Bosna i Hercegovina u najvećem zavisi od Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda. Bošnjaci ne mogu bez Bosne i Hercegovine, a opstanak Bošnjaka kao naroda ugrožen je bez građanske države. Ta građanska država odgovara svim patriotima, dakle, i svim Srbima i Hrvatima koji prihvataju Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Ona mora biti ustrojena tako da se štite individualna prava, ali i da se nađu mehanizmi zaštite etničkih prava kroz institucije

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

Uoči izbora 1990. godine Miro Lazović bio je član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na prvim višestranačkim izborima biran je u Vijeće građana Skupštine Bosne i Hercegovine, gdje na prijedlog Nijaza Durakovića biva izabran za šefa Kluba SDP-a. Rat ga zatiče u Vogošći, odakle se prebacuje u Sarajevo i aktivno uključuje u politički život grada pod opsadom. Bio je tokom rata predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i učesnik gotovo svih mirovnih pregovora – od Ženeve preko Washingtona do Daytona. Za Stav govori o početku višestranačkog života u Bosni i Hercegovini, o mirovnim pregovorima, saradnji s Alijom Izetbegovićem, političkom životu tokom Agresije, o Slobodanu Miloševiću, Daytonu, Franji Tuđmanu…

STAV: Kako pamtite nacionalno raslojavanje unutar bivšeg Saveza komunista (SK) u Bosni i Hercegovini?

LAZOVIĆ: To je bio period kada je komunistički pokret u cijeloj Evropi rušenjem Berlinskog zida u svim zemljama istočnog lagera bio smjenjivan, odnosno javljali su se pokreti koji su išli ka tome da se komunistička ideja potisne te je ona bila potisnuta u svim tim zemljama. Na red je došla i bivša Jugoslavija. Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije došlo je do raspada ove partije, koja je do tog trenutka faktički bila temelj države. Nakon što se partija raspala na Kongresu, uslijedili su raspadi i u republikama. S raspadom Komunističke partije rastao je srpski nacionalizam, pomognut htijenjima iz Hrvatske za stvaranjem samostalne države, što se sve prelijevalo i na Bosnu i Hercegovinu.

Uslijedilo je formiranje nacionalnih stranaka 1990. godine, što je dodatno povećalo nacionalne podjele. Nakon prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. godine jasno je bilo da se i unutar Saveza komunista desio rascjep na nacionalnom pitanju, da je zov nacionalnih truba kod mnogih probudio određene osjećaje koji su ih odveli u nacionalne tabore, tako da je bilo i za očekivati da će Savez komunista u Bosni i Hercegovini na prvim višestranačkim izborima doživjeti poraz. To je bio i domino-efekat dešavanja u Evropi. Ali tada sam bio mlad, nisam mnogo razmišljao o nacionalnim podjelama vjerujući u snagu bosanskohercegovačkog društva, u način života koji je do tada bio temelj našeg opstanka, smatrajući da će etničke izmiješanost i institucija komšiluka, kao vezivno tkivo koje je spajalo sve stanovnike Bosne i Hercegovine, biti dovoljna snažna brana. Nisam očekivao da će na tako brutalan način sve vrijednosti koje smo živjeli biti napadnute, a veze pokidane strašnom agresijom koja je krenula iz Beograda od režima Slobodana Miloševića. Savez komunista doživio je nešto što je, čini se, bilo neminovno, ali očito je da ogroman broj članova SK nije idejno pripadao toj ideji, pa su na zov nacionalnih truba otišli u novoformirane nacionalne stranke.

STAV: Kada kažete da niste očekivali da se tako mogu pokidati veze među ljudima različitih nacija, je li to znači da se potcijenila snaga nacionalizama ili su vladale iluzije o tom društvu?

