fbpx

Mirsad Selman, maloljetni prijedorski logoraš: Danska poštuje to što smo preživjeli a nismo poklekli duhom

Mene puno ne dotiče to što govore negatori. Bošnjaci ne trebaju na to nasjedati, upuštati se u besmislene rasprave. Mi moramo biti svjesni onoga što nam se desilo i da su sve takve priče suvišne. U Hagu je praktično u dan i skoro minut precizirano ko je šta radio u Prijedoru 1992. godine, a presude govore ko je kriv i za šta je kriv. Naravno da takvi napisi nama smetaju, to je kopanje po otvorenoj rani, ali na to se ne smijemo osvrtati. Problem je što su mlade generacije otrovane, zaražene tim otrovom koji je i doveo do genocida, da je to zaista zabrinjavajuće.

Meho Selman na obilježavanju Dana danskog ustava ispred replike bosanskog stećka u Odenseu

Meho Selman na obilježavanju Dana danskog ustava ispred replike bosanskog stećka u Odenseu

Razgovarao: Nedim HASIĆ

Mirsad Selman jedan je od najmlađih zatočenika koncentracionih logora otvaranih tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kada je iz kuće u svom rodnom Prijedoru s ocem i bratom odveden u logor Omarska, imao je svega petnaest godina. Već godinama živi i radi u Danskoj i jedan je od aktivnijih u tamošnjoj brojnoj bošnjačkoj zajednici. Bošnjaci u Danskoj ovih dana privode kraju veliki projekt izgradnje spomenika žrtvama Genocida u Bosni i Hercegovini. Selman za Stav govori o svojim aktivnostima, logoraškim danima, današnjem Prijedoru, spomenicima u Danskoj i reakcijama tamošnjih desničara…

“Imamo humanitarnu organizaciju ‘Most-Bro’ i uglavnom pomažemo osobama s invaliditetom. Skupljamo pomagala, opremu za škole, onda sve to lagerujemo i pošaljemo gdje treba. Sada je malo sve to teže uraditi jer je pandemija, kamioni teže saobraćaju između država, ali uspijevamo, nađemo kanale kojima pošaljemo pomoć. Ovih dana smo pripremili pošiljku za jednu školu u Travniku, hard diskove i opremu za razvođenje interneta. Gledamo da školu opremimo u potpunosti, od table do kompjutera, ali i pazimo na kategorije kojima je pomoć najpotrebnija, pa osiguravamo električna kolica i slična pomagala”, kaže Selman na početku razgovora za Stav.

STAV: Jedan ste od najmlađih logoraša u Bosni i Hercegovini?
SELMAN: Među desetak najmlađih sigurno. Nisam najmlađi prijedorski logoraš, ima jedan moj komšija koji je imao 14 godina kada je zatočen. Ja sam imao petnaest kada smo otjerani u logor.

STAV: Otkud petnaestogodišnjak u logoru?
SELMAN: Otkud i svi drugi moji sugrađani Bošnjaci i katolici Prijedora. Bilo je bitno samo ime, dob je bila apsolutno nebitna. Često je i spol bio nebitan. Vidio sam da se ljudi iz drugih gradova čude tome da su djeca bila zatvarana, ali u Prijedoru to nije bilo neobično jer je u Prijedoru ubijeno 102 djece, manji broj njih pucnjem u glavu, veliki broj hladnim i tupim predmetima, što se dešavalo u Briševu, Čarakovu… Tijela neke od te djece nisu ni danas pronađena.

STAV: U Prijedoru nije bilo selekcije?
SELMAN: Nikakve. Bijele trake su naređene, bijeli čaršafi, tako je naređeno s Radija Prijedor. Dok smo postavljali čaršafe, posmatrali smo rušenje minareta naše džamije. Onda nam je rečeno da napustimo naše domove i okupimo se na za nas određenim mjestima i određena nam je ruta kojom ćemo se kretati. Nakon jedva pedesetak metara, ugledali smo ono najgore što rat nosi, mrtve ljude. Ugledali smo tijela finih časnih ljudi koji su doselili u Prijedor koju godinu prije rata, Albanaca iz Makedonije čija su tijela bila bukvalno raskomadana na trotoaru. Neki su se ljudi pokušavali našaliti dok smo izlazili iz kuća, ali kada smo ugledali ta tijela, nestalo je šale, shvatili smo da je ozbiljno. Tada sam prvi put u očima ljudi koje sam cijelog života smatrao odvažnim vidio strah. Vjerovatno sam tako i ja izgledao, potpuno izbezumljeno.

