Moramo jačati nacionalnu, vjersku i državotvornu svijest

“Veza dijaspore, naročito omladine, s domovinom je sve slabija, sve se manje ondje ide u posjetu, pa nam mladi gube osjećaj pripadnosti Bosni kao zemlji porijekla njihovih roditelja. Kod djece nam sve više opada i interesiranje za učenje bosanskog jezika. Najveći uzrok tome jeste slaba komunikacija roditelja s djecom na svom jeziku. I škole bosanskog jezika u dijaspori mogle bi biti aktivnije”

Razgovarao: Admir LISICA

Tajib-efendija Pašanbegović prvi je bošnjački imam u Kanadi. U ovoj dalekoj zemlji živi duže od 40 godina, a iskustvo življenja Bošnjaka u Kanadi pretočio je u djelo Kratka historija Bošnjaka u Kanadi. Pašanbegović u razgovoru za Stav govori o historijatu Bošnjaka u Kanadi, njihovom organiziranju, čuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta, te stanju među mlađom generacijom Bošnjaka u ovoj zemlji.

STAV: Kada Bošnjaci dolaze u Kanadu i kako se počinju organizirati?

PAŠANBEGOVIĆ: Kad govorimo o iseljenim Bošnjacima općenito, treba reći da je bošnjački egzodus nešto što u kontinuitetu traje blizu stoljeća i po i da je bio uzrokovan skoro isključivo ratovima i političkim pritiscima. Počeo je s najavom aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske sredinom druge polovine 19. stoljeća, a svoju kulminaciju doživio je ranih 90-ih prošlog stoljeća, kad je, zbog srpsko-crnogorske i hrvatske agresije, Bosnu i Hercegovinu prisilno napustila trećina ukupne bošnjačke populacije. Većina je iselila u zapadne zemlje Evrope, skandinavske zemlje, SAD i Kanadu.

Što se tiče iseljavanja u Kanadu, prvi Bošnjaci došli su u ovu zemlju desetak godina poslije Prvog svjetskog rata. U toku i neposredno poslije Drugog svjetskog rata njima se pridružila nešto veća grupa političkih emigranata koji su bježali od progona domaćih vlasti zato što su, tobože, sarađivali s “domaćim i stranim okupatorima”. I u decenijama koje su uslijedile, pa sve do agresije (1992–1995), dolazili su pojedinci i manje grupe onih koji su se plašili za svoju sigurnost, ali sve više i oni koje su s njihovih ognjišta pokrenuli ekonomski razlozi. Kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća bošnjačka kolonija u Kanadi tek je bila blizu broja od oko 150 porodica, koje su većim dijelom bile okupljene oko Islamske bratske zajednice i uglavnom projugoslavenski orijentirane. Stariji emigranti, koji su se nacionalno osjećali Bošnjacima, mnogo prije toga već su bili uvezani u organizaciju poznatu kao Udruženje kanadskih Bošnjaka. Njihovo organiziranje bilo je moguće jedino kroz džemat kao interes koji je skoro svima, bez obzira na neka neslaganja, bio zajednički. Proces osnivanja džemata počeo je 1977. godine, kada sam ja, kao prvi imam iz tadašnje Jugoslavije, došao za ramazan.

STAV: Iz kojeg dijela naše domovine Bošnjaci najviše pristižu u Kanadu?

PAŠANBEGOVIĆ: Već sam nešto rekao o periodima u kojim su zabilježeni dolasci Bošnjaka u Kanadu. Bilo je to nekoliko godina prije aneksije BiH od Austro-Ugarske i trajalo je sve do agresije susjeda od 1992. do 1995. U postdejtonskom periodu do danas priliv bošnjačkih useljenika nije bio značajniji, iako još traje jer pojedinci i familije dolaze zbog nemogućnosti da u vlastitoj zemlji nađu posao. Inače, kanadski Bošnjaci, naseljeni predominantno u Torontu i gravitirajućim gradovima južnog Ontarija, porijeklom su iz skoro svih dijelova stare domovine, a ponajviše iz onih koji su pod genocidnom tvorevinom poznatom kao RS. Srazmjerno mnogo je Banjalučana, Prijedorčana, Dobojlija, ali poprilično i Mostaraca, koji su doživjeli sličnu sudbinu pod nekadašnjom kvislinškom tvorevinom poznatom kao Herceg‑Bosna. Nije zanemarljiv ni broj bošnjačkih doseljenika koji su došli u Kanadu prije ili poslije posljednjeg rata protiv naše zemlje.

