Mi i dalje prolazimo kroz dramu i traumu našeg kolektivnog identiteta

Nesporno je da postoje čitavi organizirani krugovi koji kontinuirano rade na daljnjem destabiliziranju Bosne i Bošnjaka u ovom smislu, a i mi im u nekim slučajevima zdušno pomažemo u tome, pa se npr. iznova pitamo šta smo to mi kao narod, čak jesmo li uopće narod, a to se reflektira i onda kad je riječ o našoj književnosti i kulturi, odnosno o našem kulturnom identitetu uopće... Tako se, kao da smo kolektivno “omađijani” kakvom zlom “čarkom”, iznova pitamo kako nam se zove maternji jezik, šta je to naša književnost i kultura ili je li ona uopće naša, odričemo se nekih naših ključnih pisaca i drugih izrazito važnih ličnosti naše kulturalne ili društvene povijesti

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Prof. dr. Sanjin Kodrić rođen je u Sarajevu 1978. godine. Profesor je bošnjačke književnosti i teorije književnosti na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, dok je kao gostujući profesor ili po pozivu predavao na diplomskim, magistarskim i doktorskim studijima na više univerziteta u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

Posebno se bavi novijom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom književnošću (19. i 20. st.), naročito u kulturalnoj perspektivi te u vezi s pitanjima interliterarnosti i interkulturalnosti, kao i teorijom historije književnosti i savremenim književnim i kulturalnim teorijama. Do sada je objavio pet autorskih naučnih knjiga: Književna prošlost i poetika kulture (Teorija novog historicizma u bosanskohercegovačkoj književnohistorijskoj praksi), 2010; Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, 2012; Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), 2018; Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), 2018; Kako su Bošnjaci vidjeli muslimanski Orijent i evropski Zapad (Kulturalno-imagološke studije iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti), 2018.

Uz to je urednik i priređivač antologijskih izdanja iz bošnjačke književnosti, autor je oko 100 naučnih i brojnih stručnih radova objavljenih u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, učesnik je ili voditelj velikog broja domaćih i međunarodnih naučnoistraživačkih projekata i naučnih skupova. Uz različite druge domaće i inostrane naučne, akademske i profesionalne aktivnosti, predsjednik je Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, gdje je i izvršni urednik te član Redakcionog odbora edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Povod za razgovor je nedavna promocija njegove tri naučne knjige izašle tokom 2018. godine.

STAV: Često čujemo paralelnu upotrebu termina bosanskohercegovačka književnost i bošnjačka književnost… Je li bosanskohercegovačka književnost zbroj nacionalnih književnosti ili je to posebna književnost i kakav je njen odnos s bošnjačkom književnošću?

KODRIĆ: Vaše pitanje sasvim je opravdano i relevantno, ali nije tako jednostavno kako se to, možda, može činiti na prvi pogled, ili kako to neki predstavljaju iz neznanja ili nekog drugog razloga, uključujući i različite ideološke pretpostavke… To je, naime, jedno od temeljnih pitanja kojima sam se na osnovi goleme građe bavio u jednoj od svojih najnovijih knjiga – Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), iz 2018. godine. Cijela ta povelika i meni lično kao autoru izrazito važna knjiga nastala je kao rezultat mojeg nastojanja da istražim različite mogućnosti razumijevanja vrlo složenog fenomena književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, i to kako u prošlosti, naročito počev od 19. st. pa nadalje, tako i u savremenom trenutku, pa tako i danas. Pritom, neka od mojih ključnih pitanja bila su upravo pitanja šta je bošnjačka, a šta bosanskohercegovačka književnost u književnoteorijskom i književnohistorijskom smislu, šta to one kao takve obuhvataju ili šta mogu obuhvatiti i, naravno, zašto je to tako te kakvi su odnosi između ovih dviju književnosti, kao i odnosi između drugih književnosti u bosanskohercegovačkom kontekstu, uključujući i hrvatsku i srpsku književnost te jevrejsku književnu praksu u Bosni i Hercegovini itd., itd.