LAZOVIĆ: Bio je to jednopartijski sistem s jakom partijom, jakom radničkom klasom koja je bila udarna igla tog sistema i s jakim sindikatima koji su ga čuvali. Taj sistem jeste u mnogima segmentima bio organiziran na način da je sprečavao ili sputavao bilo kakve nacionalne pobude koje bi vodile nekom organizovanom sukobljavanju s vladajućim sistemom. Mislim da se u vremenima kada je partija prolazila kroz određene probleme, pogotovo sedamdesetih godina, trebalo biti mnogo šire, da se tada trebalo prihvati uvođenje višepartijskog sistema. To bi bili na vrijeme uspostavljeni svojevrsni nacionalni i politički ventili. Savez komunista s Titom na čelu još je dugo mogao vladati, ali bi se tenzije koje su bile sputane u tom sistemu, a koje su narastale i eksponirale se devedesetih, raspršile, odnosno primirile.

I moguće da bi se taj prostor bivše Jugoslavije sačuvao na drugačiji način. Ali desilo se šta se desilo. Mi u Bosni i Hercegovini bili smo multietničko društvo gotovo na svakom dijelu naše države i tadašnji način života nije nas navodio na misao da može doći do takvih strašnih nacionalnih podjela. Iskustvo govori da su upravo izražene multietničke sredine bile tokom Agresije najviše napadnute. Trebalo je razoriti to multietničko tkivo, razdvojiti ljude, stvoriti homogene nacionalne teritorije i na svaki način raslojiti Bosnu i Hercegovinu kao sredinu koja je odisala formulom koja je bila opasnost za nacionaliste, pogotovo za velikosrpski nacionalizam, te za Franju Tuđmana i njegov san o stvaranju “hrvatske banovine”, ali i za pojedince među Bošnjacima koji su imali vizije o vlastitom nacionalnom prostoru.

STAV: Sjećate li se kad i ko u Savezu komunista prvi prepoznaje opasnost politike i ličnosti Slobodana Miloševića? Je li ga se moglo prepoznati na vrijeme?

LAZOVIĆ: Profesor Fuad Muhić bio je jedan od rijetkih intelektualaca koji je na vrijeme upozoravao na opasnost od Slobodana Miloševića. Sjećam se da sam do ranih jutarnjih sati pratio 14. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Bilo je jasno da Milošević igra nečasnu ulogu i da je on kreator raspada SK Jugoslavije. On je tada sjedio u Predsjedništvu odbijajući sve racionalne amandmane Slovenije i Hrvatske koji su išli ka tome da se partija transformira. Time je pokazivao da je on čovjek koji provodi program Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) o stvaranju “Velike Srbije”. Trebalo je prvo napasti partiju i tako osloboditi nacionalizam da bude nesputan partijskim stegama. Milošević je bio preuzeo tu mesijansku ulogu da omeđi velikosrpski prostor na teritoriji bivše Jugoslavije. Među prvima koji su upozoravali na Miloševića bio je Ivo Komšić, koji je tada bio član rukovodstva Partije. On je bio izrazito oštar u kvalifikacijama Miloševićeve politike, tražeći čak i to da se s Miloševićem prekine komunikacija. Vrativši se s 14. kongresa, Nijaz Duraković i Nijaz Skenderagić upozoravali su nas u Centralnom komitetu na posljedice onoga što se u Beogradu na kongresu desilo.

STAV: Kasnije ste, tokom pregovora o unutrašnjem ustrojstvu Bosne i Hercegovine, imali priliku da se upoznate s Miloševićem, je li on, po Vašem mišljenju, bio nacionalista ili je samo koristio nacionalizam za ostvarivanje svojih ciljeva?

LAZOVIĆ: Prihvativši program stvaranja “Velike Srbije”, on je morao biti i nacionalista. Ali mislim da mu je nacionalizam, prije svega, bio oruđe za ispunjavanje ciljeva, da se ostvari kao mesija, kao čovjek koji je ostvario “vjekovni san srpskih nacionalista”, da realizira ideju “homogene Srbije” iz Načertanija objavljenih 1844. godine. Koliko sam ga ja upoznao u Ženevi i Daytonu, to je bio čovjek dosta siguran u sebe, ponašao se nonšalantno, samouvjereno, prepotentno, nekada drsko i bezobrazno, ne uvažavajući protokole. Pogotovo u Daytonu, gdje se tokom pregovora gotovo svakodnevno šetao s čašom viskija u ruci, pa mu je jednom prilikom Izetbegović rekao: “Molim te, nemoj više s tom čašom ulaziti u moje prostorije.” Ta njegova nadobudnost i prepotentnost na kraju ga je i koštala kao čovjeka koji nije mogao racionalno vidjeti svu pogubnost svoje politike, sagledati je kroz procese koji su u Evropi već bili završeni. On je ostao zarobljenik velikosrpskog nacionalizma.

