fbpx

Migrantska kriza pretvara se u specijalni rat protiv Bošnjaka

U grupama na Facebooku koje problematiziraju migrantsku krizu, pogotovo onima iz Krajine, već se počelo s aktivizmom, tačnije okupljanjima članova, blokadama puteva i odvraćanjem migranata. Na njima se pojavljuju sumnjivi profili koji maliciozno pokušavaju da narativ usmjere ka nekom međubošnjačkom sukobu na regionalnom i zavičajnom nivou. Harangira se protiv Sarajeva, ponekad Tuzle ili Zenice, sav fokus pokušava se usmjeriti ka “političkom Sarajevu” dok se ignorira subverzija srpske i hrvatske politike, amnestira se i srbijansko ubacivanje migranata i hrvatski “pushback”, dok se izmišlja nekakav “politički islamizam” koji “uvozi migrante” i tako dalje. Krajina i Krajišnici pokušavaju se predstaviti kao “corpus separatum” ne samo u teritorijalnom smislu već i u identitetskom, kulturnom i političkom

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Prije dvije godine, u 190. broju magazina Stav (Bačena je koska između Sarajeva i Krajine), pisali smo kako “postoji organizirani napor da se migrantska kriza iskoristi za antagoniziranje Krajine s ostatkom države, pogotovo Sarajevom”. Upozoravali smo na “strah i zamor tamošnje lokalne zajednice izazvan rapidnim opadanjem kvaliteta života jer se mala lokalna zajednica odjednom našla preplavljena hiljadama potpunih stranaca s druge strane planete”, a što dovodi do “stvaranja atmosfere izuzetno pogodne za instrumentalizaciju, pogotovo onu političke vrste”.

Skretali smo pažnju na znakovitu pojavu medijske šutnje o tome da “migranti u velikim grupama pristižu iz Srbije, da prelaze istočnu granicu Bosne i Hercegovine gotovo bez ikakvih problema, da ih se s prostora manjeg entiteta organizirano sprovodi prema Federaciji BiH i usmjerava isključivo prema Unsko‑sanskom kantonu, tačnije prema Bihaću i Velikoj Kladuši”, i kako to stvara “eksplozivnu situaciju” koja je dodatno opasna jer se “putem društvenih mreža preko pitanja migrantske krize pokušavaju jedne protiv drugih antagonizirati bošnjačke sredine te oživjeti i relegitimizirati zli duh autonomije”. Apelirali smo da mora prestati kako “šutnja i inercija državnih organa koji se ponašaju kao da su Bihać i Velika Kladuša na drugoj planeti”, tako i “moraliziranje snobova iz sredina koje nisu pogođene problemom migracija, a koji verbalnim humanizmom spram migranata nadoknađuju nedostatak empatije prema vlastitom narodu iz Krajine” jer je u pitanju “maliciozna kampanje protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka” koja ima “sve simptome specijalnog rata”. No izgleda da se nije dovoljno pozorno slušalo jer, da jeste, Bošnjaci se ne bi nalazili u situaciji u kakvoj se nalaze danas.

OČEKIVANA EKSPLOZIJA

Bilo je samo pitanje vremena kada će doći do eskalacije te kada će stanovništvo koje je najugroženije migrantskom krizom izgubiti strpljenje do mjere kada politička rješenja postanu ili vrlo skupa ili gotovo pa nemoguća. Bošnjaci Krajine već godinama žive jedan abnormalan život, poluopsadno stanje gdje, radi dolaska desetina hiljada potpunih stranaca, koji su potpuno nezakonito ušli u našu državu, u vlastitim gradovima ili selima moraju da se zatvaraju u kuće s prvim mrakom, brinu za sigurnost porodice, trpe stalne napade na imovinu, a sve češće i vlastiti život, gledaju scene nasilja po ulicama te jednostavno ne mogu da se slobodno kreće i žive kao svoji na svome.

