gradova širom Rusije, Bjelorusije, Krima i Ukrajine.

Dalje se, između ostalog, navodi da su autori, na sebi svojstven način, bratskom ruskom narodu prezentirali stradanja i patnje kroz koje prolazi srpski narod u ovom ratu. Obiljem fotografija i dokumenata, piše Glas, prikazano je do koje sve granice može preći ljudska (valjda se hoće reći bošnjačka, op. a.) svirepost i izopačenost uma. U antrfileu teksta s naslovom Visoka ruska priznanja piše da je profesor Petrović kao član Međunarodnog fonda za slovensku pismenost ovlašten da dodijeli povelje najzaslužnijima za odbranu srpstva, pravoslavne kulture i tradicije, a to su, piše Glas, između ostalih: generali Ratko Mladić, Momir Talić, Živomir Ninković i Milan Gvero.

Da Srbi ne odustaju od upornog svojatanja Bosne i Hercegovine kao države srpskog naroda, dokazuje i tekst pod naslovom Posljednji rat za otadžbinu, kojem je Glas Srpski posvetio naslovnicu s fotografijom Radovana Karadžića. U ovom intervjuu Karadžić kao predsjednik RS-a (kasnije u Hagu pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina), između ostalog, kaže da druga godišnjica RS-a protječe u znaku “afirmacije” srpskog prava na državu i jedinstvo. Karadžić u ovom intervjuu svu krivicu i odgovornost za stvaranje tzv. srpskih država na prostoru, kako to Glas uporno ponavlja, “bivše BiH” i Jugoslavije prebacuje na druge narode, posebno na Bošnjake, te navodi kako je to posljedica nestanka vještačke konstrukcije Jugoslavije.

On dalje tvrdi da je tu vještačku konstrukciju držala na okupu isključivo srpska narodna masa, te da su Srbi bili krvno i vezivno tkivo te države, konstatirajući nakon toga da su se Bošnjaci pripremali za stvaranje svojih nacionalnih država dok su im Srbi u Jugoslaviji činili ustupke i prelijevali dohodak iz srpskih u muslimanske krajeve. U drugom odgovoru Karadžić na pitanje novinara “da li se uspjelo napraviti uslove za normalno življenje u RS-u” odgovara kako je prvi cilj bio stvaranje države i odbrana naroda. Postavlja se pitanje od koga se to srpski narod branio u Bihaću, gdje su svi kolektivno napustili grad prije samog čina agresije? Ili u Ljutočkoj dolini, gdje žive Bošnjaci koju su Srbi napali pod izgovorom da u tom kraju postoje “opasni muslimani” jer su glasali za SDA?

Intervjuu s Momčilom Krajišnikom (u Hagu osuđenom ratnom zločincu), objavljenom u broju od 10. februara 1994, Glas daje tendenciozan naslov koji jasno iznosi ideju koju srpski političari, vojni lideri i mediji žele ostvariti: Sve je ovo Srbija. Naime, Krajišnik bez dvojbe pred odlazak u Ženevu na novu rundu pregovora kaže kako unija republika u BiH više nije prihvatljiva, govori o Sarajevu koje Srbi ne žele dati muslimanima. Krajišnik potcrtava kako će, što se tiče ostalih dijelova RS-a, insistirati na tome da sve to automatski bude Srbija ili samostalni dio.

PETI KORPUS ARBiH TRN U OKU

Peti korpus Armije RBiH često je bio omiljena meta propagande srpskih medija koji su sve do potpunog sloma “autonomije” otvoreno navijali za ideju Fikreta Abdića. Glas u izdanju od 12. augusta 1993. godine na trećoj stranici donosi tekst s naslovom Potpiši Alija, makar bila ko avlija, u kojem se daje lažna informacija, a Glas Srpski se poziva na neimenovane hrvatske izvore. Naime, u tekstu se kaže da je u Bihaću 11. augusta 1992. godine održan “miting muslimana koji su protestovali protiv politike Alije Izetbegovića i komandanta 5. korpusa Ramiza Drekovića”, te da je na mitingu istaknut plakat s napisom “Potpiši Alija, makar bila ko avlija” i da se radi o “muslimanima koji su za mirnu opciju razrješenja krize u bivšoj Bosni i Hercegovini i za politiku Fikreta Abdića”. Ovaj tekst dolazi poslije nešto više od godine opsade Bihaća i Bihaćkog okruga, kojeg srpski agresori nisu uspjeli osvojiti, i onda kreću u realizaciju drugog plana, a to je tzv. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna i Fikret Abdić kao kvisling u cijeloj toj priči. Svi koji su živjeli u opkoljenom Bihaću mogu potvrditi da je ovo dezinformacija i da nikakvih transparenata s ovakvim napisima nije bilo. Zbog čega se Glas Srpski bavio ovakvim temama plasirajući lažne informacije, nije teško zaključiti. Na svu sreću, Bošnjaci u opkoljenom Bihaću i okrugu nisu čitali Glas Srpske već Ljiljane, a informirali su se i preko Radio-televizije Bihać.