U najkraćem, bošnjačka književnost jeste književnost Bošnjaka u današnjem smislu riječi, bez obzira na to kako su se oni u različitim povijesnim trenucima imenovali, ili kako su ih drugi imenovali, uključujući i književno stvaranje onih bošnjačkih autora koji su u nekim ranijim vremenima bili uključeni u neke druge etnonacionalne kolektive i njihove književnosti, a najčešće u hrvatsku ili srpsku književnost, i to prvenstveno onda kad ni Bošnjaci nisu bili priznati kao zaseban narod niti je bila priznata zasebnost njihove književnosti. Bosanskohercegovačka književnost, pak, definirana je prije svega u teritorijalnom smislu, dakle kao u osnovi književnost vezana za prostor Bosne i Hercegovine, s tim što uz književnu praksu današnje Bosne i Hercegovine ona može obuhvatiti i književnu praksu vezanu za nekadašnji, povijesni prostor Bosne i bosanski povijesni kontekst.

I to je ključna razlika između bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti – bosanskohercegovačka književnost jeste, dakle, književnost vezana za bosanskohercegovačku državu bilo u sadašnjosti, bilo u prošlosti, a bošnjačka književnost jeste književnost Bošnjaka kao naroda, pri čemu ona nije omeđena granicama Bosne, već obuhvata cjelinu književnog stvaranja Bošnjaka, uključujući i bošnjačku književnu praksu iz Sandžaka ili Hrvatske, Makedonije ili Turske, ili bilo koje druge naše domovinske zemlje ili dijasporne sredine itd. Naravno, bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost u mnogo čemu prepliću se i neodvojive su jedna od druge, baš onako kako se prepliću i kako su međusobno neodvojivi Bosna i Bošnjaci, s tim što bosanskohercegovačka književnost uključuje i književno stvaranje bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, kao i drugih, manjinskih zajednica u Bosni i Hercegovini. No, nikad ideja bosanskohercegovačke ne isključuje ideju bošnjačke književnosti, niti ideja bošnjačke isključuje ideju bosanskohercegovačke književnosti, već se, naprotiv, radi o dva različita, ali komplementarna načina sistematiziranja naše književne prošlosti, pri čemu su nam potrebne obje ove ideje – i bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost.

Mada postoje i drugačiji pristupi, to je suština onoga kako se, uglavnom, tumačio složeni bosanskohercegovački književni fenomen i kako se on i danas može tumačiti. Riječ je, dakle, o različitim, ali jednako utemeljenim i opravdanim načinima razumijevanja književne prakse vezane za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, pri čemu su i bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost organske i samosvojne književne pojave, a ne artificijelni konstrukti, kako su to tvrdili oni koji su negirali postojanje ovih književnosti, što i dalje neki rade. Bošnjačka književnost nije, stoga, neka izmišljena “novokovanica” niti je bosanskohercegovačka književnost neki “mehanički” zbir književnosti pojedinih naroda u Bosni i Hercegovini, baš onako kako ni Bošnjaci nisu izmišljeni kao narod, ili onako kako je Bosna bila i ostala sasvim realna i neosporna povijesno-državna činjenica.

STAV: Zato u knjizi Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost govorite i o pojavi bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice? O čemu je tu riječ?

KODRIĆ: Opet najjednostavnije govoreći, riječ je upravo o složenoj bosanskohercegovačkoj književnoj situaciji, gdje je moguće istovremeno govoriti i o bosanskohercegovačkoj književnosti kao takvoj, ali i o bošnjačkoj te hrvatskoj i srpskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, kao i o književnostima manjinskih zajednica, poput jevrejske i drugih… U suštini, interliterarna (i interkulturalna) zajednica zbir je, i to organski, a ne artificijelni, vrlo blisko povezanih književnosti, s čitavim nizom njihovih složenih veza i odnosa, ali koje su i dalje zasebne, samosvojne književnosti. Te veze i odnosi vremenom se mijenjaju, pa su ove književnosti nekad međusobno bliže i povezanije, a nekad dalje i manje povezane.

