fbpx

Moje nevjerovatno putovanje s radijom

. “Čega se ustvari sjećam? Prijateljstva i profesionalizma. Divnih i nesebičnih ljudi s kojim sam i radio i živio. Nikada kao tada. Bilo je i velikih gubitaka i strašnih razočarenja, ali sve je to sada odmaknuto u preboljenu daljinu. S obzirom na to da živimo u prostoru zapuštenosti i nekompetentnosti, pravo je čudo da jedan umjetnički format – radiodramsko stvaralaštvo – još kako-tako postoji. Ako sam, uz sve one koji su neophodni za ovu produkciju, na neki način dao tome svoj doprinos, ja sam zadovoljan”

 

 

Razgovarao: Mirza SKENDERAGIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Dramski i dokumentarni program Radija BiH ove godine obilježava 71 godinu postojanja i gotovo neprestane proizvodnje autorskog i premijernog sadržaja. I danas, u ovom virtualnom tehnološkom ludilu 21. stoljeća, na frekvencijama Radija BiH u večernjim terminima moguće je pronaći radiodrame, dramske serije, pjesničke antologije, putopise, radiokritike itd. Za ovo, a svakako i za opstanak ovog intrigantnog, kompleksnog, ali još uvijek izuzetno popularnog segmenta radijske produkcije među najzaslužnijim je njegov dugogodišnji urednik Miralem Ovčina, koji u razgovoru za Stav kroz svoje, lično, intimno, nevjerovatno putovanje s radijom opisuje i sve turbulentne godine Dramskog programa Radija BiH. Od 1985. godine i nove zgrade RTV doma, preko ratnih godina i probijanja kroz tunel kako bi se stiglo u Berlin i predstavile dvije radiodrame, do današnjeg, neizvjesnog, ali i dalje izuzetno živopisnog trenutka za Dramski program Radija BiH.

STAV: U kakvom stanju i obliku dočekujete ovu godišnjicu? Sudeći prema raznovrsnom sadržaju i premijerama, čini se da se dramski program vraća na staze stare slave?

OVČINA: Prošle godine obilježili smo sedamdesetu godišnjicu od kada je na Radiju Sarajevo izvedena prva radiodrama Pokojnik Branislava Nušića – uživo, jer tada nisu postojali uređaji za snimanje. Godina je 1948. Možete li zamisliti kako je to bio nevjerovatan poduhvat?! Od tada Dramski program potiče i svojom produkcijom promovira domaće dramsko stvaralaštvo kao poseban vid dramske literature, kao i dokumentarističko, koje ostavlja trajna svjedočanstva o ljudima i događajima koji su obilježili vrijeme u kojem je nastajala. U tih sedamdeset godina nastalo je i sačuvano desetine hiljada snimaka koji u najmanju ruku predstavljaju nacionalni ili, ako već hoćete, državni fonoarhiv. To je, unatoč svim našim diskontinuitetima, neporeciva kulturna baština, ona je nezaobilazan dio našeg kulturnog identiteta. To je, nažalost, tradicija koju ćemo u “mračno doba naše kulture”, kao i mnogo toga prije, izdati. Neću govoriti o tome da u eri digitalizacije to nevjerovatno bogatstvo dotrajava u limbu analognih nosača zvuka.

Sedamdesetu godišnjicu dočekali smo u statusu gotovo pa likvidacije redakcije, uz potpuni muk onih koji bi trebali biti dio ove priče – radi se, ipak, o sedamdeset godina – i obilježili je velikim repriznim ciklusom najznačajnijih djela i autora, ponosni da smo dio tog nevjerovatnog kontinuiteta, ali bez prilike da sami kreiramo djela koja će govoriti o našem vremenu. Sedamdeset i prvu godišnjicu završit ćemo s revitaliziranom premijernom produkcijom, sa žanrovskom raznovrsnošću i pokretanjem nekih novih oblika radiofonskog izraza, a za sve to trebalo je tako malo. Dakle, preživjeli smo, imamo izuzetno mnogo planova te, svjesni i odgovorni prema onome što nasljeđujemo, gledamo naprijed.

STAV: Kako izgleda Dramski i dokumentarni program, odnosno koje su to forme kojima se trenutno bavite? Šta se trenutno kuha u vašoj redakciji?