Takva vrsta dugogodišnjeg nakupljanog nezadovoljstva jednom kada eskalira, ma koliko bilo kontraproduktivna, više neće čekati na neka parcijalna ili spora rješenja migrantskog problema. Dugo zanemarivano, ovo nezadovoljstvo prešlo je u formu narodnog bunta koji se ne može utišati apeliranjima na razum ili neke više interese i koji se može kontrolirati samo hitnim i drastičnim mjerama trajnog sklanjanja migranata s ulica krajiških gradova i sela.
Nezadovoljstvo stanovnika Krajine dodatno je pojačano činjenicom da su tokom godina bili izloženi i krajnjem nerazumijevanju od strane sugrađana i sunarodnjaka iz onih sredina koje nije pogodila migrantska kriza i koji su žalbe Krajišnika tretirali gotovo pa kao neki “fašizam” spram “jadnih izbjeglica”.

Iako su takvi sentimenti postepeno nestajali kako bi jedna po jedna bošnjačka sredina i sama bila “oplemenjena” fenomenom dolaska hiljada ilegalnih migranata, to je ipak potvrdilo da je nesretni parohijalizam, provincijalizam i lokalizam bošnjačkog društva istog intenziteta kojeg je bio i 1992. godine. Nažalost, i dalje ugroženost jedne bošnjačke sredine ne budi kolektivni osjećaj ugroženosti drugih bošnjačkih sredina čak i kada se radi o susjednim selima, te se samim tim problemi ne rješavaju sve dok ne poprime vrlo opasne, nacionalne dimenzije.

Štaviše, nije mali broj “korisnih idiota” među Bošnjacima koji, radi vlastite prizemne koristi, krajnjeg nemorala ili ozbiljnih ideoloških zabluda, pomažu ilegalnim migrantima da što prije i lakše dođu na prostor Unsko-sanskog kantona. Očito je da postoji nemali broj organizacija ili pojedinaca koji doslovno žive od migrantske krize. Širok je spektar tih ljudi, od profesionalnih kriminalaca preko vikend-švercera ljudima pa do maloumnih oportunista koji će za nekoliko stotina maraka uvesti ili smjestiti potpuno nepoznate ljude u sredine u kojima sami žive. Koliko je tragično da takvi ljudi postoje na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, još je tragičnije da ih je nemali broj upravo iz Krajine, te je teško razumjeti takav nivo duševne, moralne i mentalne zapuštenosti gdje će spremno ugroziti sebe, svoju porodicu i sugrađane radi kratkotrajne koristi ili pogrešno shvaćenog humanizma.

Postoje i oni kojima je u opisu posla, uglavnom kod kojekakvih međunarodnih organizacija, da se zalažu za “svijet bez granica”, te koji iz ideoloških i profesionalnih razloga potpomažu ilegalne migracije. Ipak, najžalosnija skupina jesu one osobe koje misle da olakšavajući kretanje i boravak migranata rade neko dobro djelo, ostvaruju duševno zadovoljstvo, a ne razumiju ili ne žele da razumiju štetu i nesreću koju time nanose sredinama u kojima žive, narodu kojem pripadaju ili državi čiji su građani.

POLITIČKA INSTRUMENTALIZACIJA NEZADOVOLJSTVA

Ipak, važno je shvatiti i da se probuđeno nezadovoljstvo stanovništva Unsko-sanskog kantona, ma koliko bilo opravdano i razumljivo, ipak i dodatno podstiče, usmjerava, instrumentalizira te iskorištava u političke svrhe. Narativ u vezi s migrantskom krizom u Bosni i Hercegovini oblikuju upravo oni koji krizu sami i proizvode ili je u najboljem slučaju zloupotrebljavaju. Njihov je interes ne samo da kriza dodatno eskalira nego da eskalira na onaj način i u onom smjeru koji njima odgovara. To se čini s više strana i iz raznih razloga, ali meta je ista.

Srpske i hrvatske političke strukture, koje su direktno odgovorne za magnitudu migrantske krize, doslovno se izruguju Bošnjacima kao kolektivu jedan dan otvoreno poručujući, kako je to nedavno uradio Milorad Dodik, da će uraditi sve što mogu kako bi proizveli što goru krizu na većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine, da bi drugi dan prozivali bošnjačke političke strukture kao krivce za samo postojanje migrantske krize, pokušavajući sve staviti u kontekst “političkog islamizma”. Puno gore od onoga što združena srpsko-hrvatska politika govori jeste ono što radi jer srpski i hrvatski kadrovi u državnim institucijama funkcioniraju kao marionete srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, koje su opet marionete službenog Beograda i Zagreba.