U pravilu, u daljoj književnoj prošlosti, sve do kraja 19. i početka 20. st., pojedinačne književnosti u Bosni i Hercegovini bile su slabije povezane, pa i nerijetko potpuno odvojene, naročito onda kad je riječ o pisanoj a ne usmenoj književnosti, pri čemu su bile pisane i različitim jezicima ili pismima, kao i uključene u različite šire kulturalno-civilizacijske kontekste. Tako su, unutar okvira osmanske, odnosno orijentalno-islamske kulture i civilizacije, svoju stariju književnost Bošnjaci – bosanski muslimani pisali dominantno na orijentalno-islamskim jezicima (turskom, perzijskom i arapskom), naročito onda kad je riječ o elitnoj književnoj praksi, dok su bosanski katolici pisali npr. (i) na latinskom, a onda kad su i jedni i drugi pisali maternjim jezikom, najčešće su pisali različitim pismima itd., što je, naravno, samo jedan primjer.

Kasnije, od kraja 19. i početka 20. st., tj. počev od vremena austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, ove veze i odnosi sve su izraženiji, pa će npr. prvi bosanskohercegovački roman – roman Bez nade iz 1895. godine zajednički napisati Mostarci Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević pod zajedničkim književnim imenom “Osman – Aziz”… Između dvaju svjetskih ratova, a naročito nakon Drugog svjetskog rata i stvaranja socijalističke Jugoslavije, bosanskohercegovačke književnosti dodatno se zbližavaju i usko srastaju u jedinstveni bosanskohercegovački, a onda i nekadašnji jugoslavenski književni sistem, mada ni tada ne gube svoje vlastite književne identitete, iako se na tome pokušavalo i ideološki insistirati. Sve to traje do devedesetih godina 20. st., kad se isti taj bosanskohercegovački književni sistem u značajnoj mjeri dezintegrira, posebno zbog Agresije i rata u Bosni i Hercegovini, a jugoslavenski praktično nestaje, baš onako kako je u jednom trenutku i postao…

Eto, na tu dinamiku i na ove i ovakve složene književne odnose u Bosni i Hercegovini upućuje pojam bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice, s tim da je ovdje riječ i o odnosima između pojedinačnih kultura jer svaka književnost vezana je i za svoj neposredni kulturalni sistem i njegove specifičnosti. Pri svemu ovom, ideja interliterarne i interkulturalne zajednice ne poriče ni integralnost bosanskohercegovačke književnosti kao takve, ali ni partikularnost bošnjačke ili bilo koje druge književnosti u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ideja svake zajednice, pa tako i književne ili kulturalne zajednice, podrazumijeva upravo elemente koji je čine, a jedan od ključnih i najprepoznatljivijih elemenata bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice jeste i bošnjačka književnost. Zato su apsurdni, odnosno dokraja neznalački ili krajnje zlonamjerni pokušaji da se npr. ideja bošnjačke književnosti ospori ili relativizira idejom interliterarne i interkulturalne zajednice, kako to neki i ovdje kod nas, u Sarajevu, već duže vrijeme uporno pokušavaju, i to prije svega vještačkim konfrontiranjem ideja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti… Jer, šta to onda čini bosanskohercegovačku interliterarnu i interkulturalnu zajednicu kao zajednicu ako ne i bošnjačka književnost, naravno zajedno s drugim književnostima u Bosni i Hercegovini?!

Oni koji pokušavaju negirati bošnjačku (ili bosanskohercegovačku ili bilo koju drugu književnost u Bosni i Hercegovini) pozivajući se tobože na ideju interliterarnosti i interkulturalnosti trebaju se vratiti na početak, tj. elementarnim učenjima o ovim fenomenima (naravno, pod uvjetom da to rade iz neznanja, a ne iz nekih zlonamjernih razloga). Naprosto, ideja bosanskohercegovačke interliterarne i interkulturalne zajednice podrazumijeva istovremeno postojanje i bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti kao specifičnih književnih fenomena – u potpunosti i dokraja ima, dakle, mjesta i za jedno i za drugo, kao i za ostale književnosti u Bosni i Hercegovini. To je ono što je naučna istina, ali i sama zbilja Bosne i inače, pa tako i u književnosti i kulturi!

STAV: Spominjete osporavanja i relativiziranja, odnosno negiranja bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, a slično je i s bosanskim jezikom… Kad i kako uopće dolazi do priznavanja ovih književnosti i zašto ih neki i dalje pokušavaju osporiti i relativizirati ili negirati?

