fbpx

Mlade Turke sve više zanima bosanski

“Posljednjih desetak godina Z-generacija, odnosno oni koji su rođeni poslije 2000. godine, opet su se okrenuli i počeli približavati bosanskom jeziku i porodici. Njih interesira gdje su im se djedovi ili pradjedovi rodili, kojim su jezikom govorili, preko interneta se povezuju s rodbinom na Balkanu za koju nisu ni znali, a zanima ih historija i rado dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Ova se generacija više interesira od prethodnih, i to je vrlo lijepo”, istaknula je prof. Akova

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Sibel Akova, profesorica koja radi na Odsjeku za interkulturalne komunikacije pri Univerzitetu Yalova u Istanbulu, povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika, koji se obilježava 21. februara, održala je predavanje na Univerzitetu u Tuzli o temi Bošnjaci u Turskoj, a govorila je o značaju i načinu očuvanju bosanskog jezika u toj državi.

Prof. Akova ukazala je na prenošenje jezika s koljena na koljeno, a s kolegicom iz Tuzle ranije je napisala istraživanje na osnovu kojeg je govornike bosanskog jezika u Turskoj klasificirala prema generaciji, načinu učenja jezika, jačini interesiranja za proširivanje i produbljivanje saznanja i sl.

“Toliko se godina bosanski jezik u Turskoj njeguje i čuva tako što se mlađe generacije uče govoriti jezik svojih roditelja i predaka. Kada su Bošnjaci dolazili u Tursku, veoma teško im je bilo naučiti turski jezik i više su u porodičnom okruženju i kod kuće govorili maternjim, odnosno bosanskim jezikom. Kako je ko dolazio, svi su gledali gdje imaju nekog svog ili nekog koga znaju pa da se i oni nasele u tom mjestu. Održavali su veze, posjećivali su se, zajedno su radili, a djeca su zajedno odrastala. S profesoricom iz Tuzle Amirom Turbić-Hadžagić napravili smo istraživanje, tako da imamo: Baby Bloomer, X-generaciju, Y i Z-generaciju. Generacija Baby Bloomer prva je došla u Tursku i ona je znala bosanski jezik. X-generacija je rasla uz djedove i nene, dok su im roditelji radili i djeca su jezik učila od njih. Y-generacija je skroz udaljena od bosanskog jezika, običaja i kulture, a posljednjih desetak godina Z-generacija, odnosno oni koji su rođeni poslije 2000. godine, opet su se okrenuli i počeli približavati bosanskom jeziku i porodici. Njih interesira gdje su im se djedovi ili pradjedovi rodili, kojim su jezikom govorili, preko interneta se povezuju s rodbinom na Balkanu za koju nisu ni znali, a zanima ih historija i rado dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Ova se generacija više interesira od prethodnih, i to je vrlo lijepo”, navela je prof. Akova.

Naša sagovornica ističe da ne govore i ne pišu svi tečno, gramatički i pravopisno tačno, ali da govore onako kako su govorili njihovi roditelji ili djedovi i nene, tako da, ako su oni griješili, za očekivati je da i mlađi prave greške. No, te su greške potpuno zanemarive u odnosu na prednost koju im donosi mogućnost sporazumijevanja i razgovora bez problema.

U brojnim gradovima širom Republike Turske, ističe prof. Akova, osnovana su udruženja Bošnjaka i Sandžaklija i djeca su odrastala uz folklorne igre i sevdalinke pa čak i oni koji ne znaju bosanski jezik znaju barem dvije-tri sevdalinke.

“Kada dijete stekne i usvoji takav ukus, ono se kasnije razvija i više se interesira za takve vrijednosti. Na Univerzitetu gdje radim ponovo razmišljaju da organiziraju kurs bosanskog jezika, jer sada predajem samo onima koji magistriraju i doktoriraju, ali i oni koji nisu Bošnjaci interesiraju se za našu kulturu. Kada dođu u moju kancelariju i vide da postoji nastava na bosansko-turskom jeziku, postavljaju mnogo pitanja. Uvijek slušam neke sevdalinke, a studenti me pitaju o njima. Na stolu imam neke predmete iz Bosne, poput Starog mosta u Mostaru, i oni stalno postavljaju pitanja. Oni znaju nešto o bh. košarci ili fudbalu, ali počeli su se interesirati za geografiju i historiju ovih naroda. Kada se otvorio Odsjek za bosanski jezik na Trakijskom univerzitetu u gradu Edirne, ondje sam prije nekoliko godina predavala i uvidjela sam da se studenti mnogo zanimaju za bosanski jezik. Tome je najviše doprinijela porodica, a oni sada sami istražuju, gledaju filmove, slušaju muziku i slično. Oni se možda ranije nikada nisu zanimali za balkansku kinematografiju, ali sada rado gledaju filmove s ovog govornog područja. Kada dođu jednom u Bosnu i Hercegovinu i vide ovu atmosferu i kako ovdje Bošnjaci žive, nešto ih vuče da se ponovo vrate i da do narednog dolaska ne prođe mnogo vremena. Kada se razmišlja o zajedničkim odmorima preko vikenda, djeca sama dolaze s prijedlozima jer su već na internetu istražili neka mjesta i želja im je posjetiti ih”, kazala je prof. Akova.

Iako je rođena, odrastala je i živi u Istanbulu, u naselju Pendik, Sibel Akova ističe da su Bosna i Sandžak neupitan i sastavni dio njene ličnosti.