Srpska politika u BiH otvoreno pomaže Srbiji da se riješi migranata tako što sprečava adekvatnu kontrolu granice Bosne i Hercegovine sa Srbijom te zatim migrante pod policijskom pratnjom sprovodi na prostor FBiH, tačnije Unsko-sanski kanton, dok hrvatska politika preko svojih kadrova na svim nivoima, od GS pa do kantonalnih MUP-ova, ulaže napore kako bi što bolje zaštitila granice Hrvatske, umjesto Bosne i Hercegovine, te kako bi migrante držala van većinski hrvatskih prostora i kantona Bosne i Hercegovine i preusmjerila ih ka USK.

Nažalost, ova je retorika potpomognuta dijelom bošnjačkih političara koji direktno sudjeluju u ovim subverzivnim narativima, iz dana u dan ih poturajući javnosti. Dobro je to uigrani koloplet srpsko-hrvatske i bošnjačke izdajničke politike. Cilj je da se navodni “politički islamizam” bošnjačkih vladajućih struktura usmjeri ka izazivanju bijesa javnosti u Krajini. Ovakva subverzija, radi predstojećih izbora i komada vlasti, pokušava legitimirati najcrnje etikete koje su dušmani lijepili i lijepe Bošnjacima i tipična je za političku kulturu značajnog broja ovdašnjih stranaka, nekulturu koja vrlo često ne poznaje ili ne prepoznaje pojam političke odgovornosti ili nacionalnih prioriteta.

Također, lokalne vlasti u Krajini, kako na nivou općine, tako i kantona, pokušavaju fokus sa sebe i svog nesnalaženja i nesposobnosti preusmjeriti ka višim državnim nivoima. To i ne bi bilo toliko sporno jer državni nivo jeste prva odgovorna adresa da se problem ne adresira isključivo na bošnjačku politiku i svjesno se zanemaruje činjenica državnog ustroja. Preciznije, institucije na državnom nivou dvotrećinski ili predvode ili popunjavaju nebošnjački kadrovi, i to iz onih političkih organizacija koje krizu proizvode i usložnjavaju, a za čiji se namjerni nerad ili organizirane sabotaže pokušava ispostaviti račun bošnjačkoj politici. Ponašajući se na takav stupidno oportunistički način, lokalne vlasti u Krajini, baš kao i dio stranačkih adresa u Sarajevu, ustvari funkcioniraju kao produžena ruka srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Namjerno ili slučajno, nije ni bitno jer je efekt isti.

ZLO S DRUŠTVENIH MREŽA UVOD U SUKOBE I BLOKADE

Nema prostora da se nabroje svi uočeni slučajevi gdje se u grupama na Facebooku, koje problematiziraju migrantsku krizu, pogotovo onima iz Krajine, već počelo s aktivizmom, tačnije okupljanjima članova, blokadama puteva i odvraćanjem migranata. Na njima se pojavljuju sumnjivi profili koji maliciozno pokušavaju da narativ usmjere ka nekom međubošnjačkom sukobu na regionalnom i zavičajnom nivou. Harangira se protiv Sarajeva, ponekad Tuzle ili Zenice, sav fokus pokušava se usmjeriti ka “političkom Sarajevu”, dok se ignorira subverzija srpske i hrvatske politike, amnestira se i srbijansko ubacivanje migranata i hrvatski “pushback” i dok se izmišlja nekakav “politički islamizam” koji “uvozi migrante” i tako dalje. Krajina i Krajišnici pokušavaju se predstaviti kao “corpus separatum” ne samo u teritorijalnom smislu već i u identitetskom, kulturnom i političkom, populacija koja je ne samo odvojena od ostatka bošnjačkog korpusa već je čak u nekoj vrsti tenzije i neprijateljstva s njim, a što je potpuno na tragu zločinačke ideje veleizdajnika Fikreta Abdića i njegovih beogradskih sponzora.

Naravno, takva vrsta huškanja danas se pokušava predstaviti drugačijom od poražene i bankrotirane izdajničke ideje političkog “abdićevizma”, prije svega jer ideologija “abdićevizma” nema prolaza kod ogromne većine Bošnjaka Krajine, ljudi koji su dali tolike žrtve da bi je vojno porazili, no riječ je o istim obavještajno-propagandnim nasrtajima iz iste zločinačke kuhinje čiji rezultati ovise prije svega od težine i intenziteta migrantske krize. Jer nacionalno jedinstvo, patriotski rezon pa čak i zdrav razum gube na snazi kada je u pitanju situacija u kojoj se čini da se permanentno gubi pravo na ličnu i sigurnost vlastite porodice te bilo kakav normalan život u vlastitoj zemlji a da za to nikoga nije briga.