STAV: U posljednje se vrijeme u nekim medijima iz entiteta Republika Srpska i Srbije može čuti kako su bijele trake izmišljotina. Šta neko ko je tu traku nosio pomisli kada to pročita?
SELMAN: O tome više ni s kim ne želim diskutirati. Znam šta je istina, znam šta se meni dogodilo, znam šta sam ja nosio, gdje sam bio. Ima u Prijedoru časnih Srba, nije sve crno kako se čini, ali nažalost postoji i onaj dio srpskog naroda koji je otvoreno prihvatio to što je nama urađeno. Neki dan smo raspravljali o knjizi Svjedok genocida Roya Gutmana, u kojoj je taj dobitnik Pulitzerove nagrade ono što se desilo u Prijedoru još 1992. godine okarakterizirao kao genocid. U Prijedoru se ništa nije desilo samo od sebe. Genocid znači masovna protjerivanja, masovna ubijanja, masovna zatvaranja, masovna silovanja, rušenje vjerskih objekata, pljačku privatne imovine, obilježavanja drugih bijelom trakom. Sve se to nama desilo. Tako da mene puno ne dotiče to što govore negatori. Bošnjaci ne trebaju na to nasjedati, upuštati se u besmislene rasprave. Mi moramo biti svjesni onoga što nam se desilo i da su sve takve priče suvišne. U Hagu je praktično u dan i skoro minut precizirano ko je šta radio u Prijedoru 1992. godine, a presude govore ko je kriv i za šta je kriv. Naravno da takvi napisi nama smetaju, to je kopanje po otvorenoj rani, ali na to se ne smijemo osvrtati. Problem je što su mlade generacije otrovane, zaražene tim otrovom koji je i doveo do genocida da je to zaista zabrinjavajuće.

STAV: Šta je u glavi, o čemu razmišlja tinejdžer zatočen iza žice koncentracijskog logora?
SELMAN: Ratne strahote su nas dotakle puno prije no što smo tjerani u logor. Prvo otvaranjem ratišta u Sloveniji, a onda i u Hrvatskoj. Pakrac, Lipik, Dvor na Uni, Petrinja, Karlovac – sve je to relativno blizu. Odemo na izlet na Kozaru i čujemo topove i detonacije, u nekim smo noćima vidjeli i odbljeske eksplozija. Početkom 1991. godine u Prijedor je stigla velika vojna kolona JNA iz kasarne u Mariboru i to je bila blaga uvertira. Nije nas iznenadilo kada je počelo puškaranje po Prijedoru, ali jeste trpanje u logore. Sjećam se priča naših starijih. U Drugom svjetskom ratu Bošnjaci su pomogli prijedorskim Srbima, veliki broj Srba spašen je nakon angažmana prijedorskih Bošnjaka i nama je to i naša nana pričala. U tom je duhu nastala pjesma Mi smo braća ispod Kozarice, gdje ne rađa majka izdajice. Imali smo čak i čvrsta obećanja da nam se ništa dogoditi neće i tom su nas pričom “ulilali”. Do 1992. godine nije bilo većih ekscesa, bilo je mirno, ali sada znamo da je tinjalo. Familije čiji su preci u onom ratu pomagali Srbima prve su očišćene; Kapetanovići, Crnalići… Desetkovane su kompletne familije u Prijedoru i njegovoj okolini.

STAV: S ocem i bratom u logoru bili ste skoro tri mjeseca?
SELMAN: U Omarskoj 56 dana i onda još 15 u Trnopolju. Svijet je već saznao šta se dešava u Bosni i prilikom prve posjete stranaca svjedočimo ubrzanom nestanku nekih Prijedorčana i zbrinjavanju nas malo mlađih; da na nešto ličimo ako se zadese kamere u Trnopolju, gdje nas prebacuju. Bili smo u užasnom stanju. Umirao sam 15 dana, a umrijeti nisam mogao. Ispadali su mi nokti koje sam na preporuku rahmetli doktora Ese sam sebi vadio iz gnojavih prstiju. Imao sam tešku dizenteriju i zbog babe i brata mi je bilo najteže jer znaš da te oni gledaju kako se mučiš a ne mogu ti pomoći. Čini mi se da sam tih 15 dana samo lebdio, nisam imao nikakvog osjećaja. Iskusili smo sve ono što se drugima dešavalo u Auschwitzu, bilo nam je potpuno isto. Bio sam u jednom od tri autobusa u kojima smo prebačeni u Trnopolje i tu je jedan naš prijatelj Bošnjak našao prijatelja Srbina i poslao ga po mene u Trnopolje da me vrati kući.