STAV: Činjenica je da su svi republički nacionalni lideri iz devedesetih, osim Alije Izetbegovića, bili članovi Saveza komunista, a većina od njih visokopozicionirani članovi te partije, dakle, deklarirani ljevičari. Koja je krivnja komunista za ono što se zbilo devedesetih u Jugoslaviji?

LAZOVIĆ: Krivnja komunista je ogromna. Nakon raspada Saveza komunista na 14. kongresu, republička komunistička vodstva nisu smogla ni snage, ni hrabrosti, ni sposobnosti da se odupru ekspanziji velikosrpskog nacionalizma.

STAV: A je li to u Bosni uopće bilo moguće?

LAZOVIĆ: Bosna se velikosrpskom nacionalizmu u prvom njegovom pokušaju bila oduprla. Podsjećam vaše čitaoce na događaje s kraja osamdesetih, na rušenja republičkih i pokrajinskih rukovodstava kroz takozvanu antibirokratsku revoluciju i “događanje naroda”, a što je bila manifestacija organiziranog agresivnog srpskog nacionalizma. Smjenjivani su ljudi koji su vodili centralne komitete republika i pokrajina i postavljani oni koji su bili lojalni Miloševiću. Jedino je Bosna i Hercegovina, zahvaljujući Nijazu Durakoviću i tadašnjem partijskom i republičkom rukovodstvu, ali i Branku Mikuliću, donijela odluku da se zabrane takvi mitinzi. Tada je cijelo bosanskohercegovačko rukovodstvo, multietničko, moram naglasiti, stalo u odbranu Bosne i Hercegovine.

STAV: Gledajući iz ovog vremena, to izgleda i pomalo nevjerovatno, da mitinga nije bilo u Banjoj Luci, Trebinju, Bijeljini ili drugdje po gradovima i općinama koje su danas u RS-u.

LAZOVIĆ: Tada su svi prostori unutar Bosne i Hercegovine bili etnički izmiješani. Neki od onih koji danas vode Republiku srpsku, poput Milorada Dodika, pripadali su drugim političkim opcijama, a i poslije su, kao članovi Saveza reformskih snaga, stranke koju je osnovao Ante Marković, bili žestoki protivnici Miloševića i ekspanzionizma koji je predvodio. Banja Luka je bila grad koji je do početka devedesetih još čuvao partizanske tradicije, nije to tada bio grad agresivnog nacionalizma, već multietnička sredina koja se odupirala Miloševićevoj politici. Nije se tu tada mogao napraviti prevrat. Sjećam se naših političkih skupova iz 1990. godine, kada smo punili sale i stadione širom Bosne i Hercegovine…

STAV: Nije li to tada malo i zavaralo partijsko rukovodstvo pa je ono s Nijazom Durakovićem na čelu pomislilo da će pobijediti nacionalne stranke na prvim višestranačkim izborima?

LAZOVIĆ: Bio sam tada jedan od najmlađih članova Centralnog komiteta SKBiH – Karlo Filipović, Zlatko Lagumdžija i ja – i prisustvovao sam svim većim predizbornim skupovima. Zaista smo vjerovali u snagu koja se tu iskazivala. Ljudi su osjećali opasnost koja se nadvila na Bosnom i Hercegovinom i dolazili su nam dati podršku. Nisu to bili skupovi u malim salama, već na stadionima i u velikim dvoranama poput Zetre, koja nije mogla primiti sve one koji su tada došli. Masovnost tih skupova, zabrinutost, poruke koje su tom prilikom bile izrečena i podrška koja smo dobivali govorili su da će SDP, tadašnji Savez komunista, dobro proći.

STAV: Vlada uvjerenje da je SDP zamrznuo svoje aktivnosti tokom Agresije, ali znamo da je opozicija djelovala. Da li je stranački život, generalno gledano, bio mrtav tokom rata?