U takvoj atmosferi, a inicijative se naziru na društvenim mrežama, moguće je stvaranje bošnjačkih paramilicijskih struktura koje bi se pokušale pravdati potrebama odbrane kućnog praga od nasrtljivih migranata. U malim sredinama njihovo bi postojanje moglo izazvati suprotstavljanje i sukobljavanje legalnim policijskim snagama, što je uvod u međubošnjački sukob za sada nepoznatih magnituda. Odnosno, prije svega srpska politika, uz prešutno odobravanje one hrvatske, shvatila je da Bošnjake ne može ni iseliti ni pobiti (Agresija i Genocid u periodu od 1992. do 1995. godine) već da je sigurnija strategija da brojčano većinski narod u Bosni i Hercegovini destabilizira iznutra, da ga izvrgne samodestrukciji.

Istodobno, treba biti krajnje oprezan u postavljanju kantonalne policije na međuentitetske i kantonalne granice radi sprečavanja uvoza migranata iz manjeg entiteta, strategija koja se, uostalom, nedavno pokazala neučinkovitom. Ako bi se u bilo kojem trenutku izašlo iz policijskih nadležnosti, Dodik bi mogao to iskoristiti da i sam postavlja punktove širom međuentitetskih granica. Naprimjer, Sarajlije bi se mogle jedno jutro probuditi i dočekati kontrolu policije RS-a na Kozijoj ćupriji ili Vracama pod obrazloženjem provjere mogućeg uvoza ilegalnih imigranata. Takvu praksu mogli bi slijediti iz većinski hrvatskih kantona. Odnosno, u kratkom roku mogli bi imati suptilnu provedbu “balvan-revolucije” s ciljem potpune blokade Bosne i Hercegovine.

MORA SE DJELOVATI ŠTO PRIJE

Sve od navedenog jasno ukazuje da se protiv Bošnjaka kao naroda, ali i Bosne i Hercegovina kao države vodi specijalni ili, kako se to moderno kaže, hibridni rat! Osnovni cilj jeste, naravno, što više i što gore destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, predstaviti je nefunkcionalnom državom čije samo postojanje ugrožava stabilnost kako regije, tako i Evrope, isprovocirati masovno nasilje između migranata i lokalnog stanovništva u Krajini te pride izazvati međubošnjački sukob i podjele, čime bi se ne samo dodatno opravdali separatistički “argumenti” već i neutralizirali bošnjački kapaciteti da zaštite sebe i državu. U pitanju je izuzetno opasna situacija koja se mora što hitnije rješavati s mnogo umješnosti, takta, ali i odlučnosti.

Prije svega, “političko Sarajevo” mora po svaku cijenu preuzeti potpunu kontrolu i nad upravljanjem krizom, ali i nad samim narativom i pri tome krizom rukovoditi na realističan način računajući na ometanje i podmetanje od strane srpsko-hrvatske politike, njenih kadrova u institucijama na svim nivoima te smetnje čak i od strane međunarodnog faktora u Bosni i Hercegovini. Ukoliko je moguće iskontrolirati krizu angažiranjem oficijalnih institucija, tim bolje, no situacija umnogome podsjeća na onu iz 1992. godine, kada se nije moglo računati na mnoge državne organe i institucije jer su iste bili premrežene separatistima i neprijateljima.

Nažalost, više nije pitanje ko je i za šta odgovoran ili zadužen te koja je institucija gdje nadležna nego ko će i kako plaćati posljedice neometanog pretvaranja migrantske krize u specijalni rat protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Jednostavno rečeno, migrantska je kriza od početka oblikovana i usmjeravana kako bi postala isključivo problem većinski bošnjačkih prostora Bosne i Hercegovine, a time dovela u pitanje i sam opstanak Bosne i Hercegovine, koja i postoji u punom kapacitetu samo tamo gdje su Bošnjaci većina, pa je danas isključivo Bošnjacima u interesu da je na svaki mogući način, što prije i sa što manje posljedica, smire na bilo koji način.

 

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!