STAV: Nakon logora ste još godinu dana ostali u Prijedoru?
SELMAN: Iz manjeg logora smo prebačeni u veći. U tih godinu dana smo svjedočili užasnim stvarima. Nakon toga smo otišli u Dansku, gdje, evo, i danas živimo.

STAV: Pukom srećom ste izbjegli masakr na Korićanskim stijenama?
SELMAN: U posljednjem smo momentu brat i ja odustali od ideje da idemo. Nakon tog prvog konvoja, trebao je krenuti još jedan i mi smo odlučili da sačekamo, da vidimo kamo će proći ljudi iz prvog konvoja. U to se doba krišom slušao Radio Sarajevo, mi smo ga posebno voljeli zbog voditelja, našeg Prijedorčanina Željka Ružičića. Čekali smo vijesti u pet ujutro i čuli Željkov plačni glas koji doslovno moli Prijedorčane da se ne odlučuju na put preko Vlašića jer imaju informaciju da su ljudi iz konvoja pobijeni na Korićanskim stijenama. Mislim da im se to danas, ti masakri, logori, bijele trake, bez obzira na to što su oni nas u tom trenutku ponizili, sve vraća kao bumerang.

STAV: Zašto to mislite?
SELMAN: Treba nositi taj žig i živjeti s njim. Bez obzira na to kako oni reagirali, do Sudnjeg dana ostat će činjenica da su Bošnjaci i Hrvati Prijedora morali nositi bijele trake naredbom prijedorskih Srba.

STAV: Nisam baš siguran da je previše ljudi uopće briga za to.
SELMAN: To mene ne interesira niti treba interesirati bilo koga od nas. Odmor provodim u Prijedoru, isprva je bilo čarki, ali više toga nema. Ne družim se s onima s kojima ne treba stajati, ljudi su ljubazni i susretljivi onako kako su bili i prije rata, ali znam u šta se taj osmijeh može pretvoriti. Imao sam kratak susret s jednim od mojih progonitelja. On je htio ostvariti nekakav kontakt. Mislim da to njih jede jer oni koji su zatvarali i mučili ljude pokušavaju ostvariti nekakav kontakt. Za razliku od Bošnjaka koji žive u Prijedoru, imam luksuz da biram s kim ću progovoriti, da biram hoću li hljeb kupiti u Prijedoru ili ću po njega otići u Sanski Most. Razgovor je bio tmuran i nisam htio ništa od onoga što mi je pokušavao reći prihvatiti. Samo sam mu rekao da bih volio da ne dođe u situaciju da mu zatreba moja milost. Ne samo da je nije on zaslužio nego njegovih deset narednih koljena. S prezimenom te familije završio sam za sva vremena. Kad bi se bar neko javno oglasio u vezi s 1992, rekao da nije trebalo onako, kad bi se obilježili logori, pa da kažemo da to pokajanje budi neku nadu u pravi suživot i poboljšanje odnosa. Međutim, za sad ništa od toga. Oni meni ne smetaju, ali znam gdje smo. Pokazali su mi gdje su oni, gdje smo mi kod njih i toga smo vrlo svjesni. Problem Prijedora jeste što zločinci šetaju slobodno po njemu. U Srebrenici je učestvovalo nekoliko hiljada ljudi sa svih strana svijeta. Ono što je urađeno u Prijedoru djelo je ruku prijedorskih Srba. Ostavilo je to ogromne posljedice. Jer danas sve što radim radim kroz prizmu logoraša, nepovjerljiv sam, pazim s kim razgovaram, šta radim… Nesvjesno, ali tako.