LAZOVIĆ: Nije tačno da je SDP zamrznuo svoje djelovanje u ratu. Naprotiv, SDP je aktivnim učešćem u izvršnim i zakonodavnim strukturama Republike dao nemjerljiv doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović bio je svjestan da Bosnu i Hercegovinu u tom vremenu može odbraniti samo ako su državne strukture Bosne i Hercegovine multietničke. On je pravilno procijenio da Bosnu i Hercegovinu može braniti ako je opozicija aktivni dio te odbrane. Stoga je na početku agresije, 1992. godine, pozvao rukovodstvo SDP-a da se priključi državnim strukturama aktivnim učešćem svojih predstavnika. Mi smo to na jednoj sjednici predsjedništva stranke prihvatili.

STAV: Je li tome unutar stranke bilo otpora?

LAZOVIĆ: Bilo je razmišljanja kod pojedinaca da mi sa SDA ne trebamo ništa raditi, da su oni naši ideološki protivnici. Prevladao je stav da je ovo vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, da valja braniti državu, da političke i ideološke bitke treba ostaviti po strani. Taj stav je naročito zastupao Nijaz Duraković, u čemu je dobio podršku i Ive Komšića, i moju, i Zlatka Lagumdžije, zapravo podršku većine rukovodstva SDP-a. Neki pojedinci, koji su bili ideološki ostrašteni, govorili su da to nije naš rat, što su bile gluposti. Nakon ove odluke, Lagumdžija je postao potpredsjednik vlade, Tatjana Ljujić-Mijatović, Mirko Pejanović, Nijaz Duraković i Ivo Komšić nakon nekog vremena ušli su u Predsjedništvo RBiH, ja sam izabran za predsjednika Skupštine.

SDP je imao većinu u Predsjedništvu RBiH, dakle uloga SDP-a bila je potpuno aktivna u ratu i zato volim reći: da nije bilo pogrešnih poteza sadašnjeg SDP-a, i sada bi u rukovodstvu ove stranke sjedio najveći broj Alijinih suboraca. Rukovodstvo SDP-a iz tog vremena imalo je odgovornost za državu, ali i za sudbinu scijaldemokratije, koja je morala na konkretnim stvarima pokazati da je država najbitnija, da su sve druge stvari manje važne od očuvanja njenog suvereniteta i integriteta u međunarodno priznatim granicama. Čini mi se da današnje rukovodstvo SDP-a nema tu odgovornost na potrebnom nivou jer i danas Bosna i Hercegovina bije bitku za svoju opstojnost. Socijaldemokratija, kao odgovorna politička opcija, mora biti na terenu u odbrani Bosne i Hercegovine. Sadašnja bosanskohercegovačka politika traži zajedništvo u odbrani onih principa koji čuvaju Bosnu i Hercegovinu i grade je kao građansku, multietničku i sekularnu državu. Ljevica koja je danas razmrvljena mora se okupiti na jednom mjestu da bi to bilo moguće.

Ono što danas Željko Komšić, Ivo Komšić i ja nastojimo jeste da objedinimo ljevicu kroz SDP i ponudimo nekoliko principa u funkciji očuvanja Bosne i Hercegovine, u funkciji njene odbrane i građenja stabilne, sekularne i građanske države. Te principe ponudit ćemo dugim strankama, pa time i Stranci demokratske akcije. SDA ne može biti stranka koja će predvoditi ove procese, ona mora pratiti ljevicu, zapravo građansku opciju, a ta ljevica mora biti jaka, organizirana i skupljena na jednom mjestu. Ti principi bit će oslonjeni na Brisel…

STAV: Ljevica nema snagu da sama vodi te procese?