STAV: Kako su se Bošnjaci organizirali u Kanadi prije agresije na domovinu i jesu li spremno dočekali dešavanja tokom agresije?

PAŠANBEGOVIĆ: Bez obzira na to kada i odakle je ko od Bošnjaka doselio u Kanadu, u njihovom prihvatanju i organiziranju nismo pravili razliku. Nastojali smo svima pomoći koliko se moglo i oko smještaja i posla, kao i integriranja u džemat i kanadsko društvo.

Pored vjerskih i raznih drugih aktivnosti, organizirali smo i naša sijela kako bismo u nama prihvatljivoj atmosferi okupljali naš narod, našu omladinu i držali ih podalje od ružnih mjesta kao što su birtije, kockarnice i slično. Na tim smo sijelima, kako je to opširnije navedeno u monografiji našeg džemata, nastojali kroz redovna predavanja i distribuciju raznih materijala buditi svijest kod našeg naroda.

Kad su, kao posljedica rušenja Berlinskog zida, počela politička previranja u zemljama komunističkog bloka, što je dovelo i do prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini, ali i pogoršanja unutarnjih međunacionalnih odnosa, situacija je nalagala drukčije djelovanje. Odmah smo se uključili u te procese, uspostavili sistem informiranja i osnovali Odbor za pomoć Bosni. Tokom agresije težište našeg djelovanja bilo je na pomaganju odbrane zemlje, skupljanju i slanju humanitarne pomoći i prihvatanju prvih većih skupina naših izbjeglica. Već osnovano humanitarno društvo (Bosnian-Canadian Humanitarian Association, BCRA) predvodilo je kampanju pomaganja. Nakon zaustavljanja rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, trebalo je prilagoditi rad novim okolnostima i u džematu i u BCRA.

Višestruko uvećana bošnjačka populacija u Torontu i okolnim mjestima južnog Ontarija, ali i šire u Kanadi, kao i činjenica da pod kišobranom džemata nećemo moći okupiti sav naš svijet u ovom dijelu dijaspore, s obzirom na to da mnogi sebe ne vide u vjerskoj instituciji, inicirali smo još 1996. godine svebošnjačke susrete u cilju povezivanja naših zajednica s prostora SAD‑a i Kanade, a nekoliko godine poslije, 1999. godine, na Četvrtom susretu Bošnjaka, opet u Torontu, pokrenuli i inicijativu za osnivanje Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. Kongres je formiran na Osnivačkoj skupštini u Chicagu u ljeto 2000. godine i postao je pokretačka snaga za buđenje bošnjačke nacionalne i državotvorne svijesti. Nažalost, kasnija unutarnja podvajanja i podjele umanjili su snagu Kongresa, uslijed čega je i rad osjetno splasnuo. Na sreću, Institut za istraživanje ratnih zločina, koji je poslije osnovan na inicijativu profesora Emira Ramića, veoma je uspješno popunjavao nastali vakuum u domenu nacionalnog, uz uporedne vrijedne rezultate u borbi za širenje istine o onom što se u nedavnoj prošlosti dogodilo u Bosni i Hercegovini i primjetne rezultate u borbi za pravdu.

Što se tiče odnosa među našim svijetom, pa i relacija Bosna i Hercegovina – Sandžak, treba reći da u džematu BIZ Gazi Husrev-beg, a i ostalim našim džematima, na sve Bošnjake gledamo isto, bili oni porijeklom iz BiH ili Sandžaka. Ne odobravamo nikakve podjele među nama, jer smatramo da je naše jedinstvo na vjerskom, nacionalnom i svakom drugom planu naš cilj i sveta obaveza. Možemo biti ponosni na to da u tom pogledu nemamo nikakvih problema.

Ono što brine jeste to da se naš svijet ovdje previše zabavio sobom i svojom egzistencijom, pa se ne sastajemo koliko bismo trebali, a i situaciju u našoj domovini nedovoljno pratimo. Trebale bi naše organizacije, uključujući i džemate, da se ovim stanjem dobro pozabave i vide kako povratiti nekadašnji bošnjački entuzijazam. Nažalost, mi smo kao narod poznati po tome što živnemo i aktiviramo se tek kad nam zaprijeti neka opasnost ili belaj. Kad opasnost prođe, brzo se opustimo. Nemamo, dakle, kontinuitet u pamćenju i djelovanju kao što ima većina drugih naroda.

