MILJAMA SMO DALEKO OD ELEKTRONSKOG GLASANJA

Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.

Piše: Mahir Sokolija

 

Ponukani strahom od izbornih prijevara, sa željom da se smanji broj nevažećih listića, te znatno ubrza način brojanja glasova, mnogi su posljednjih dana oživjeli ideju o uvođenju elektronskog glasanja u Bosni i Hercegovini. I to koliko sutra. A najkasnije na sljedećim općim izborima za četiri godine.

Međutim, elektronsko glasanje u Evropi iz više je razloga i dalje rijetkost. Iako se na uvođenju ovog načina glasanja širom kontinenta radi još od ranih devedesetih, a s početkom ovog stoljeća i sve intenzivnije, uz korištenje savremenih tehnologija zaštite, tek nekoliko evropskih zemalja trenutno provodi masovnije elektronsko glasanje, a i to čini tek jedan dio stanovništva u tim područjima, jer ondje uz elektronsko još vrijedi i ono klasično.

Mnoge evropske zemlje pokušale su uvesti neki oblik elektronskog glasanja (internetom bez izravnog izlaska na biračko mjesto ili preko glasačkih mašina na izbornim mjestima), pokretale su pilot-projekte (Italija, Velika Britanija, Švicarska, Njemačka, Irska, Norveška…), ali su s vremenom od toga odustajale i vraćale se glasačkim kutijama.

U nekim zemljama elektronsko glasanje proglašeno je neustavnim, u nekim su hakeri upadali u sistem i prepravljali rezultate, negdje su softverske greške utjecale na rezultat, a negdje nije bilo velikog odziva građana.

Najdalje u Evropi otišla je Estonija, u kojoj jedna trećina od onih koji glasaju to čine putem interneta. Počelo je još 2005. godine kao projekt u kojem je sudjelovalo manje od 10.000 glasača. Dvije godine poslije, bilo ih je trostruko više, a procent se postupno povećavao, tako da su na lokalnim izborima u Estoniji prošle godine elektronski glasale rekordne 186.034 osobe, što iznosi nešto manje od trećine glasača izišlih na izbore.

Glasanje u ovoj zemlji specifično je jer se provodi korištenjem lične karte u koju je ugrađena smart card, koja omogućava pristup glasačkom materijalu putem interneta.

Cijeneći evropska i svjetska iskustva, Bosna i Hercegovina trebala bi što je moguće prije početi s pilot-projektima, možda već i na sljedećim lokalnim izborima, kako kroz upotrebu elektronskih mašina za glasanje, tako i putem interneta.

Za širu upotrebu trebat će novac (u Irskoj se to pokušalo još 2002. godine, ali je projekt neslavno propao, a koštao je na kraju više od pedeset miliona eura), veća elektronička pismenost stanovništva, mnogo ulaganja u edukaciju, povjerenje u softvere i one koji ih opslužuju, snažna zaštita od hakera i slično.

Ipak, to je moguće i potrebno, ali ne treba očekivati čuda, čak ni kada je riječ o velikoj izlaznosti, barem ako je suditi po estonskom iskustvu (64,2%) i istraživanjima provedenim prošle godine u Švicarskoj. Mnogo toga, pokazala su iskustva, ovisi i o stupnju obrazovanosti građana, udaljenosti od glasačkog mjesta, kvaliteti i preglednosti softvera i uređaja za glasanje, procentu korisnika interneta itd.

PROČITAJTE I...

Podsjetimo, Spahić je bio nekadašnji savjetnik za sestrinstvo u kabinetu tadašnjeg generalnog direktora KCUS-a Rusmira Mesihovića. Tada je za taj posao bio plaćen 3.992 maraka mjesečno. U široj javnosti postao je poznat kao glavni akter audiosnimka koji se prije tri godine pojavio na internetu, a na kojem mu navodno prijeti generalna direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija Izetbegović.

Osim Perućice, ostale bosanskohercegovačke prašume jesu Ravna vala na Bjelašnici, Mačen do kod Kladnja, Trstionica kod Kaknja, Janj kod Šipova, Bobija na Grmeču, Crni vrh kod Bosanskog Petrovca, Lom kod Drinića, Plješevica kod Bihaća, zatim prašumski rezervat Malovčića dolina kod Sanskog Mosta, Golija i Masna luka u parku Blidinje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!