KODRIĆ: Kao i bosanskom jeziku, koji je zvanično bio ukinut 1907. godine, i bosanskohercegovačkoj, a posebno bošnjačkoj književnosti dugo je negiran njezin samosvojni književnohistorijski status i identitet, a to je naročito izraženo od 19. st. i vremena nacional-romantizma na južnoslavenskom području. Razlozi za ovakav odnos prema i bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i prema bosanskom jeziku, bili su i ostali prvenstveno ideološke prirode. Pritom, suštinski problem bio je i ostao prvenstveno problem Bosne i Hercegovine kao takve, a posebno tzv. “muslimansko pitanje”, tj. pitanje etno-nacionalnog statusa i identiteta bosanskih muslimana, a koje se najčešće svodilo na pitanje jesu li bosanski muslimani Hrvati, Srbi ili, pak, nešto treće, odnosno zaseban narod.

Riječ je, stoga, o onim ideološkim koncepcijama koje eksplicitno ili implicitno Bosnu i Hercegovinu nisu prihvatale kao samosvojan i jedinstven, organski cjelovit državni i društveni, odnosno kulturalni i književni prostor sa svojim dubokim povijesnim utemeljenjem, a kad su u pitanju Bošnjaci, pa tako i njihova, bošnjačka književnost, posrijedi je i negiranje Bošnjaka kao zasebne etno-nacionalne zajednice, kao i ono što su s ovim usko povezani dugotrajni procesi tzv. “nacionaliziranja muslimana”, tj. nastojanja uključivanja bosanskih muslimana u okvire nacionalnog hrvatstva ili srpstva, prije svega temeljem devetnaestostoljetnih, nacional-romantičarskih velikonacionalnih ideologema. Mada su korijeni ovih i ovakvih procesa i pojava još stariji i dublji, ovakvo što kao dominantan odnos prema Bosni i Bošnjacima započet će upravo tokom 19. st., odnosno u okvirima tadašnjih širih nacionalnih projekata na Slavenskom jugu, a od tada pa nadalje trajat će u svim državnim ili društveno-političkim okvirima i ideološkim kontekstima u kojima su se nalazili Bosna i Hercegovina i Bošnjaci.

STAV: Je li ovaj problem o kojem govorite danas u potpunosti riješen i kakve su sve posljedice u ovom smislu onda kad je riječ o bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti?

KODRIĆ: Jasno je da, nažalost, nije, mada su, istina, napravljeni važni pomaci naprijed… Bosna i Hercegovina i dalje se osporava i nastoji ukinuti kao država, a isto je i s Bošnjacima, koji se i dalje nedopustivo često negiraju kao narod, pri čemu, u nekoj vrsti strašnog autošovinizma, i sami Bošnjaci u nekim slučajevima doprinose osporavanju samih sebe kao naroda, uz suspektan odnos i manjak odanosti i posvećenosti Bosni i Hercegovini kao vlastitoj domovini, sve to nekad svjesno, nekad nesvjesno… Mi i dalje, zapravo, prolazimo kroz dramu i traumu našeg kolektivnog identiteta, ali ne zato što ne znamo ko smo stvarno, već zato što nam je desetljećima onemogućavano da budemo to što stvarno jesmo… Nesporno je da postoje čitavi organizirani krugovi koji kontinuirano rade na daljnjem destabiliziranju Bosne i Bošnjaka u ovom smislu, a i mi im u nekim slučajevima zdušno pomažemo u tome, pa se npr. iznova pitamo šta smo to mi kao narod, čak jesmo li uopće narod, a to se reflektira i onda kad je riječ o našoj književnosti i kulturi, odnosno o našem kulturnom identitetu uopće… Tako se, kao da smo kolektivno “omađijani” kakvom zlom “čarkom”, iznova pitamo kako nam se zove maternji jezik, šta je to naša književnost i kultura ili je li ona uopće naša, odričemo se nekih naših ključnih pisaca i drugih izrazito važnih ličnosti naše kulturalne ili društvene povijesti…

