fbpx

Mevlüt Çavuşoğlu: VRIJEME JE DA SE EVROPA PROBUDI IZ DUBOKOG SNA

Samo od decembru 2019. godine pa do danas ubijeno je oko 2.000 civila, a najmanje 1,5 miliona ljudi od kojih je 80% žena i djece, opet je krenulo put Turske. Mi više ne možemo podnijeti ovaj teret - poručuje Mevlüt Çavuşoğlu ministar vanjskih poslova Turske.

Mi kao Turska vodimo veliku borbu na samom pragu Evrope. Opet nam prijeti sirijska kriza koja već 9 godina neprestano rađa nove tragedije. Međutim, situacija je ovog puta drugačija. Više nismo u mogućnosti da sami branimo Evropu unatoč same Evrope. Na milione ljudi je ostalo bez svojih domova u Siriji i kreću se prema našim granicama. Bliski istok je i blizu vas, nije toliko daleko koliko mislite. Tamošnja dešavanja utječu i na vas. Postoje oni koji sebi daju za pravo da kontinuirano kritikuju Tursku uprkos tome što ona nosi ovaj teret sama na svojim plećima. Međutim, oni moraju shvatiti da je potrebno proliti mnogo znoja kako bi se riješio taj problem. Pitanje Sirije je ispit za cijelo čovječanstvo i samu Evropu.

Dok čitate ovaj članak Grčka, jedna od članica EU, zanemaruje svoje međunarodne obaveze i pravo EU, te na kopnu i moru otvara vatru i postupa nehumano prema izbjeglicama koje na njihovim granicama traže azil. Potapaju njihove čamce. Napadaju ih suzavcima. Ubijaju tri, a ranjavaju veliki broj osoba. Stavljaju veto na diplomatsko obrazloženje koje se poziva na međunarodno pravo. Dok se zajedničke vrijednosti čovječanstva i EU bacaju pod noge, institucije EU koje imaju zadatak da ih uzdignu na još veću razinu, podržavaju Grčku. S druge strane, UN kaže da se ono što se dešava krši sa pravom.

Pokušavaju da zatvore Egejsko i Sredozemno more. Mehanizam pod imenom EU kroz svoje uske poglede daje riječi podrške za ovakvu politiku. Problem ne predstavlja samo naš susjed koji je preko noći od kolonije demokratije postao uzročnik najgorih fotografija.

Problem je mnogo veći. Nesmotreno je reći “Neka izbjeglice ne dolaze nama, neka ih Turska pazi.” Mi to više ne prihvatamo. Svakako ne postoji nikakav pokušaj pronalaska rješenja niti na terenu, niti za stolom, a inicijator na tom putu je opet Turska. Umjesto saradnje i solidarnosti, nepromišljene priče ne pomažu u rješavanju problema. Naprotiv, otežavaju nastojanja na ovom polju. Prisjetimo se kako smo došli do ove tačke, šta se desilo posljednjih mjeseci i šta se trenutno dešava.

Kada je u Siriji došlo do protesta koji su usljedili nakon zahtijeva građana, Asadov režim je poslao tenkove umjesto da bude uz svoj narod. Do danas je svoje živote izgubilo najmanje 500 hiljada ljudi, a oko 10 miliona ljudi je raseljeno. Gradovi su uništeni, a narod je iznemogao. Oko 3,76 miliona ljudi je izbjeglo u Tursku, dakle dvije trećine od uklupnog broja sirijskih izbjeglica u svijetu.

Međunarodna zajednica pruža zajedničku borbu samo protiv ISIL-a uprkos velikom broju terorističkih organizacija među kojima je PKK/YPG, koji je svoje mjesto našao u Siriji. Prekretnica u borbi protiv ISIL-a je upravo bila operacija “Štit Eufrata” koju je 2016. godine započela Turska u okviru koje je ISIL protjeran sa široke teritorije. Nakon operacije ova teroristička organizacija nije uspjela konsolidovati svoje redove.

Asadov režim se od 2014. godine uz pomoć Rusije i Irana koncentrisao na operacije razaranja opozicionih snaga ne obazirući se na civile. Turska je i na terenu i za stolom pokušala doprinijeti rješenju problema, i to ne sa neutjecajnim akterima, već sa Rusijom i Iranom uprkos tome što posjeduju drugačije stavove.

To je bilo potrebno kako bi se održao i spasio proces UN-a, zaštitili životi na hiljade ljudi i spriječio talas velikog broja izbjeglica. Mehanizam pod nazivom “Astana proces” osmišljen je s ciljem zaštite ljudi od strategije masovnog uništavanja Asadovog režima. Posljednji primjer ovog mehanizma je osnovan u Idlibu.

Bitno je napomenuti i radikale. Turska je preuzela inicijativu kako bi razdvojila umjerene od radikala. Asadov režim za vrijeme trajanja ovog procesa napada na civile pod izgovorom borbe protiv terorizma, te na kraju i na same turske vojnike koji su posmatrači mira. Trenutno se suočava i suočit će se sa posljedicama zbog napada na turske vojnike. U periodu naročito nakon 2014. godine kada Asadov režim uz vanjsku podršku naročit akcenat daje na strategiju uništavanja svojih gradova i stanovništva, dolazi do rasta bijega stanovništva iz Sirije. Sve susjedne zemlje su preplavljene, a Turska postaje zemlja sa najvećim brojem izbjeglica u svijetu.