U broju Glasa od 24. novembra 1994. godine Bihać je opet tema. Ovaj put na trećoj strani dva teksta u antrfileu s naslovima Bihać u potpunom okruženju i Kako spasiti Bihać. Činjenica koju su novinari Glasa ne(na)mjerno zanemarili jeste to da je Bihać sve vrijeme od početka agresije na BiH u okruženju i niti jednog dana nije bio oslobođen okova agresorske srpske vojske, sve dok jedinice 5. korpusa 1995. godine nisu krenule u oslobađanje okupiranih teritorija Bosne i Hercegovine i spajanje s ostatkom domovine i susjedne Hrvatske. Drugi tekst Kako spasiti Bihać isuviše je nabijen srpskim nacionalizmom, neprofesionalnom izvještavanjem…

U podnaslovu piše kako državni sekretar SAD-a Christopher putem telefona pokušava ispitati mišljenje evropskih kolega o mogućnosti za akciju radi zaštite Bihaća, a ovo zaštite stavljeno je pod navodnike, i onemogućavanje Vojske RS-a da “oslobodi” (?!) ovaj grad. Iz navedenog se vidi politika i propaganda srpskih medija usmjerena prema Bihaću kroz medijsko izvještavanje kao o gradu koji je okupiran. Srpski mediji plasiraju takve laži koje je nemoguće odbraniti. Činjenica je da je Bihać bio grad u kojem su Srbi i Bošnjaci sve do 1992. godine živjeli skupa bez ikakvih problema i incidenata, a onda su građani srpske nacionalnosti odjednom spakirali kofere i kolektivno napuštali Bihać. Ubrzo nakon toga kreće agresija na grad i nekoliko propalih ofanziva koje su imale za cilj osvojiti Bihać i od njega napraviti “srpsku opštinu Bihać”. Otkud sad odjednom novinarima Glasa da u ovom tekstu pišu kako Amerikanci žele onemogućiti Vojsku RS-a da oslobodi Bihać kada on prethodno nije bio okupiran niti je ikad u historiji to bio srpski grad? Zaključak može biti samo jedan: kontinuirano ponavljati laži kako bi srpski narod uvjerili u to i na taj način pojačali nacionalni element i naboj mržnje prema Bošnjacima do njihovog konačnog pokoravanja ili istrebljenja.

Na kraju ove analize donosimo tekst koji pokazuje odnos srpskih medija prema generalu Atifu Dudakoviću prije nego što će on povesti 5. korpus u pobjede i postati sinonim odbrane Bosanske krajine. Glas Srpski u izdanju od 4. novembra 1993. godine na 4. strani donosi tekst u antrfileu pod naslovom Drekovića zamijenio gori. Riječ gori odštampana je duplo većim fontom od ostalih slova iz naslova. U podnaslovu teksta piše: Umesto smenjenog komandanta 5. Korpusa muslimanske vojske u Bihaću i načelnika Štaba tog Korpusa Ramiza Drekovića i Fadila Hasanagića, predsedništvo Alije Izetbegovića postavilo je još ekstremnije komandante Atifa Dudakovića i Mirsada Selmanovića. U tekstu se na početku navodi kako je “muslimanski radio” Bihać javio da je došlo do smjene u komandi 5. korpusa. Dakle, jasno je da srpska medijska politika ne odustaje od prikazivanja 5. korpusa u negativnom svjetlu i od izvrtanja istine o tome ko je agresor i fanatik, a ko žrtva agresije i tog fanatizma jednog naroda.

Mržnja i netrpeljivost prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, kao njenom najbrojnijem narodu, bile su glavne odrednice srpske medijske politike tokom cijelog rata. Nažalost, i danas je ista situacija. U toj politici heroji i branitelji su ekstremi, fanatici i zločinci, a pravi agresori, nacionalisti, fašisti, ekstremisti i ratni zločinci su heroji. Ta je politika degradirala i deprofesionalizirala srpske medije do te mjere da im javnost u regiji više nikako ne vjeruje, a srpski narod trpi posljedice te politike i danas. Te posljedice jasno su vidljive u ekonomiji, stanju duha i međusobnim odnosima Srba u entitetu Republika Srpska, nastalom na kostima hiljada nevino ubijenih Bošnjaka.

 

PROČITAJTE I...

Prije ozbiljnijeg početka bavljenjem ovim pitanjem značajno je ukazati na elemente koji predstavljaju klipove u točkovima bošnjačkim političkim predstavnicima. Prvi je svakako vezan za nepostojanje Republike Hrvatske u ovim projekcijama, čime je i pozicija Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka, značajno opterećena. Ta činjenica uveliko signalizira da, i pored negiranja mnogih, inicijativa stoji u suglasju s velikosrpskim aspiracijama ili, kako se kolokvijalno kaže, asocira na uspostavu krnje Jugoslavije

Rusija već odavno nije velika sila na polju biomedicine. To im ipak nije zasmetalo da tvrde da su prvi proizveli vakcinu protiv virusa korona. Vladimir Putin naredio je da proizvodnja vakcine započne s ciljem masovnog vakcinisanja njegovih građana u oktobru, a prvo će biti vakcinisani zdravstveni radnici. “Znam da djeluje prilično učinkovito, da stvara stabilan imunitet”, izjavio je ruski predsjednik. Zapravo, nema pojma niti zna bilo šta o tome. Još se ništa ne zna o imunogenim učincima vakcine, trajanju imuniteta i, što je najvažnije, je li ona uopće sigurna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!