MILJAMA SMO DALEKO OD ELEKTRONSKOG GLASANJA

Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.

Piše: Mahir Sokolija

 

Ponukani strahom od izbornih prijevara, sa željom da se smanji broj nevažećih listića, te znatno ubrza način brojanja glasova, mnogi su posljednjih dana oživjeli ideju o uvođenju elektronskog glasanja u Bosni i Hercegovini. I to koliko sutra. A najkasnije na sljedećim općim izborima za četiri godine.

Međutim, elektronsko glasanje u Evropi iz više je razloga i dalje rijetkost. Iako se na uvođenju ovog načina glasanja širom kontinenta radi još od ranih devedesetih, a s početkom ovog stoljeća i sve intenzivnije, uz korištenje savremenih tehnologija zaštite, tek nekoliko evropskih zemalja trenutno provodi masovnije elektronsko glasanje, a i to čini tek jedan dio stanovništva u tim područjima, jer ondje uz elektronsko još vrijedi i ono klasično.

Mnoge evropske zemlje pokušale su uvesti neki oblik elektronskog glasanja (internetom bez izravnog izlaska na biračko mjesto ili preko glasačkih mašina na izbornim mjestima), pokretale su pilot-projekte (Italija, Velika Britanija, Švicarska, Njemačka, Irska, Norveška…), ali su s vremenom od toga odustajale i vraćale se glasačkim kutijama.

U nekim zemljama elektronsko glasanje proglašeno je neustavnim, u nekim su hakeri upadali u sistem i prepravljali rezultate, negdje su softverske greške utjecale na rezultat, a negdje nije bilo velikog odziva građana.

Najdalje u Evropi otišla je Estonija, u kojoj jedna trećina od onih koji glasaju to čine putem interneta. Počelo je još 2005. godine kao projekt u kojem je sudjelovalo manje od 10.000 glasača. Dvije godine poslije, bilo ih je trostruko više, a procent se postupno povećavao, tako da su na lokalnim izborima u Estoniji prošle godine elektronski glasale rekordne 186.034 osobe, što iznosi nešto manje od trećine glasača izišlih na izbore.

Glasanje u ovoj zemlji specifično je jer se provodi korištenjem lične karte u koju je ugrađena smart card, koja omogućava pristup glasačkom materijalu putem interneta.

Cijeneći evropska i svjetska iskustva, Bosna i Hercegovina trebala bi što je moguće prije početi s pilot-projektima, možda već i na sljedećim lokalnim izborima, kako kroz upotrebu elektronskih mašina za glasanje, tako i putem interneta.

Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.

Ipak, to je moguće i potrebno, ali ne treba očekivati čuda, čak ni kada je riječ o velikoj izlaznosti, barem ako je suditi po estonskom iskustvu (64,2%) i istraživanjima provedenim prošle godine u Švicarskoj. Mnogo toga, pokazala su iskustva, ovisi i o stupnju obrazovanosti građana, udaljenosti od glasačkog mjesta, kvaliteti i preglednosti softvera i uređaja za glasanje, procentu korisnika interneta itd.

PROČITAJTE I...

Naš vojnik se preko minskih polja i sniježnih bregova popeo na Vlašić, osvajao neosvojivo, odbranio neodbranjivo, a naši generali se po sudovima moraju braniti od nepravde i čine to, bez obzira ne sve gorčine, dostojanstveno. U ime tog nesalomljivog duha, možemo li mi danas učiniti iskrene iskorake prema zajedništvu?

Neki su možda prozreli, a neki i nisu, da je United Media, vlasnik tih televizija i operatera, medijski porobila Bosnu i Hercegovinu. Krenimo od Sport kluba, na kojem uopće ne možete čuti niti jednu riječ bosanskog jezika. O bosanskohercegovačkom sportu, iako je ovo tzv. regionalni kanal, nećete čuti mnogo informacija. Sve je na Sport klubu srpsko, osim nekoliko komentatora, koji pričaju hrvatski.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!