LAZOVIĆ: Bosna i Hercegovina u najvećem zavisi od Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda. Bošnjaci ne mogu bez Bosne i Hercegovine, a opstanak Bošnjaka kao naroda ugrožen je bez građanske države. Ta građanska država odgovara svim patriotima, dakle i svim Srbima i Hrvatima koji prihvataju Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. Ona mora biti ustrojena tako da se štite individualna prava, ali i da se nađu mehanizmi zaštite etničkih prava kroz institucije, da se donesu zakoni koji će definirati odnose prema nacionalnim, vjerskim, etničkim i građanskim pitanjima. Mora biti pronađen balans između nacionalnog i građanskog, kao i između vjerskog i sekularnog, i to treba biti ugrađeno u institucije sistema. Takva Bosna i Hercegovina ima budućnost, a taj proces mogu graditi zajedno SDA i ljevica, ali i druge stranke ako to žele. Ujedinjene ljevice, nažalost, nema, jer ljudi koji vode SDP misle da se nacionalne stranke tek tako mogu poraziti na izborima, što je iluzija. Ovdje će se procesi odvijati dugo, evolutivnim putem, a SDA kao najbrojnija stranka – koja jeste za Bosnu i Hercegovinu, za razliku od stranaka koje eksponiraju neke drugačije sumnjive politike – mora pratiti ono što ljevica kao građanska opcija nudi.

LAZOVIĆ: Bili ste učesnik pregovora u Ženevi, jesmo li mogli proći bolje? Ili lošije? Jesu li rezultati pregovora u kombinaciji s ratnim dešavanjima potvrdili pravilo da je “politika umijeće mogućeg”?

LAZOVIĆ: Mi smo od 1992. do 1995. godine, tokom mirovnih pregovora, prolazili kroz zaista teška vremena. Bili su to teški pregovori jer smo bili suočeni s agresijom, ali i s neprincipijelnom politikom pojedinih važnih zemalja koje su često bile naklonjene Slobodanu Miloševiću ili Franji Tuđmanu. Bosanskohercegovačka delegacija, koju je predvodio Alija Izetbegović, a koji 1992. godine, kada su počeli pregovori, nije imao veliko političko iskustvo, ipak je smogla i sposobnost i snage da se odupre podjelama Bosne i Hercegovine na tri etničke republike i zahtjevima da nestane. U Ženevi je početkom 1993. godine ponuđen Vance-Owenov plan.

Za mene je on tada bio i prihvatljiv jer je su se njime ipak čuvale granice Bosne i Hercegovine, a bila je predviđena kantonalna podjela cijele države bez entiteta. Međutim, taj plan odbila je “paljanska skupština” u maju 1993. godine iako je bio strahovit pritisak na njih da ga prihvate. Taj plan prihvatili su i Milošević i Tuđman. Odbijanju je prethodio manje poznati sastanak u Atini, gdje je Karadžić nakon pritiska međunarodne zajednice i Miloševića prihvatio plan. Stavio je svoj potpis uz klauzulu da će biti važeći ako ga prihvati skupština. Međutim, “paljanska skupština” plan odbija, nakon čega je počeo sukob s HVO-om. Bosanskohercegovačka pregovaračka delegacija našla se u novim problemima, bila je suočena s podjelom koju su na terenu provodili VRS i HVO. Ali i tome smo uspjeli odoljeti planom o zaustavljanju rata između HVO-a i Armije RBiH. Jedan od kreatora tog plana bio je Ivo Komšić. Taj plan bio je ponuđen u razgovorima u Frankfurtu početkom 1994. godine. Pregovori nisu bili uspješni, ali onda se uključuju Amerikanci. Haris Silajdžić iznenada nam javlja da idemo u Washington. Odlazimo on, Komšić i ja s ekspertnim timom koji je predvodio Kasim Trnka. Četrnaestodnevni pregovori rezultirali su donošenjem Vašingtonskog sporazuma.

STAV: Jeste li bili zadovoljni onim što je dogovoreno u Washingtonu?