“Rođena sam u Turskoj i ondje živim, a s majkom, sestrama i bližnjima govorim bosanski jezik. Turski pričamo vani. Kada smo bili mali, prvo smo naučili maternji, bosanski jezik. Moj je babo iz Bijelog Polja došao 1965, a majka 1967. godine iz Novog Pazara i bilo ih je sramota da im u posjetu dođu braća i sestre iz Sandžaka a da djeca ne govore bosanski. Zbog toga su nas sve naučili. Kada smo krenuli u osnovnu školu, mnogo smo griješili u govoru turskog jezika. Sjećam se kada sam jednom pala pored vrata, a učiteljici na turskom nisam znala objasniti da sam se spotakla. Učitelji su imali razumijevanja. Znali su da smo Bošnjaci i da ne znam dobro turski jezik, ali djeca brzo uče i za godinu-dvije nije više bilo nikakvih problema. I dan-danas mi se desi da majci nešto počnem pričati na turskom, a završim na bosanskom i da uopće ne budem svjesna kada se s jednog jezika prebacim na drugi. Što se identiteta tiče, mi smo rođeni u Turskoj, ali opet, kada nas pitaju, svi se izjašnjavamo kao Bošnjaci i da nam je jezik bosanski jer to i osjećamo. Često posjećujem i Bosnu i Sandžak i, svaki put kada se vraćam, plačem u avionu. Bude mi veoma teško”, priznaje prof. Akova.

Njena je poruka bosanskohercegovačkim porodicama u dijaspori da kod kuće insistiraju na korištenju bosanskog jezika, te da cijene i vole našu kulturu, običaje, kuhinju…

“Možda ćevape nije moguće napraviti kao u Bosni, ali druga jela, poput različitih vrsta pita, sutlije i sve ono što se ovdje jede i pije, mogu se spremati. Isto je tako i s muzikom. Pratite i vijesti. Iako mi znamo sve šta se gdje desilo u Turskoj, isto smo tako upoznati s time šta se događa u Bosni i Sandžaku jer to stalno pratimo. Jedno oko uvijek gleda na Bosnu i na taj način osjećamo blizinu. Jeste, u Turskoj živimo, radimo, onamo smo se naselili, ali i dalje i ovdje provodimo mnogo vremena posjećujući rodbinu i prijatelje. U kontinuitetu održavamo veze s Bosnom i Hercegovinom”, zaključuje prof. Akova.

Amira Turbić-Hadžagić, redovna profesorica na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, podsjetila je da su bosanski jezik, nakon njegovog ukidanja u oktobru 1907. godine, sačuvali Bošnjaci iz gradova, ali i iz sela, kao i bosanskohercegovački pisci, Bošnjaci, čija se književnost i danas baštini: “Ove godine Međunarodni dan maternjeg jezika posvetili smo svim govornicima bosanskog jezika i manjinama u Bosni i Hercegovini, a posebno našim iseljenicima. Prema posljednjem popisu iz 2013. godine, oko 52 % stanovništva izjasnilo se da im je maternji jezik bosanski, oko 30 % maternjim jezikom smatra srpski, dok između 14 i 15 % stanovništva hrvatski navodi kao svoj maternji jezik. Oko tri procenta stanovništva izjasnilo se da im je neki drugi jezik maternji, a to se odnosi na jezike 17 nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini. Važno je istaknuti da je moj jezik moja domovina.

Ponovit ću još jednom: Moj je jezik moja domovina, moj je jezik moj identitet. Apostrofirat ću i Humboldtovu misao da je jezik prava domovina svakog čovjeka. Stoga, jezik je domovina svakog čovjeka koji živi u Bosni i Hercegovini jer ga tako doživljava. Martin Heidegger kaže da je jezik kuća bitka, što znači da se bitak manifestira kroz otkrivanje životne istine, a naša životna istina je, ustvari, naš maternji jezik. Prvi jezik koji mi čujemo jeste jezik naše majke. Nakon majke, čujemo jezik svog oca, djedova, nena, komšija, prijatelja, daidža, baka, ujni… i tim jezikom progovaramo. I to je naš maternji jezik. U okviru lingvistike i filologije postoji na jednoj strani jezik kao sistem, a na drugoj strani jezik kao standard. Sve vrijeme dok govorimo maternjim jezikom, pa i naši govornici koji govore maternjim jezikom, a ne standardnim, mi smo svi u jeziku kao sistemu. Tek s polaskom u školu počinjemo prvi put učiti standardni jezik. Iznimno je važno da vaspitači, učitelji i nastavnici u obdaništu, prvom i drugom razredu osnovne škole ne prekidaju naglo emocionalnu vezu kod djece s maternjim jezikom; jer, ako djed i nena kažu ‘goram’ i ‘dolam’, ili ako kažu ‘dole’, a ne ‘dolje’, to kod djece treba njegovati, a također ih, bez daljnjeg, treba podučavati i standardnom jeziku.”

Prof. Turbić-Hadžagić ukazuje na sociolingvističku komponentu, koja podrazumijeva političke, društvene, ekonomske, historijske utjecaje, koji su sastavni dio standardnog jezika i politika dobrano utječe na standardizacijske procese kod nas.

“Da bi jedan jezik bio standardiziran, mora imati pravopis, gramatiku i rječnik. Mi smo kod za bosanski jezik u vašingtonskoj biblioteci dobili 2000. godine. Maternji jezik ne možemo birati, nego ga dobijemo rođenjem od svoje majke”, navela je, između ostalog, prof. Turbić-Hadžagić.

 

PROČITAJTE I...

Judeoespanol se u Bosni govorio nekoliko stoljeća. U Sarajevu se taj jezik naročito mnogo koristio od 1880. pa do početka Drugog svjetskog rata. Do rata svaki pet stanovnik grada govorio je ovi jezikom. Nažalost, kako su Jevreji nestajali u holokaustu, tako je i judeoespanol nestao iz Bosne. Poslije Drugog svjetskog rata ostalo je malo Jevreja koji su govorili španjolski, a koristili su ga samo u međusobnoj komunikaciji.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!