Michael Jackson, zlostavljač djece bez uvjerljivih dokaza

Leaving Neverland, SAD / Ujedinjeno Kraljevstvo, 2019; režiser, producent i direktor fotografije: Dan Reed; montaža: Jules Cornell; muzika: Chad Hobson; trajanje: 236 minuta

 

Još od prvog dokumentarnog filma Nanook sa sjevera (1922) Roberta J. Flahertyja, dokumentarni filmski rod tražio je svoje mjesto pod suncem na TV programima i, eventualno, na umjetničkim festivalima, dok su sale bile rezervirane za dugometražna igrana ostvarenja ili skupocjene blockbustere. S jedne strane, ovo je poražavajuća činjenica za dokumentarni film, ali, s druge, koliko god to paradoksalno zvučalo, ona ga oslobađa uvjetovanosti od novčane zarade i dopušta dokumentaristima da eksperimentiraju u kreiranju novih formi i narativa. U 21. stoljeću ovo se dokazuje i u praksi te dokumentarni film sve očitije potvrđuje svoj komercijalni uspon i festivalski uspjeh postajući najpogodniji prostor za suočavanje s globalnim političkim, društvenim i duhovnim anomalijama današnjice. Ipak, često sve veća popularnost filmskog dokumenta biva iskorištena na pogrešan način te se ovaj filmski rod pretvara u prostor manipulacije i subjektivizacije istine.

Nakon što su protekli period obilježili dokumentarci o usponima i padovima te posljednjim danima muzičkih ikona, kao što su Amy Winehouse, Kurt Cobain, Janis Joplin, Whitney Houston i Grace Jones, trenutno su izrazito aktuelna ostvarenja koja razotkrivaju mračnu stranu pojedinih zvijezda. Tako je, recimo, dokumentarni serijal Surviving R. Kelly, koji je emitiran početkom godine, razotkrio seksualna zlostavljanja maloljetnica od popularnog R&B pjevača R. Kellyja te na koncu doveo do njegovog hapšenja, što svakako potvrđuje aktuelni trenutak dokumentarnog filmskog roda te njegovu moć u “liječenju” skrivenih rana stvarnosti.

GDJE JE DRUGA STRANA

Samo nekoliko sedmica poslije, svijet filma i televizije uzdrmao je novi dokumentarni serijal od dvije dvosatne epizode naslova Napuštajući Neverland (Leaving Neverland), snimljen u koprodukciji s kućom HBO, pod režiserskom palicom Britanca Dana Reeda. Riječ je o ostvarenju koje je premijerno prikazano na Sundance Film Festivalu, a u čijem je narativnom fokusu jedna od najpopularnijih muzičkih zvijezda svih vremena Michael Jackson, ali ovaj put kao seksualni predator i zlostavljač mnogih dječaka. Glavni protagonisti ovog naslova dvojica su odraslih muškaraca – Wade Robson i Jimmy Safechuck, koji su većinu svojih djetinjstava proveli na privatnom ranču Michaela Jacksona, simbolično nazvanom po fikcionalnom ostrvu Petra Pana “Neverland”, a koji sada u stravičnim ispovijestima optužuju svog nekadašnjeg prijatelja za najgnusnija zlodjela.

Vođen strukturom klasične televizijske reportaže, bez ikakve želje i potrebe za eskperimentiranjem u formi i autorskoj stilizaciji sadržaja, Reed svoje ostvarenje kreira uz pomoć intervjua sa spomenutim dvojcem te njihovim porodicama. Uporedo sa šokantnim ispovijestima, režiser detaljno gradi i živote njihovih vlasnika s posebnom pažnjom usmjerenom na djetinjstva, naravno, iz perspektive druženja s Michaelom Jacksonom.

“Bio je jedna od najboljih, najnježnijih, najljubaznijih i najbrižnijih osoba koje sam poznavao. Pomogao mi je… strahovito… u karijeri. Pomogao mi je s mojom kreativnošću. Ali me i seksualno zlostavljao. Sedam godina”, kaže 36-godišnji plesni koreograf Wade Robson na početku filma, dok se u pozadini redaju prijateljske fotografije njega i Jacksona. “Mislim da je, kad sam bio s njim, bio sretan. Bio je na vrhuncu karijere i kreativnosti, svi su željeli sastati se s Michaelom. Bio je veći od života. I onda mu se svidiš baš ti”, kaže Jimmy Safechuck, koji je u trenutku snimanja filma imao 41 godinu.

Nakon ovih uvodnih izlaganja, režiser poseže za porodičnim albumima svojih protagonista, čija većina sretnih fotografija i snimaka nije povezana s roditeljima, braćom, sestrama, proslavama rođendana, već s Michaelom Jacksonom. Kako film odmiče, postaje jasno da u njemu neće biti “druge strane”, odnosno članova porodice Jackson ili njegovih bliskih prijatelja i saradnika, kao niti drugih stanovnika ranča “Neverland” koji tvrde da se “kralj popa” prema njima nikada nije odnosio neprimjereno. Tu se svakako ističe nekada najpoznatiji dječak na svijetu Macaulay Culkin, koji odgovorno tvrdi da se Jackson nikada prema njemu nije odnosio s nepoštovanjem niti ga je seksualno ugrožavao na bilo koji način, a čiji iskaz Dan Reed nije odlučio uvrstiti u film.