STAV: Ovih dana Bošnjaci u Danskoj imaju pune ruke posla jer pripremaju gradnju spomenika žrtvama Genocida u Bosni i Hercegovini.
SELMAN: U danskom gradu Aalborgu živi brojna bošnjačka zajednica i došlo se na ideju da se postavi spomenik kojim bi se ljudima prikazalo i pokazalo šta je to kod nas dolje bilo, ali to nije bila naša jedina aktivnost. Na dvadesetu obljetnicu Genocida u Srebrenici u Odenseu smo napravili instalaciju s brojem 8372, a uz njega smo, postavljenim cipelama, htjeli pokazati koliko je to zapravo mnogo ljudi. Koliko je to bio obiman i organiziran posao, da to nije bila slučajnost, ljudi koje ubiješ, pa zakopavaš, pa otkopavaš, pa sakrivaš na druga mjesta… Na tom su se skupu obratili gradonačelnik Odensea, razni političari, zastupnici u Evropskom parlamentu, današnja ministrica odbrane. Moram naglasiti da mi svojim angažmanom i kontaktom s lokalnim političarima nikad nismo došli u koliziju sa svojim identitetom, ni nacionalnim ni vjerskim. Jasno smo podvukli ko smo, šta smo i do čega držimo, nama život u demokratskoj zemlji garantira sva prava. Bošnjaci su se pokazali odličnim, Danci su iznenađeni kako smo se snašli, kako smo se rasplinuli po raznim radnim mjestima. Prije dvije godine smo postavili stećak kao spomenik u znak zahvalnosti Danskoj što nas je primila i dala nam priliku za životom. Obilježili smo i Dan bijelih traka, taj su dan svi naši gosti nosili bijele trake, od gradonačelnika pa do prolaznika.

STAV: No nisu baš svi dobronamjerni u Danskoj, postoje desničarske skupine koje se protive memorijalu?
SELMAN: Neko želi srušiti ideju o tome da musliman može uspješno živjeti i raditi, poštujući sve demokratske uzuse, u kršćanskoj zemlji. A mi smo živi primjer za to, da čovjek može biti vjernik bilo gdje na dunjaluku. Objavljen je jedan veoma degutantan tekst o Srebrenici i koncentracionim logorima u Bosni u jednim ovdašnjim lokalnim novinama. Nas je to šokiralo, nismo ni pomišljali na to da neko može biti protiv spomenika. Taj profesor, autor tog članka, i ranije je objavljivao veoma ružne tekstove i mi smo se bojali da neko ne reagira na ružan način. Hvala Bogu, čini mi se da su Bošnjaci Danske zreli ljudi, nije bilo nekontroliranih, ružnih poruka i mailova ili komentara na društvenim mrežama. Sastala se grupa ljudi koja je trebala napisati argumentiran odgovor na to što je napisano i, dok su se oni dogovarali kako odgovoriti, Danac koji je radio u Haškom tužilaštvu napisao je odgovor na taj članak. Mislim da je to uradio isto, ako ne i bolje nego da je pisao neko od nas. Nakon toga mu je jedan veliki prijatelj Bosne i Hercegovine, poznati danski književnik Bjarne Kim Pedersen odgovorio ko je koga ubijao, zbog čega je ubijao, ko je opkolio Sarajevo, ko je otvarao logore… To je čovjek koji godinama podsjeća na sve što se desilo u Bosni, jedan od prvih koji je u Danskoj pričao o tome da se u Bosni dešava genocid. To je čovjek koji iznimno poštuje našu patnju. Poštuje to što smo preživjeli a nismo poklekli duhom.

STAV: Taj je duh garancija da će, i pored nasrtaja desničara, biti postavljen spomenik?
SELMAN: Ružni tekst tog profesora imao je, najvjerovatnije, za cilj da nas uvuče u debatu koja bi rezultirala odustajanjem od gradnje. On je natuknuo da će gradnju finansirati Saudijska Arabija ili da novac dolazi iz Irana, što je notorna laž. Postoji sva dokumentacija o tome kako su pare skupljene i gdje su skupljene. Pokušao je uraditi sve da se desničari zalijepe za tu temu i da se ovim njegovim tekstom pritisne Gradska skupština da ponovo razmotri odluku o dozvoli za gradnju spomenika. A to može značiti da se odluka za dozvolu povuče. Zato smo mi sada na velikom ispitu zrelosti koji moramo uspješno položiti.

PROČITAJTE I...

Ako se austrijski Zeleni, kako sami kažu, zalažu prvenstveno za ljudska prava, kako onda shvatiti pokušaj da se ljudima iz Bosne i Hercegovine, a naročito Bošnjacima, dovodi u pitanje pravo na nacionalnost i porijeklo te da se etiketiraju kao pripadnici tvorevine koje već nema već decenijama?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!