Prosječno obrazovan Bošnjak ne zna puno, a nažalost nije ni imao priliku saznati dovoljno o višedesetljetnim, čak dvostoljetnim intenzivnim procesima “nacionaliziranja muslimana” i pratećim projektima relativiziranja i negiranja Bosne kao države, odnosno projektima prekrajanja našeg kolektivnog ili kulturalnog pamćenja ili projektima kojima su nam nametane tuđe, antibosanske i antibošnjačke predstavi o Bosni i nama samima kao Bošnjacima, itd. Prosječan Bošnjak tako, npr., ne zna niti je u prilici da zna da ne postoji gotovo nijedan značajniji bošnjački pisac do kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st. koji se nije opredijelio kao hrvatski ili srpski autor, ili pristao da bude tako posmatran, jer, naprosto, u to vrijeme nije imao zvanično priznatu svoju književnost. To je slučaj sa svim našim piscima do novijeg vremena, počev od Safvet-bega Bašagića s kraja 19. i početka 20. st. pa nadalje, sve do Meše Selimovića ili Maka Dizdara, pa i kasnije. Zato, iz tog i takvog nesretnog neznanja, danas neki Bošnjaci tako lahko odbacuju upravo Mešu Selimovića jer se, tobože, “posrbio”, a ne znaju da je Selimović jedan od “najbosanskijih” i “najbošnjačkijih” naših pisaca po suštinskom karakteru njegova djela. Isto je i s Makom Dizdarom, koji je bio uvršten u hrvatsku književnost mada je bio dokraja angažiran na afirmaciji Bosne, njezina vlastitog jezika, književnosti i kulture u ključnom trenutku kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st., ili, pak, s Dervišem Sušićem, kojem se npr. spočitava njegov Parergon, a zaboravlja ostatak njegova golemog književnog djela koje naprosto “frca” Bosnom i bošnjaštvom…

STAV: Upravo o ovim i sličnim pitanjima između ostalih pišete u knjizi Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost, no 2018. godine objavili ste i još dvije druge knjige – Studije iz kulturalne bosnistike i Kako su Bošnjaci vidjeli muslimanski Orijent i evropski Zapad. I ovim knjigama nastojite otvoriti neke nove teme u proučavanju bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti…

KODRIĆ: Da, upravo tako… Naša književnost, dakle i bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost, još uvijek su vrlo slabo istražene, a posebno u poređenju s hrvatskom i srpskom književnošću kao njima bliskim književnostima. To nije ni najmanje čudno iz razloga koje sam spominjao jer, kao desetljećima zvanično “nepostojeće” književnosti, i bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost bile su naprosto prepuštene zaboravu i nestanku, a njihova proučavanja suspendirana, pa i eksplicitno ili implicitno zabranjena. Stanje u ovom smislu počelo se mijenjati tek nakon početka procesa afirmiranja i etabliranja ovih književnosti, tj. tek počev od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. st., sve do Agresije i posljednjeg rata. Danas, međutim, vratili smo se u mnogo čemu na staro stanje, ali iz drugih razloga, a riječ je prije svega o nebrizi i nedostatku svijesti o važnosti književnosti i kulture uopće za identitet jednog naroda ili države… Naime, Bošnjaci su kao narod opstali i onda kad su bili zvanično “nepostojeći” upravo zahvaljujući prvenstveno svojoj neugasloj kulturalnoj samosvijesti, a danas smo važnost kulture u tom smislu, nažalost, uveliko zaboravili…

Što se tiče druge moje dvije knjige iz 2018. godine, i u njima sam nastojao baviti se nekim ključnim pitanjima povijesti bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ali i unaprijediti stanje u bosnističkoj književnoj historiografiji… Zalažem se, između svega ostalog, i za takva proučavanja književnosti koja bi bila u uskoj vezi s proučavanjima ostatka kulture jer smatram da prvenstveno tako možemo bolje i cjelovitije razumjeti našu književnu prošlost, kao i šira društvena pitanja iz prošlosti i sadašnjosti, jer, npr., tek tako možemo stvarno razumjeti spomenuto Selimovićevo tobožnje “srpstvo”. Sve je to moguće širim, kulturalnim proučavanjima književnosti, pri čemu sam stava da ni nauka o književnosti ne smije biti zatvorena u samu sebe i da mora biti i društveno relevantna, tj. da mora ponuditi razumijevanja koja su nam važna i danas u širem kontekstu.