Upravo je ovakva jednostranost, kao glavni nedostatak ovog filma, izazvala najveći broj negativnih reakcija javnosti, u većini, razumljivo, Jacksonovih fanova, koji, osim gnjeva upućenog prema autoru, optužuju Robsona i Safechucka za lažne ispovijesti date u cilju stjecanja zarade. Iako oni, naravno, u filmu negiraju ove optužbe, one nisu sasvim nelogične s obzirom na to da je Robson, koji je kao dječak svjedočio u odbrani Jacksona, sada, toliko godina poslije, pokušao ponovno pokrenuti tužbu protiv njega, ali je ona odbačena zbog zastarjelosti slučaja.

VJEROVATI NA RIJEČ

Naredni propust u filmu jeste i odsustvo bilo kakvih materijalnih dokaza s kojim bi protagonisti potkrijepili svoja bolna iskustva te iskaze o nasilnim masturbacijama, seksualnim činovima… Iako je u filmu korištena velika količina materijala, od snimki telefonskih razgovora Jacksona i dječaka, kućnih uradaka, fotografija, oni ni na koji način ne potvrđuje iskaze navodnih žrtava, već svjedoče o iskrenom i istinskom prijateljskom odnosu. Dok njihovi roditelji, prisjećajući se, govore o boravku svojih sinova na “Neverlandu” ili njihovom “normalnom” spavanju u krevetu s Jacksonom, nameću se brojna pitanja, a jedno od najvažnijih glasi: Kako je moguće da nisu primijetili povrede na tijelima svoje djece ili prepoznali njihovu uznemirenost? Kao određenu vrstu izgovora, oni navode ljubav koju je “kralj popa” iskazivao prema njihovim sinovima, ali i njima lično, a koja je često uključivala raznorazne poklone.

Ako se gledalac odluči vjerovati Robsonu, Safechucku i njihovim porodicama, što je također prihvatljivo i razumljivo, on će u njihovim potresnim ispovijestima spoznati istinitost, u liku dobronamjernog Michaela Jacksona prepoznati proračunatog i manipulativnog monstruma koji je iskorištavao dječiju opčinjenost kako bi zadovoljavao svoje najskrivenije seksualne želje. Zahvaljujući njihovim životnim pričama, taj dio gledateljstva, gledajući film, sklapat će postepeno mozaik strave, gadosti i neopisive ljutnje koji proizlaze iz jednog od najstravičnijih primjera kontinuiranog seksualnog zlostavljanja. Svi ti gledaoci moći će napraviti jasnu vezu između pojedinačnih slučajeva optužbi protiv Michaela Jacksona. Između prve tužbe s početka devedesetih, koju je pokrenuo otac dječaka Jordana Chandlera, one iz 2003. godine i slučaja Gavina Arviza te sada aktuelnih Robsona i Safechucka. Oni neće preispitivati činjenicu da su svi ovi primjeri završeni nagodbama i isplatom velikih novčanih iznosa, niti smatrati nemoralnim pristajanje roditelja navodnih žrtava da “unovče” patnju svoje djece i, na koncu, neće slutiti da bi Robson i Safechuck učinili isto da je njihov zlostavljač i dalje živ.

Većina onih koji uspiju odgledati ovaj poprilično monotoni, a na momente teško probavljivi i formom neintrigantni dokumentarni film, i dalje će ostati u nedoumici između priklanjanja Michaelu Jacksonu kao muzičkoj ikoni i omiljenom humanitarcu te iskazivanja neopisive mržnje prema njemu kao seksualnom zlostavljaču. Jedni će opravdanje za Michaelovo druženje s dječacima nastaviti tražiti u pjevačevom teškom djetinjstvu i nevinim pokušajima njegovog oživljavanja, dok će za druge to predstavljati paravan za prikrivanje neizrecivog užasa. Međutim, i jedna i druga strana negdje u dubini pokušavat će sačuvati sliku čuvenog moonwalka, čovjeka sa zlatnom rukavicom, i pjevušiti tekst Thrillera, što će još jednom potvrditi neophodnost razdvajanja čovjeka i umjetnika u njemu, a dakako, poslužit će i kao dokaz da istinsku umjetnost ne može okaljati ona koja to nije.

PROČITAJTE I...

: Sevdalinka nije bosanska ljubavna pjesma, regionalna ljubavna pjesma, južnoslavenska ljubavna pjesma, ona je bošnjačka usmena ljubavna pjesma – posebna vrsta. A postala je kasnije i bosanska, i južnoslavenska u jednom širem smislu zahvaljujući njenom prihvatanju u šire okvire. Mi tačno danas književnohistorijski možemo rekonstruirati taj put širenja i prihvatanja sevdalinke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!