OVČINA: Mi produciramo radiodramu u svim varijetetima u kojim se ona pojavljuje, dramske serije – radioromane i radionovele, radiodokumente od dokumentarne reportaže do fičera, kratke radiofonske forme, radioesej, radioputopis… Obično radimo na nekoliko projekata istovremeno. Kod naše majstorice za ton Dženite Fakić neviđena je gužva, ponekad je haotično, ali na kraju sve bude dobro. To je to. Radimo mnogo i radimo dobro. Poseban tempo našoj produkciji ove godine dale su koprodukcije s ASU Sarajevo, Inicijativom mladih za ljudska prava, uz čiju smo pomoć realizirali radioomnibus Sve faze ljubavi o LGBT osobama, Forumom ZFD, s kojim smo radili na radiodrami Dva monologa, a koja će biti emitirana za obilježavanje godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma…

Mi smo mala, ali dinamična produkcija koja u skladu s mogućnostima radija kao medija može relativno brzo, profesionalno i vjerodostojno realizirati raznolike sadržaje i biti medijska platforma za sve koji imaju želju da se izraze na ovaj način. Ovdje moram spomenuti format “Radio kritika”, u kojem prvi put kontinuirano objavljujemo stručne analize iz svijeta teatra, filma, televizije, književnosti, radija… A sve to dobiva i novu dimenziju tako što izabrane sadržaje objavljujemo i na portalu BHRT-a. Dopustit ćete mi i jednu malu, ali bitnu digresiju koja bi mogla plastično objasniti neke stvari o premijernoj radiodramskoj produkciji i njenom mjestu u programskoj shemi javnih emitera. U dozvoli za rad javnih emitera RAK je detaljno propisao broj minuta premijernog igranog, dokumentarnog i ostalih sadržaja koji se moraju emitirati da bi ispunili svoju misiju prema javnom mnijenju i onima koji finansiraju javni servis. Jedino objašnjenje koje sam slušao svih ovih godina jeste da za to nema novca. Pogledajmo, a da zanemarimo ovaj dio priče, stvari iz druge perspektive. Priprema pozorišne predstave ne može početi bez najmanje 50.000 KM – donja granica, obično je mnogo, mnogo više. Predstavu na premijeri vidi 200-300 gledalaca. Produkcija radiodrame košta od 800 do 1.500 KM, a potencijalni slušaoci jesu svi oni koji imaju radioaparat ili neki od savremenijih alata za praćenje radioprograma.

STAV: Vi ste dio ove redakcije od 1985. godine. Kada se sada osvrnete na period za Vama, s kakvim emocijama ga se sjećate? S obzirom na to da je Dramski program opstao sve ove godine, uprkos svemu, sigurno da se javi i osjećaj ponosa?

OVČINA: Sada se sve to nekako smirilo. Bilo je to nevjerovatno putovanje. Kao da ste u relativno kratkom vremenu živjeli nekoliko različitih života koji nemaju veze jedan s drugim: i ljudski i profesionalno. Moja generacija voljela je radio i trudila se da u toj velikoj priči ima neko svoje poglavlje. Radili smo ono što smo voljeli, ništa nam nije bilo teško i čini mi se da smo bili dobri u tome i da smo dali doprinos jednoj od najdinamičnijih faza u razvoju Radija Sarajevo. Sead Čamo, moj kolega, napisao je iz američkog egzila: “Danas, na nekim drugim geografskim širinama, u drugom jeziku, u okruženju drugačijih glasova, u raljama novih medija, čini mi se da su sati provedeni iza mikseta Radija Sarajevo bili oni rijetki trenuci samoostvarenja koji su mogli da postoje samo tada i samo na tom mjestu.” Čega se ustvari sjećam? Prijateljstva i profesionalizma. Divnih i nesebičnih ljudi s kojim sam i radio i živio. Nikada kao tada. Bilo je i velikih gubitaka i strašnih razočarenja, ali sve je to sada odmaknuto u preboljenu daljinu. S obzirom na to da živimo u prostoru zapuštenosti i nekompetentnosti, pravo je čudo da jedan umjetnički format – radiodramsko stvaralaštvo – još kako-tako postoji. Ako sam, uz sve one koji su neophodni za ovu produkciju, na neki način dao tome svoj doprinos, ja sam zadovoljan.

STAV: Kako je izgledao Vaš prvi susret s radijom i trenutak kada ste se zaljubili u ovaj medij?

OVČINA: Dopustit ćete mi da, umjesto direktnog odgovora, povučem nekoliko stvari iz libra svojih sjećanja koje sam nekada nekim drugim povodom zapisao, a sada je možda vrijeme da ih podijelim.