U vezi s ovim posebno ističem opsežnu studiju o pojavi kritičkog razumijevanja književnog djela Ive Andrića u bošnjačkom kontekstu, objavljenu u knjizi Kako su Bošnjaci vidjeli muslimanski Orijent i evropski Zapad. Naime, u ovoj studiji detaljno sam istražio cjelokupnu povijest ove vrste kritičkih čitanja Andrićeva književnog djela kod Bošnjaka, a koja su prije uglavnom predstavljana kao izraz navodnog bošnjačkog nacionalizma ili čak islamizma itd. Kako to pokazuje ovo moje istraživanje, nije, međutim, nužno riječ o bošnjačkom nacionalizmu ili islamizmu, ili nekim drugim sličnim diskursima, već se, zapravo, radi o bitno drugačijem fenomenu koji je dio duge tradicije autentičnog, a u osnovi postkolonijalnog mišljenja u bošnjačkom kontekstu, pri čemu je Andrićevo književno djelo samo jedan od objekata ovakvih kritičkih čitanja, nipošto jedini.

Jer, kao i djela nekih drugih pisaca u kojima su se Bošnjaci prepoznavali kao kolonijalni Drugi, Andrićevo književno djelo kritički su, i to na vrlo slične načine, čitali i Bošnjaci koji su bili npr. angažirani komunisti i partizanski prvoborci, “Hrvati muslimani” ili “Srbi muhamedovci” itd., dakle autori vrlo različitih, pa i sasvim suprotnih uvjerenja ili ideologija, a jedan od Andrićevih kritičara ove vrste u Drugom svjetskom ratu priključio se četničkom pokretu Draže Mihailovića, i to vrlo aktivno, pa je, provevši cijeli rat u Mihailovićevu štabu, bio i potpredsjednik Centralnog nacionalnog komiteta, odnosno praktično zamjenik Draže Mihailovića kao četničkog vožda. Riječ je, dakle, o složenom problemu koji se ne smije pojednostavljivati i paušalno tumačiti, pri čemu se ne smije opredjeljivati “za” ili “protiv” Andrića, niti se Andrić smije odbacivati kao pisac, bez obzira na njegovu realno složenu sliku Bosne, već je nauka pozvana jedino da tumači činjenice takve kakve one stvarno jesu – ma kakve da jesu!

Isti principijelni stav odnosi se i na ostale moje studije iz knjiga Studije iz kulturalne bosnistike i Kako su Bošnjaci vidjeli muslimanski Orijent i evropski Zapad. Pritom, ova druga knjiga bitna mi je kao autoru posebno zbog toga što sam njome otvorio dosad neistraženo a meni lično vrlo zanimljivo, ali i šire važno pitanje bošnjačkog samorazumijevanja između “muslimanskog Orijenta” i “evropskog Zapada” kao dva kulturalna konstrukta između kojih je u značajnoj mjeri oblikovan i savremeni kulturalni, ali i uopće kolektivni identitet Bošnjaka i Bosne, naročito nakon austrougarske okupacije dotadašnjeg Bosanskog vilajeta 1878. godine. Od austrougarske okupacije Bosne pa nadalje, Bošnjaci se neprestano nalaze između ova dva pola i sve to vrijeme nastoje naći svoj pravi put u ovom procjepu, a u tim traženjima ključno važnu ulogu imala je kultura uopće, a posebno književnost, koja je krajem 19. i početkom 20. st., pa i još neko vrijeme kasnije, imala i zadaću doslovno “učiteljice života”.

 

PROČITAJTE I...

Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amir H 13.02.2019.

    Spominje se “Bošnjaka u današnjem smislu riječi” – volio bih znati šta podrazumijeva pod Bošnjacima u današnjem smislu riječi, ali svakako želim naglasiti činjenicu da su Bošnjaci danas narod i da ih ne treba vezivati ni za jednu vjersku skupinu. Bošnjaci su sljedbenici svih vjera i nevjera koji se osjećaju kao Bošnjaci.

    Odgovori
  • Amir Čamdžić 26.02.2019.

    U tekstu članka se pominje Mehmedalija Meša Selimović i svojata se kao takozvani “bošnjački pisac”. Mislim da nije pošteno Mehmedalija Mešu Selimovića ” trpati tamo gde ne pripada”, čovek je nedvosmisleno rekao da je SRPSKI pisac, nacionalno se izjašnjavao SRBIN i red bi bio da se njegovo nacionalno SRPSKO opredeljene poštuje. Čovek je rekao da je SRBIN i SRPSKI pisac i neka bude tako.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!