fbpx

MOJA SLOBODA, MOJA USAMLJENOST: Manu Chao i pjesme iz izolacije

Iduće godine Manu Chao navršit će 60 godina. Oduvijek se držao podalje od teških droga. Ostao je mladolik. Malen, tanak i žilav. Njegov je savjet da se trči, igra nogomet. I uvijek se krećite. Posljednja pjesma nastala u zatočeništvu zbog Covid-19 zove se Moja sloboda. "Moja sloboda, moj partner, moja sloboda, moja usamljenost."

Dogodilo se to neposredno prije no što će objaviti svoj prvi solo album, Clandestino. Bio je to juli 1998. i Manu Chao (Pariz, 58 godina) započeo je projekt nazvan Sajam laži, festival koji je okupio žonglere, dj-eve, sa koncertima, pozorištem … Ambiciozan projekt za koji su bile potrebne višemjesečne pripreme. Santiago de Compostela, stočna pijaca Salgueiriños bila je odabrana lokacija.

Hiljade ljudi kupilo je kartu za tadašnjih 5000 španskih pezeta. Mjesto je bilo ograđeno i ulaz su osiguravali zaštitari. Ali neki su ljudi pronašli mjesta na kojima su se mogli uvući džaba. Nekoliko minuta prije početka, Manu Chao je bio tamo, pomažući ljudima da se prokrijumčare unutra. Gazda je bojkotirao sebe. Zbog velike kape na glavi niko ga od onih koji su se provlačili nije prepoznao. Takav je Manu Chao.

Ovih je dana Manu Chao učinio nešto slično. Objavljuje videozapise na mrežama kako bi lakše dopro do ljudi. Pokazuje im da je još uvijek tu, iako je uvijek aktivan ali to što radi ne promovira. Manu Chao nema diskografsku kuću; ne organizira velike turneje, odbija ponude za nastup na najboljim festivalima na svijetu, ne zanimaju ga intervjui; ne skuplja nagrade; ne koristi mobilni telefon …

Ali stalno radi i stvara. Može ga se sresti kako nastupa na ulici ili kamufliran pod nekim drugim imenom. Pandemija korona virusa zatekla ga je dok je obilazio Indiju, Bangladeš, Šri Lanku, Filipine… Kada su stvari postale zaista ružne, uspio se dokopati svog stana u Barceloni, gdje snima i odakle na društvenim mrežama objavljuje pjesme pod imenom “Coronarictus Smily Killer Sessions”. Neke su verzije njegovih pjesama (Drugi svijet), druge su obrade ili neke koje bi mogle biti novi radovi.

Sigurno da ne postoji muzičar sličan njemu posljednjih godina. Čovjek koji je okrenuo leđa sistemu ali u sito vrijeme izvlači sve što može iz njega. Manu Chao je bio jedan od najprodavanijih svjetskih muzičara devedesetih, s albumima poput Clandestino (1998) ili Próxima Estación, Esperanza (2001), koji su prodani u četiri miliona primjeraka. No, Manu je odlučio pobjeći kandžama slave. “Ne želim se osjećati kao lutka u oluji”, kazao je jednom prilikom. “Manuova je misija živjeti život, putovati, a ne upadati u rutinu. Jedan od njegovih primjera je Bob Marley. Mislim da Manu živi i osjeća život kao Marley “, kaž Kike Turno, koji je uz Kike Babasa, koautor Manuove biografije.

Manu Chao rođen je u Parizu u braku dvoje Španaca. Otac mu je bio iz Galicije (Ramón) a majka iz Baskije (Felisa). Kao dijete, nije bio baš previše zainteresiran za knjige kojia je bio ispunjen dnevni boravak njegove kuće. Preferirao je ulicu. Ramón Chao, njegov otac, bio je nagrađivani novinar i pisac koji je radio za Le Monde. Dvoje djece Antonie (rođen 1964.) i Manu (1961.), počinju svirati rock kao tinejdžeri. Manu formira bendove poput Hot Pants ili Los Carayos… Sa bratom osniva i i Mano Negra koji počinje svirati 1987. godine mješavinu punka, ska i latino ritmova. Raspali su se 1997. godine.

Raspad Mano negra, koji je na kraju završio i na sudu, shrvao je Manua. “Bila je to faza velike tjeskobe. Čak je planira ostavitu se muzike. Bilo je veoma depresivno. Razmišljao je tome da postane socijalni radnik u Africi ili da krene očevim stopama i postane novinar”, kaže Kike Babas.

Chao se odlučuje za terapijsko putovanje Latinskom Amerikom koje će ga spasiti i emocionalno i kreativno. Pronašao je partnera u Brazilu a sva ta latino melanholija bit će okvir za stvaranje Clandestina. „Uspjeh Clandestina nas je iznenadio. Nismo ga očekivali u kompaniji. Manu je oduvijek bio vrlo iskren, muzičar koji će radije svirati s nepoznatim muzičarima koje sretne u baru nego s velikim imenima “, kaže Javier Liñán, osoba kojoj Francuz vjeruje u izdavačkoj kući Virgin. Album je prodan u milionima primjeraka.

Mnogi ga vide kao vođu antiglobalizacijskog pokreta kakvog treba ulica. Ali on to ne želi. „Tom pokretu nisu potrebne vođe, a ako postoje vođe, to je pogubno. Odbacujem tu atiketu vođe pokreta “, kazao je jednom prilikom na konferenciji za novinare u Valenciji, 2001. godine i od tada se pokušava maknuti iz informativnih emisija. Ali ga se može vidjeti na ulici. Među onima koji protestiraju tražeči veće plaće radnika službe kućne njege u Barceloni; u Mendozi (Argentina), u odbrani naroda Mapuche, uz migrante, protiv multinacionalnog Monsanta … Uvijek dolazi sa svojom malom gitarom, odjeven u iste gusarske hlače i s osmijehom nacrtanim na licu. Sluša, pjeva i podržava.

Može sebi priuštiti takav život bez porodičnih ili poslovnih obaveza jer ima novaca na računu. Prodaja njegova prva dva solo albuma i autorska prava pomažu njemu i njegovim potomcima da žive prilično ugodno. Njegova kuća u Barceloni ima oko 80 kvadrata i svojevrsna je radionica, s računarom, uspomenama na mjesta gdje je putovao i krevetom “koji se ne čini baš ugodnim”. Najmanje jednom godišnje ode u Brazil, gdje mu živi sin, sada već dvadesetogodišnji Kira.

Iduće godine Manu Chao navršit će 60 godina. Oduvijek se držao podalje od teških droga. Ostao je mladolik. Malen, tanak i žilav. Njegov je savjet da se trči, igra nogomet. I uvijek se krećite. Posljednja pjesma nastala u zatočeništvu zbog Covid-19 zove se Moja sloboda. “Moja sloboda, moj partner, moja sloboda, moja usamljenost.”

 

 

PROČITAJTE I...

Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju

“Fulbrightova stipendija omogućila mi je da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu dodatno proširim koristeći detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!