Radioaparat je bio marke “Tuškanac”. Trebao sam se propeti na prste, okrenuti dugme da bi ga uključio, sačekati da struja napoji uređaj i da “magično oko” u desnom uglu proizvede efekt nalik razmicanju zavjese na prozoru. Kada bih pomjerio skalu, sobu bi preplavili najrazličitiji zvukovi, babilonska zbrka jezika, muzike i uzbudljivi  huk “valjanja elektronskih talasa” poput propadanja u neki vrtlog. Na staklenoj ploči je u nekoliko gusto zbijenih redova bilo ispisano mnoštvo imena – gradova. Ispred svakog mali prozirni pravougaonik. I kada bi skala naišla na taj pravougaonik, zvuk bi se iščistio i taj grad bi se predstavio jasno i glasno. Minut ili dva prije osam sati “napipao” bih najprije slab, a onda finim okretanjem podesio poznati zvučni signal koji bi tačno u osam prekinuo muški glas i rekao uvijek istu rečenicu. “Ovdje glas Amerike – studio Washington. Govori Grga Zlatoper.” Spustio bih se na pete i okrenuo. Otac je, vođen glasom, već odlutao u svijet priča koje ja nisam razumio.

STAV: Kako se ta ljubav dalje razvijala? Kakvu je ulogu radio imao u Vašem odrastanju i upoznavanju sa svijetom? Tada nije bilo interneta, društvenih mreža, televizija još nije bila preuzela status prvog medija…

OVČINA: Filmski režiser Alejandro González Iñárritu, tokom gostovanja na ovogodišnjem SFF-u, dao je intervju u kojem je pričao o sebi, svom umijeću, o filmovima – sve to, naravno, pratite bez daha – i onda je, govoreći o svojoj poetici, rekao: “Više vjerujem svojim ušima nego očima!” Neprocjenjivo! Trenutak od svile ili, kako je napisao Semezdin Mehmedinović, onaj osjećaj kao da vam stotine malih mačijih šapa miluje srce… ili tako nekako. Opet libar.

Beskrajno su dugi dani ljetnog raspusta. Toliko dugi da ih nikada nismo mogli ispuniti do vrha igrajući lopte – na male, na velike, viktorije – do iznemoglosti. Nedjelja je. Ručamo “nabrzaka” jer će kuća ubrzo potonuti u plimi popodnevne sijeste. A prave stvari tek počinju. Trčimo do komšijine avlije. U hladovini pored malog radioprijemnika sjedio je Asim Ferhatović Hase. Na njegovoj potkoljenici još se vide tragovi povrede koja je prekinula njegovu blistavu fudbalsku karijeru. On je naš idol, obožavani maestro igre koju najviše volimo i pred kojim gubimo dah. A Hase je, ustvari, divno ljudsko biće koje će s nama podijeliti vrelo nedjeljno poslijepodne. Radio Sarajevo. Hipnotička muzika špice “Sport i zabava”. Onda glas najavi: “Poštovani slušaoci, počinje kombinovani prijenos utakmica prve fudbalske lige Jugoslavije. Na početku idemo na Koševo, kolega Kamenjaševiću…” Mirko Kamenjašević bio je moj omiljeni komentator. Imao je najbolji glas. Da, on je bio samo glas, ali na neki neobičan način magija njegovog glasa izazivala je u glavi dječaka nevjerovatne senzacije. Dok sam ga slušao, činilo mi se da “vidim” ono o čemu je on, samo, govorio. Mirko je iznad svega bio duhovit. Generacijama se prepričava njegov komentar s Grbavice: “Lopta je došla do Osima, dribla jednog, drugog, trećeg igrača… Poštovani slušaoci, dok Osim ne izgubi loptu, poslušajte muziku iz našeg studija.” I tako smo moji “mahalci” i ja sjedeći u hladovini pored Hasetovog radioaparata u ta dva sata, vođeni glasovima komentatora – “različitih boja mirisa i ukusa”, obišli skoro cijelu “Jugu”, bez daha pratili promjene rezultata, promjene raspoloženja publike na stadionima, od euforije do razočarenja i zvižduka koji bi poput talasa nadolazili u ritmu koji je samo radio mogao savladati. Od toga, u to vrijeme, nije moglo bolje. Posuda takvih dana bila je puna do vrha.

STAV: Onda je došlo i prvo zaposlenje, odnosno Vaš ulazak u profesionalni odnos s radijom. Da li se sjećate tih trenutaka Vašeg života i početaka Vaše karijere?