Čuvanje naše tradicije, ali i rad na jačanju nacionalne, vjerske i državotvorne svijesti smatramo našom svetom zadaćom. Ali, to ne zavisi samo od naših džemata. Svi treba da djelujemo u tom pogledu. U posljednje vrijeme kao da ima nagovještaja da bi mogle stasati i neke druge naše organizacije koje bi preuzele veći dio tereta iz domena čuvanja bošnjačke tradicije i svega što bi moglo doprinijeti snaženju našeg nacionalnog identiteta, posebno omladine i djece.

STAV: Na koji način Bošnjaci sarađuju s vlastima?

PAŠANBEGOVIĆ: Naše organizacije, uključujući i džemate, imaju lijepe odnose s državnim vlastima i raznim institucijama, od lokalnih do državnih. Zahvaljujući prije svega Institutu, imamo dobre veze i s kanadskim političarima, a i jak klub prijatelja Bosne i Hercegovine u kanadskom parlamentu. Tu je bilo do sada impresivnih rezultata. Trenutno se lobira da se u Parlamentu donese zakon o zabrani negiranja genocida, čime bi Kanada bila prva zemlja s takvim zakonom. Veoma smo zadovoljni podrškom Kanade našoj zemlji i narodu, kao i našim aktivnostima ovdje.

STAV: Kako bošnjačka dijaspora najbolje može pomoći domovini i domovinskim zemljama?

PAŠANBEGOVIĆ: Ono u što sam uvjeren jeste da bi naša dijaspora općenito, pa tako i u Kanadi i SAD-u, bila itekako zainteresirana da pomogne domovini BiH na svaki mogući način, ali treba podsticaj. I do sada je pomagala puno i na vlastitu inicijativu. Od Bošnjaka iz dijaspore u našu domovinu godišnje uđe u prosjeku oko 3 do 4 milijarde KM, čime se u ogromnoj mjeri ublaži teško ekonomsko stanje i neimaština u kojoj živi tamošnje stanovništvo. Pomoć sigurno može biti i veća. Ali, da bi se to dogodilo, potrebno je da naši političari povrate izgubljeno povjerenje, da počnu da se poštenije i odgovornije odnose prema državi, da transparentnije i odgovornije troše društvena sredstva i da revnosnije rade na suzbijanju korupcije. To bi povratilo povjerenje kod naših poslovnih ljudi i naroda širom dijaspore i otvorilo bi mogućnosti saradnje i na planu investiranja i tehničke i svake druge pomoći odavde.

STAV: Jesu li mladi povezani s domovinom, uče li bosanski jezik, zanima li ih stanje u domovini?

PAŠANBEGOVIĆ: Veza dijaspore, naročito omladine, s domovinom je sve slabija, sve se manje ondje ide u posjetu, pa nam mladi gube osjećaj pripadnosti Bosni kao zemlji porijekla njihovih roditelja. U isto vrijeme, kod djece nam sve više opada i interesiranje za učenje bosanskog jezika. Najveći uzrok tome jeste slaba komunikacija roditelja s djecom na svom jeziku. I škole bosanskog jezika u dijaspori mogle bi biti aktivnije. Džemati mogu i treba da pomognu finansijski. Ukratko, svi faktori treba da budu uključeni.

STAV: Da li je u Kanadi u većoj mjeri izražen problem islamofobije?

PAŠANBEGOVIĆ: Islamofobija je globalni problem, ili, da to preciznije izrazim, problem koji je nametnut muslimanima globalno, i to poglavito od zapadnog svijeta. Muslimanski svijet se demonizira kroz medije, ali i istupe desničarski orijentiranih političara. Etiketiraju se kao teroristi i na razne druge načine, a islam se predstavlja kao ekstremna vjera, što, sve zajedno, proizvodi mržnju prema muslimanima i islamu. Kanada je, po mom mišljenju, kad je riječ o odnosu prema islamu i muslimanima, najtolerantnija, a naš položaj ovdje bolji nego u većini zapadnih zemalja. Ovom doprinosi ponajviše Vlada Kanade, koja ima dobre odnose s muslimanskim organizacijama, uključujući i džemate.

Prethodni članak

Bajram širom svijeta

Sljedeći članak

Mujo iz Foče

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!