LAZOVIĆ: Kada je postignut Vašingtonski sporazum, bogata hrvatska dijaspora u Americi organizirala je večeru na koju su bili pozvani članovi naše pregovaračke delegacije. Organizatori i gosti bili su oduševljeni što je sporazum postignut, atmosfera je bila euforična, a od nas se očekivalo da svi nešto kažemo. Kada je na mene došao red, rekao sam da pozdravljam dogovor, da mi je drago što se zaustavlja rat između Armije RBiH i HVO-a, ali da se bojim da smo stavili potpis na stvaranje “Velike Srbije”. Kako sam to rekao, vidio sam tadašnjeg američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Victora Jackovicha kako je podigao prst kao da time želi potvrditi moje riječi. Nastao je tajac. Charles Redman, koji je bio medijator vašingtonskih pregovora, upitao me je zašto tako mislim. Pitao sam ga zašto se daje ime Federacija Bosna i Hercegovina, šta je s ostatkom moje države koji je okupiran, šta je s Kninskom krajinom, šta je sa Zapadnom Slavonijom, koji su takođe okupirani? Mene ovo navodi, rekao sam tada, na razmišljanje da ovaj potpis može značiti stvaranje “Velike Srbije”. Redman je zatim kazao da cijeni moju ulogu u svemu ovome, da razumije zabrinutost, ali me uvjeravao da je ovo prva faza, a da će u drugoj fazi prostor pod kontrolom Karadžićevih snaga biti uguran u federaciju i da će onda cijela država zvati Federacija Bosne i Hercegovine. To je u tom trenutku djelovalo kao racionalno i prihvatljivo objašnjenje. Međutim, druga faza otišla je drugim putem, čime je američka administracija skliznula u priznavanje Republike srpske kao posebnog entiteta.

STAV: Ima jedan zanimljiv detalj sa pregovora u Ženevi.

LAZOVIĆ: 

Bilo je to 1993. godine. Na stolu se nalazio Owen-Stoltenbergov plan podjele Bosne i Hercegovine na tri etničke republike. Taj plan razmatrala je Skupština Bosne i Hercegovine u “Holiday Innu” u Sarajevu na sjednici koju sam ja vodio. Mi taj plan nismo bili prihvatili, ali nismo ga ni odbili, ali smo rekli da idemo u Ženevu na pregovore da vidimo šta maksimalno možemo izvući, a u skladu s principima koje smo definirali Platformom Predsjedništva u ljeto 1992. godine.

Bosna i Hercegovina nalazila se politički i vojno pritisnuta i ucijenjena da ide ka podjeli na tri etničke republike. U Ženevu je otišla naša brojna delegacija s Predsjedništvom na čelu. Bili su tu Alija Izetbegović, Franjo Boras, Mile Akmadžić, Fikret Abdić, Tatjana Ljujić-Mijatović, Mirko Pejanović i ja kao predsjednik Skupštine. Na tim se pregovorima, koji su bili dosta oštri, bremeniti raznim pritiscima i ucjenama, ništa nije postiglo. Vraćamo se za Sarajevo, slijećemo u Zagreb. Tu istu noć, u hotelu, Izetbegović nas zove da siđemo u hol jer su iskrsli neki veoma važni momenti koje mi kao članovi delegacije moramo razmotriti. Ispričao je da ga je upravo zvao Owen, da postoje neke nove veoma važne informacije i da od nas traže da se vratimo u Ženevu. Tu se pojavio i Ganić, koji s nama nije bio u Ženevi. Počinje vijećanje o tome hoćemo li se vratiti. Izetbegović nam kaže da on mora u Sarajevo, u kojem u tom trenutku nema nikoga od članova Predsjedništva, a da mi odlučimo hoćemo li natrag u Ženevu. Donosimo odluku da se vratimo: Izetbegović i Ganić odlaze u Sarajevo, a mi u Švicarsku. U palati UN-a u Ženevi sastajemo se s Owenom, koji nas je najprije satima pustio da čekamo. Mi održavamo sjednicu Predsjedništva i utom se pojavljuje Owen stavljajući na stol neki papir. Kako sam sjedio na čelu stola, uzmem taj papir i vidim prvi stav, da je Bosna i Hercegovina sastavljena od tri etničke republike, pogledam dalje i kažem mu: “Gospodine Owen, ako ste nas zvali da zbog ovoga vratimo u Ženevu, niste nas trebali ni zvati.” Taj je papir počeo kružiti stolom, a kad je došao do Mirka, njega je uhvatila panika. Drugi članovi Predsjedništva nastavili su čitati, a Fikret Abdić otišao je u jednu fotelju, imao je naviku da popodne deset-petnaest minuta malo odspava. Vidjevši takvu atmosferu, Owen nam je rekao da se ne ljutimo na njega, da to nije njegov plan, već Miloševićev i Tuđmanov te da nas oni čekaju u nekoj vili između Lozane i Ženeve, da odemo ondje i njima kažemo šta mislimo o prijedlogu. Ja sam odmah odbio da idem. Mirku je na to pozlilo, morali smo mu donijeti šećera i vode da dođe sebi. Čim su čuli da nas očekuju Tuđman i Milošević, ovi iz HDZ-a, Boras i Akmadžić, zanijemili su. Očigledno nisu o svemu ovome imali pojma. Owen za sve to vrijeme stoji i čeka našu odluku. Ja procijenim u tome trenutku da ćemo, ako odemo na razgovor, protiv plana biti Mirko, Tanja i ja. Ali prije nego što ću išta kazati, odem kod Fikreta: “Fićo, ako odemo sad pred Tuđmana i Miloševića, za šta ćeš ti biti?” On je izgovorio, otprilike: “Ja ovaj put moram biti s vama Srbima.” Vratim se za stol i pitam Mirka je li on za ovaj plan, odgovori da nije, pitam Tanju, i ona potvrdi da je protiv plana. Mirko mi kaže da nam fali još jedan, ja mu objasnim da je i Fikret protiv, na šta Fikret samo potvrdi glavom te mi donosimo odluku da krenemo kod Miloševića i Tuđmana.