OVČINA: U oktobru 1985. godine dobio sam prvi pravi posao u životu. Postao sam član grupe radijskih režisera u kojoj su već bili Marin Cvijović, Vlado Pečar, Žarko Turubatović, Dimitrije Stanišić, Zlatko Sesar, Slavica Masak, Dijana Golubović, Milovan Pandurević, Ljiljana Pavlović i Sead Čamo. Novu zgradu RTV doma pokazao mi je Vlado Pečar. Blistave režije i studija za emitiranje, snimanje i obradu programa, centrala vodova kao komandni most svemirskog broda, kancelarije za novinare i užurbanost po hodnicima. Šta se više, na početku, može poželjeti? Vlado je na početku bio moj mentor i dragi prijatelj. Kasnije mi je ispričao kako je bio u ekipi koja je u aprilu 1945. godine razvlačila žice između predajnika i studija iz kojeg je Cigo Lukić 10. aprila izgovorio: “Smrt fašizmu – sloboda narodu. Ovdje Radio Sarajevo” i počeo priču koja još traje.

STAV: Radio i Dramski program niste napuštali niti tokom ratnih godina? Kako je bilo stvarati i emitirati program u opkoljenom Sarajevu, bez struje i pod stalnom prijetnjom od pogibije?

OVČINA: Bilo je neizrecivo teško, ali mi nismo imali vremena da mislimo o tome. Bilo je mnogo važnijih stvari. Imali smo na raspolaganju agregat od 4 KW i to je bilo dovoljno da proizvodimo dvadeset i četiri sata programa, da u napadnutoj mladoj državi, u opkoljenoj prijestolnici, bez struje i vode, u zgradi koja više liči na bunker nego na medijsku kuću, postanemo neko ko emitira elektromagnetne talase i svjedoči da nije sve izgubljeno i da ima nade. Prava uloga radija u tim godinama nikada nije na pravi način valorizirana. Jako sam ponosan što sam zajedno s Radmilom Sesar i Radmilom Batom Zurovcem bio dio ekipe koja je skoro četiri godine, pet puta sedmično, producirala radioškolu – obrazovni program. Zamislite, usprkos svemu, radio i dalje drži nastavu. Zlatko Sesar je krajem 1993. godine ili početkom 1994, čim je u grad ušlo malo više struje, snimio radioroman Istorija bolesti Tvrtka Kulenovića od deset epizoda. Zlaja je, jer glumci nisu mogli doći do RTV doma, odlazio u grad i snimao u Pozorištu mladih. Vesna Ljubić je kao urednica dramatizirala jedno poglavlje tog romana, ja sam režirao radiodramu San o staklu, a ubrzo i radiodramu Ljubavna priča Bisere Alikadić. Bilo je važno ne odustati.

STAV: Godine 1995. čak ste učestvovali na radio-televizijskom festivalu “Prix Evropa” u Berlinu, gdje ste predstavili dvije radiodrame. Prepričajte čitaocima Stava tu priču iz zime 1995. godine.

OVČINA: U februaru 1995. godine Mirsad Tukić, Đorđe Malić i ja prošli smo kroz tunel s dva snimka (radiodrama Tvrtka Kulenovića San o staklu i radiodokument Dvije vatre Sarajeva) i nakon nevjerovatnih peripetija stigli u Berlin na radio-televizijski festival “Prix Evropa”, jer smo, naravno, bili samostalna država i imali smo direktan pristup da se natječemo. Pred ponoć u hotelskoj sobi vrtimo skalu na radioaparatu, pokušavajući uhvatiti signal našeg radija. Znamo da srednjotalasni predajnik nekim čudom radi i da ima nade da ćemo čuti šta se dešava kod kuće. Radioaparat preslikava haos koji vlada u eteru, a onda prepoznamo nekoliko muzičkih taktova Vangelisove Main theme from “Missing”. To je to. Bila je to ideja Seada Čame da se pred vijesti emitira muzika koja će Bosancima i Hercegovcima u raskomadanoj zemlji, prognanim i izgubljenim po cijeloj Evropi pomoći da pronađu naš signal i čuju najnovije vijesti. Poslije smo, u hotelskoj sobi, slušajući radio, saznali da je Armija BiH oslobodila Vlašić i radio-televizijski predajnik na vrhu te planine.

STAV: Nakon rata, Dramski program Radija BiH također je prolazio kroz turbulentne i neizvjesne periode, ali i one koji su realizirani s velikim uspjesima, kao što je, naprimjer, konkurs za radiodramu, glumac godine itd. Kako je tekao razvoj Dramskog programa nakon okončanja rata?

