fbpx

MILJAMA SMO DALEKO OD ELEKTRONSKOG GLASANJA

Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.

Piše: Mahir Sokolija

 

Ponukani strahom od izbornih prijevara, sa željom da se smanji broj nevažećih listića, te znatno ubrza način brojanja glasova, mnogi su posljednjih dana oživjeli ideju o uvođenju elektronskog glasanja u Bosni i Hercegovini. I to koliko sutra. A najkasnije na sljedećim općim izborima za četiri godine.

Međutim, elektronsko glasanje u Evropi iz više je razloga i dalje rijetkost. Iako se na uvođenju ovog načina glasanja širom kontinenta radi još od ranih devedesetih, a s početkom ovog stoljeća i sve intenzivnije, uz korištenje savremenih tehnologija zaštite, tek nekoliko evropskih zemalja trenutno provodi masovnije elektronsko glasanje, a i to čini tek jedan dio stanovništva u tim područjima, jer ondje uz elektronsko još vrijedi i ono klasično.

Mnoge evropske zemlje pokušale su uvesti neki oblik elektronskog glasanja (internetom bez izravnog izlaska na biračko mjesto ili preko glasačkih mašina na izbornim mjestima), pokretale su pilot-projekte (Italija, Velika Britanija, Švicarska, Njemačka, Irska, Norveška…), ali su s vremenom od toga odustajale i vraćale se glasačkim kutijama.

U nekim zemljama elektronsko glasanje proglašeno je neustavnim, u nekim su hakeri upadali u sistem i prepravljali rezultate, negdje su softverske greške utjecale na rezultat, a negdje nije bilo velikog odziva građana.

Najdalje u Evropi otišla je Estonija, u kojoj jedna trećina od onih koji glasaju to čine putem interneta. Počelo je još 2005. godine kao projekt u kojem je sudjelovalo manje od 10.000 glasača. Dvije godine poslije, bilo ih je trostruko više, a procent se postupno povećavao, tako da su na lokalnim izborima u Estoniji prošle godine elektronski glasale rekordne 186.034 osobe, što iznosi nešto manje od trećine glasača izišlih na izbore.

Glasanje u ovoj zemlji specifično je jer se provodi korištenjem lične karte u koju je ugrađena smart card, koja omogućava pristup glasačkom materijalu putem interneta.

Cijeneći evropska i svjetska iskustva, Bosna i Hercegovina trebala bi što je moguće prije početi s pilot-projektima, možda već i na sljedećim lokalnim izborima, kako kroz upotrebu elektronskih mašina za glasanje, tako i putem interneta.

Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.

Ipak, to je moguće i potrebno, ali ne treba očekivati čuda, čak ni kada je riječ o velikoj izlaznosti, barem ako je suditi po estonskom iskustvu (64,2%) i istraživanjima provedenim prošle godine u Švicarskoj. Mnogo toga, pokazala su iskustva, ovisi i o stupnju obrazovanosti građana, udaljenosti od glasačkog mjesta, kvaliteti i preglednosti softvera i uređaja za glasanje, procentu korisnika interneta itd.

PROČITAJTE I...

Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna, rekao je ranije u ekskluzivnom intervjuu za AA prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!