Potrpamo se u neki kombi i vozimo prema vili. U jednom trenutku, a bio sam među njima najmlađi, počnem se zezati kao da sam dobio neku satisfakciju i snagu, pa se obratim Borasu i Akmadžiću: “Braćo Hrvati, idemo pred očeve nacija da vidimo ko je hrabriji, mi Srbi ili vi Hrvati.” Oni i dalje ništa nisu govorili.

Ulazimo u vilu, odvode nas u veliku salu. Za ovalnim stolom sve spremno, zakačene cedulje gdje ko sjedi. Mene zapadne mjesto kod Miloševića, a do njega Tuđman. Od naših, tu su bili još i rahmetli Amira Kapetanović i, čini mi se, Kasim Trnka.

Kad je Owen otvorio razgovore, mislim da sam se među prvima javio i dosta rezolutno i jasno odbio taj plan obraćajući se Tuđmanu i Miloševiću da dignu ruke od Bosne i Hercegovine: “Vi imate svoje probleme, vi, gospodine Tuđman, imate problem Kninske krajine, a vi, gospodine Miloševiću, imate problem Kosova i možda sutra i Vojvodine. Bosna i Hercegovina suverena je država, ima svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama, pustite nas da sami rješavamo svoje probleme.” Kako sam ja to počeo govoriti, Tuđman se unervozio, ne zna on ko sam ja. Vidim ga da gurka Akmadžića, da mu ovaj govori ko sam, šta sam. U jednom me trenutku prekida i pita koga ja predstavljam. Odgovaram mu da predstavljam 325.000 građana Bosne i Hercegovine koji su glasali za listu SDP-a na kojoj sam ja bio. Nastavljam nešto pričati, a on opet prekida: “Gospodine Lazoviću, vi ovdje ništa ne razumijete. Bosna i Hercegovina multietnička je država koja ne može kao takva opstati. Ovdje su na sceni zakašnjeli historijski procesi stvaranja nacionalnih država kroz koje je Europa prošla u osamnaestom i devetnaestom stoljeću.” Onda ja njega prekinem: “Ovo je kraj 20. vijeka, Bosna i Hercegovina međunarodno je priznata država, a ovo što vi pokušavate iscrtavati granice, to iscrtavate ratom, zločinima, suzama majki, protjerivanjem stanovništva. Takva Bosna i takve granica nikada neće biti stabilne.” Nastavili smo tako, on meni, ja njemu, a Milošević me samo gledao, a kad sam bio spomenuo Kosovo i Vojvodinu, tako me očima prostrijelio da sam imao osjećaj da bi me u čaši vode popio.

Poslije mene javili su se Tanja i Mirko i također odbili plan. Čekalo se hoće li Fikret održati riječ. Milošević se nije javljao. Fikret se javi i ne prihvati plan s racionalnom argumentacijom.

