MOJE JE DA OSTAVLJAM TRAGOVE

Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a u to vrijeme živio sam u drugom dijelu grada, kako je po izlasku iz logora zatekao praznu, poluruševnu kuću, dvorište zaraslo u gusti, neprohodni korov, sasušena stabla u malom voćnjaku podno kuće i nekoliko zmija koje su lijeno puzale po avlijskoj kaldrmi i izležavale se na sunčevoj vrelini

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Nedjelja, ledeno hladan dan. Vani mi se baš i ne izlazi pa, u dokolici, sjedim za kuhinjskim stolom i razgledam fotografije s vjenčanja moje kćerke. Gledam i sebe. Za glavu viši od drugih, markantan, odijelo mi lijepo stoji, vadi me i diskretan, nenametljiv poluosmijeh, ali na jednoj od fotografija, okružen mladošću i ljepotom, mnogo jasnije no na onim na kojima sam u društvu s osobama mojih godina, uočavam kako sam vidno i naglo omatorio.

“Da se ne moram brijati, ne bih se pogledao u ogledalu”, prisjetih se usput izrečene izjave dobrog mi prijatelja, pa i ja, da se ne bih gledao, a nije mi nužda, bezmalo s olakšanjem zatvaram album s fotografijama.

Ustajem i prilazim prozoru. Vidim, komšija Asim, slabo odjeven, bez kape na glavi, promrzlim, pocrvenjelim rukama, bolešljiv i sam samcat, s mukom i othukujući, unosi ugalj u podrum. Oblačim se, utopljavam, pronalazim za njega toplu jaknu, kapu, rukavice i izlazim van. Dok mu prilazim, Asim me pogleda s olakšanjem i zahvalnošću.

I počinjemo. Šutimo i radimo. Poštujemo nepisani zakon mahale: što manje priče, to više uglja u podrumu. Ipak, povremeno zastajkujemo. Propuštamo vozila koja se provlače kroz uzani sokak, a mi im smetamo.

Među njima i džip kojeg vozi mlada, ljepuškasta, napirlitana djevojka. Samo nas pogleda kratko i snishodljivo, jer, očito, za ugalj, prljavštinu i hamale odjevene u dronjavu odjeću u njenom miomirisnom životu mjesta nema, pa s prijezirom okrenu glavu i odveze se.

Ubrzo, prilazi nam komšija Mirza, sijed, neobrijan, s pokojim zubom u ustima i, kao da mu je u životu sve potaman, vazda vedar i ljubazan. Mirza je ratni vojni invalid, demobilizirani borac i “demobilizirani” zatočenik zloglasnog koncentracijskog logora Batković.

Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a u to vrijeme živio sam u drugom dijelu grada, kako je po izlasku iz logora zatekao praznu, poluruševnu kuću, dvorište zaraslo u gusti, neprohodni korov, sasušena stabla u malom voćnjaku podno kuće i nekoliko zmija koje su lijeno puzale po avlijskoj kaldrmi i izležavale se na sunčevoj vrelini.

I sam se začudio koliko je bio miran i ravnodušan spram tugaljivog prizora u koji je gledao i koji je nekad bio njegov rodni dom, jer, rekao mi je tada, užas kroz koji je prošao u logoru bio je neopisivo veći.

Narednih dana, uz svesrdnu pomoć komšiluka, kuću je donekle popravio, doveo je u kakav-takav red, a takva je i danas – nedovršena i zapuštena.

Mirza prilazi, dakako vedar i nasmijan, pozdravlja i prihvata se posla. Četrdeset pet minuta poslije, posao je završen, a na pločniku ostade samo tamna mrlja. I mi na njoj. Šutimo, pušimo, smrzavamo se.

– Jesi li vidio s koliko prijezira nas je pogledala ona djevojka u džipu – pita me Asim.

– Jesam.

– A vjerovatno nije ni bila rođena kad smo mi otišli u rat!?

– Ne znam, valjda. Nego, pusti to! Znam šta želiš reći i nikakve koristi od toga! Ugalj je u podrumu i to je najvažnije! Eto, tako! Ljudi, pozdrav i svako dobro! Odoh pod tuš!

Istuširan i svjež, sjedam za kuhinjski sto, moje omiljeno radno mjesto, i do u detalj, dok mi je u glavi sve još friško, pravim ovaj spisateljski portret – naoko ordinaran, ni po čemu osobito zanimljiv, ali, ko zna, možda nekad i nekom i bude.

Kako god, moje je da ostavljam tragove. I evo ih. A ko će i šta iz njih iščitati, druga je priča.

 

 

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!