OVČINA: Mir je donio novu stvarnost koju smo morali postepeno otkrivati. Bio je to novi početak. Neki od mojih kolega režisera i urednika više nisu dolazili u RTV dom. Nismo imali na raspolaganju onoliko autora kao nekad, a veliki broj glumaca bio je otišao iz Sarajeva. Mi nismo odustajali. Bili smo još mladi. Raspisivali bi konkurs za originalnu radiodramu, radili na tekstovima s novim i mladim autorima i snimali, snimali. U proces produkcije također smo uveli veliki broj mladih glumaca, učili ih tajnama radijskog zanata i snimali. Kao znak zahvalnosti, a i kao dio tradicije koju smo naslijedili, svake smo godine dodjeljivali priznanje “Glumac godine” za doprinos radiodramskoj produkciji. Posljednji put smo priznanje dodijelili 2012. godine, a konkurs je posljednji put raspisan 2013. godine. I to je bio kraj jedne dobre priče koja je imala snažan odjek u kulturnom miljeu. Dramski program  snimio je 2009. godine šest radiodrama uz učešće naših prijatelja glumaca i pisaca iz Banje Luke. I od toga nije ostalo ništa.

STAV: Također, Vi predajete Radiofoniju na ASU Sarajevo, a već dugo uspješno sarađujete i sa studentima. Kakav je odnos novih generacija prema radiju kao mediju koji nema više toliki značaj u odrastanju mladih? Koliko razumijevaju radiofoniju i zakonitosti njene forme?

OVČINA: Njihovo poznavanje radija najčešće počiva na iskustvu slušanja komercijalnih i muzičkih radiostanica. O nekim složenijim formama radijskog izraza znaju vrlo malo. To zašto radio kao medij nije više zastupljen u nastavnim programima fakulteta koji se bave medijima moglo bi biti pitanje za neku drugu priliku. S druge strane, kada im se ponudi neka šira, kompleksnija slika o mogućnostima autorskog i umjetničkog izraza na radiju, oni u pravilu reagiraju veoma pozitivno i za ta dva semestra, koliko radimo zajedno, oni napišu dobre scenarije ili partiture za radiofonsko izvođenje, a u procesu realizacije svojih mini drama demonstriraju da su savladali osnove jednog novog izraza.

STAV: Šta Vama znači radio, čije frekvencije, evo, osluškujete većinu svog života?

OVČINA: Radio je bio moj prvi medij i, kao svako bitno iskustvo, obilježit će moj svijet najprije kao slušaoca, a poslije kao radijskog profesionalca. Možda su ta prva iskustva “kriva” za sve što je bilo loše i za sve što je bilo dobro u mojoj tridesetogodišnjoj karijeri. Prijala mi je njegova intimnost, intenzitet, dinamika promjena i taj topli nenametljivi ton koji je dopuštao mojoj mašti da se razmaše. Da, slušao sam često i radiodramsku produkciju, uživao i nisam ni slutio kuda to vodi. Sve ovo što sam vam ispričao ne bi ni izbliza bilo ovako da nisam imao sreću da su u pravo vrijeme, u godinama učenja, u moj život ušla dva radijska čarobnjaka: Hajrudin Ramadan i Zlatko Sarajlija, od kojih sam naučio toliko toga i na čemu sam im beskrajno zahvalan.

 

 

PROČITAJTE I...

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

U saradnji s “Hayat” televizijom, sedmični magazin “Stav” je, u sklopu svečanog obilježavanja 25. novembra, na ovoj televiziji bio gost specijalne emisije u Zemaljskom muzeju, u kojoj su sudjelovali članovi žirija i laureati nagrade “25. novembar”, a emisiju je vodio glavni urednik “Stava” Filip Mursel Begović. U emisiji, koja se emitirala 25. novembra u 20 sati na “Hayat” televiziji, građanima se obratio i Visoki pokrovitelj nagrade “25. novembar” Nj. E. Šefik Džaferović, ujedno čestitavši ovogodišnjim laureatima primitak prestižne nagrade. S obzirom na epidemiološku situaciju, ovo je bio način da se u uvjetima “nove normalnosti” svečana dodjela nagrade “25. novembar” ipak održi. “Hayat” televizija je za 25. novembar pripremila cjelodnevni program koji je vrvio bogatim sadržajima. Cjelodnevno izvještavanje s terena širom Bosne i Hercegovine, gostovanja uglednih imena iz kulture i društva, reportaže iz temeljnih institucija kulture i muzeja činio je obilježavanje 25. novembra na “Hayat” televiziji najboljim sadržajem koji građani Bosne i Hercegovine mogu pratiti na Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Predstavljamo snimak emisije:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!