Utom zvoni telefon, satelitska veza iz Sarajeva. Javlja se Owen. Prepoznajem da razgovara s Izetbegovićem i kaže mu da je plan “efikasno odbijen”. Zatim se okrene i mene zovne. S druge strane Alija galami: “Miro, ne daj Bosne, ti i ja o Bosni isto mislimo.” Ja mu kažem da bi bilo dobro da on sutra dođe u Ženevu, da se taj plan definitivno skine s dnevnog reda. “Ne, ne, samo ti ne daj Bosne, ako ste tako uradili, dobro je to i tako će biti.” Tu završavamo razgovor i tu završavamo i s ovim planom. On je tada definitivno bio odbijen.

Pitao sam se poslije često šta bi bilo da smo ga prihvatili.

STAV: Često možemo pročitati da je bilo previše popuštanja u našem pregovaračkom timu, šta su bile donje granice na koje ste kao tim i Vi kao njegov član mogli pristati?

LAZOVIĆ: Donja granica uvijek je bila teritorijalni i politički opstanak Bosne i Hercegovine, da ne može doći do njene podjele. Moram kazati da je Alija Izetbegović tokom pregovora 1995. bio sasvim druga politička ličnost u odnosu na 1992. godinu.

STAV: U kojem smislu?

LAZOVIĆ: U tom smislu da je prevladao neiskustvo koje se ispoljavalo 1992. godine, možda i neko nesnalaženje, jer nije bio tako vaspitan, tako formiran, da se sukobljava i svađa s Miloševićem i Tuđmanom. Izetbegović je 1995. godine bio potpuno druga politička ličnost koja je imala rezolutan stav, koja se naučila i političkoj lukavosti uz pomoć koje će kreirati neke stvari kako bismo dobili ono što smo zacrtali.

STAV: A bolje smo i na terenu stajali, pa je imao više prostora…

LAZOVIĆ: Da, stajali smo bolje na terenu, a i osjetio je da ima podršku Amerikanaca, da Amerika stoji iza multietničke Bosne i Hercegovine.

STAV: Kako se sjećate onog preokreta u Daytonu, kad Milošević na samom kraju pregovora mijenja dotadašnje čvrsto stajalište o podjeli Sarajeva?

LAZOVIĆ: To su bili dani kada su se lomila politička koplja oko Brčkog, bilo je pritisaka i da odustanemo od Goražda, jer je velikosrpska želja bila da potpuno ovladaju Drinom. Poruke koje su tada dolazile iz Goražda bile su dramatične i rezolutne. Borci su poručivali da neće odstupiti taman doživjeli sudbinu Srebrenice, da će ostati čvrsto da brane Goražde, što se pokazalo veoma značajnim za naše pregovaračke pozicije. Tako je razbijen velikosrpski san o potpunom prelasku preko Drine. Sarajevo je takođe bilo sporno, jer je Grbavica bila okupirana. Krajišnik i njegova ekipa bili su pogotovo zainteresirani za Sarajevo. Dejtonski pregovori počeli su upravo s pitanjem Sarajeva. Međutim, zbog čvrstih i rezolutnih stavova SDS-a, Milošević je predložio da se to pitanje ostavi za kraj. Mišljenja sam da je Haris Silajdžić odigrao najvažniju ulogu u vezi sa Sarajevom, poklanjajući veliko vrijeme da kroz dugačke razgovore s Miloševićem dobijemo ono što smo na kraju dobili.

STAV: Zašto je Milošević na to pristao? Vjerovatno nije ukalkulirao da će SDS inicirati masovni odlazak Srba iz dijelova Sarajeva koji su “reintegrirani”. Da su kojim slučajem ostali, što je Milošević sigurno mislio da će se dogoditi, Sarajevo bi imalo umnogome drukčiju nacionalnu strukturu od današnje, a SDS je mogao kontrolirati mnoge društvene, kulturne i političke tokove u glavnom gradu.

LAZOVIĆ: To bi za Srbe kao narod bilo bolje, ali sam uvjeren da Republika srpska ne bi bila ovo što jeste. Ne bi bila okrenuta protiv Sarajeva jer bi ovdje živjeli srpski intelektualci i srpska elita. Ali prevladali su mržnja i nacionalizam, opsjena da se stvara nacionalni homogeni prostor. Bilo je i straha, a taj strah proizvodio se među običnim Srbima, proizvodili su ga srpski političari iz Republike srpske.