Miris režiranog incidenta

Niti Senita Imamović ima pravo da sprečava bilo koga da položi cvijeće, niti da odlučuje o tome ko i kako može prisustvovati komemoracijama.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Skandalozni incident koji je izazvala Senita Imamović, predsjednica novoosnovanog Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, prilikom obilježavanja 27. godišnjice masakra u sarajevskoj ulici Ferhadiji, gdje je 1992. godine od granate ispaljene s položaja srpskog agresora poginulo 28, a ranjeno 108 građana Sarajeva, po svemu sudeći, ima političku pozadinu.

Iako se početni nesporazumi možda i nalaze u personalnim animozitetima unutar Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, indikativno je da je Senita Imamović bila kandidat Naše stranke za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, ali i to da je prilikom samog incidenta prizivala premijera Kantona Edina Fortu.

Također su indikativne i Imamovićkine izjave, poput njenog javnog obećanja da “nigdje više niko neće položiti cvijeće dok se problemi ne riješe”, ali i poruke poput one da “svojim tijelima nećemo dozvoli da Unija civilnih žrtava rata i političari više polažu cvijeće”.

Niti Senita Imamović ima pravo da sprečava bilo koga da položi cvijeće, niti da odlučuje o tome ko i kako može prisustvovati komemoracijama.

Takve izjave podsjećaju na neka ranija dešavanja u vezi s prijedorskim “bijelim trakama”, kada su se također mogli čuti pozivi pojedinaca koji su pokušali monopolizirati ovu ideju da se, po ideološkoj matrici, odabiru oni koji smiju i oni koji ne smiju učestvovati u cijelom događaju. Sve je još simptomatičnije jer neki članovi Naše stranke već odavno problematiziraju “memorijalizaciju javnog prostora” u Sarajevu, pa sve liči na pokušaj da se preuzmu ili formiraju vlastita udruženja žrtava rata kao jedina relevantna, pa da se zatim s takvih pozicija utječe na kulturu sjećanja, ali i na to kako će se obilježavati mjesta stradanja.

Pogotovo je u tom smislu zanimljiva izjava kantonalnog ministra rada i socijalne politike Malika Garibije, inače člana SDP-a, koji je poručio da se tek ima odlučivati o “krovnom udruženju ili udruženju koje će predstavljati sve civilne žrtve rata”.

Sve to zajedno miriše na režirani incident kako bi nova Vlada Kantona Sarajevo otvorila i pokrenula pitanje predstavljanja civilnih žrtava rata, a zatim preuzela organizacije i narativ.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!