Godine 2015. dolazi do nemira u Evropi nakon što izbjeglice ne ostaju u Turskoj, nego se okreću ka Evropi. 18. marta 2016. godine potpisan je sporazum sa EU. Ovim sporazumom Turska opet snosi najveći dio odgovornost po pitanju izbjeglica. Međutim, mi smo sa zadovoljstvom dočekali da EU preuzme makar mali dio tereta. Preuzete su uzajamne obaveze. Turska je nakon četiri godine ispunila sve svoje obaveze iz sporazuma potpisanog 18. marta, a EU još uvijek nije ispunila svoja dolje navedena obećanja:

  • Trebala je omogućiti pomoć od 6 milijardi eura, a omogućila je polovinu tog iznosa. Tu pomoć je uputila različitim humanitarnim birokracijama, a ne nama, niti izbjeglicama. Ove cifre nisu vrijedne spomena pored najmanje 40 milijardi američkih dolara koje smo potrošili iz svojih izvora; ali ni to nisu uradili.
  • Nisu pokrenuli Program dobrovoljog humanitarnog prihvata
  • Nisu pomogli da našu ideju stvaranja sigune zone u Siriji pretočimo u djelo

Pored navedenog, nisu ispunjena obećanja po pitanju Carinske unije, vizne liberalizacije, revitalizacije pregovora za članstvo, samita Turska-EU i saradnja na polju borbe protiv terorizma. Rekli smo “da je potrebno očuvati uređenje u Idlibu kako bi se 4 miliona stanovnika zaštitilo od nemilosrdnog režima i kako bi spriječila eskalacija migrantske krize”. Nažalost, glas podrške je i ovaj put ostao tih. Idlib je 2020. godine ponovo postao mjesto tragedije koja će u historiju čovječanstva biti upisana krvavim slovima. Regija je sravnjena sa zemljom usljed zračnih napada pristalica režima.

Samo od decembru 2019. godine pa do danas ubijeno je oko 2.000 civila, a najmanje 1,5 miliona ljudi od kojih je 80% žena i djece, opet je krenulo put Turske. Mi više ne možemo podnijeti ovaj teret. Bitno je naglasiti i da je u narednih 6 mjeseci potrebno oko 400 miliona američkih dolara za podršku onih koji su primorani napustiti svoje domove u Idlibu.

Napadi Asadovog tiranskog režima nisu ostali ograničeni samo na njegov narod. Usljed zračnog napada Asadovog režima na naše vojnike koji na granici kontrolišu oblast smanjenja napetosti palo je 36 šehida. Još jednom želim naglasiti sljedeće: Naša zemlja neće sama nositi ovaj teški teret koji je preuzela na sebe. Sramotno je ovu našu izjavu tumačiti kao prijetnju, ucjenu ili politički manevar. Mi nastavljamo sa pružanjem potrebne zaštite i pomoći za skoro 4 miliona ljudi koji se nalaze u našoj zemlji.

Držimo se principa nevraćanja migranata. Nije došlo do promjene u našoj politici. Uprkos tome, nemamo obavezu da zaustavimo one koje žele otići u sigurne zemlje. Nećmo reći “ne idi” migrantima koji svojom voljom izaberu da napuste našu zemlju i krenu ka sigurnim zemljama. Zapravo, nemamo ni pravo na to. Međutim, zemlje u koje odlaze moraju primiti one koji traže azil na osnovu međunarodnog prava i prava EU. Upravo na isti način kao što smo i mi to uradili.

Milioni ljudi i dalje ostaju kod nas i Evropa se mora probuditi iz dubokog sna kako bi se ovi očajni ljudi vratili u Siriju. Zajedno sa UN-om moramo raditi na stvaranju uslova za dobrovoljni, redovni, sigurni i časni povratak. EU treba stvoriti odgovornost, a ne neodgovornost. I prije svega, treba surađivati sa Turskom.

Jedan od najvećih problema danas jesu raseljena lica. Najpametnije je riješiti ga na njegovom izvoru. Naš prijedlog rješenja u kontekstu Sirije je sljedeći: Svi zajedno ćemo spriječiti Asadovo vojno rješenje i revitalizirati politički proces.

Svi zajedno ćemo raditi kako bismo omogućili da se Sirijci vrate i nastane na prostorima koje je Turska oslobodila od terorista. I svi zajedno ćemo ojačati borbu protiv terora ne praveći razliku između terorističkih organizacija, radit ćemo za teritorijalnu cjelovitost na Bliskom istoku i uređenje koje se temlji na univerzalnim vrijednostima.

Želim da narod Njemačke, koja mnogo više od drugih evropskih zemalja otvara svoja vrata izbjeglicama, zna koje su opcije pred nama i da se ogluši na pozive onih koji žele unijeti neprijateljstvo između njih i Turske. Kancelarka Angela Merkel je jedna od lidera unutar EU koji nas najbolje razumiju po ovom pitanju. Uprkos tome, zbog birokratije nije poslana čak niti simbolična suma od 25 miliona eura koja je obećana za izgradnju zgrada za izbjeglice.

Zapravo, saradnja sa Turskom i uzajamno poštovanje je najbolja strategija za široku i tešku sredinu u kojoj se nalazi Evropa. Turska je članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU. Problemi Evrope i problemi njene okoline se neće riješiti preko noći, a bez pomoći Turske njihovo rješenje je nemoguće. Na vama je da odlučite koji je dio ove jasne činjenice nerazumljiv.

PROČITAJTE I...

Pisac Roberto Saviano, autor Gomore koji živi pod zaštitom policije zbog prijetnji napuljske mafije, sjeća se da je posljednja velika epidemija u Italiji imala epicentar baš u Napulju. Bilo je to 1884. i izbila je kolera koja je ubila više od polovice stanovnika. Velike svote novca plaćene su za čišćenje koje je otišlo izravno u džepove Camorre, kaže pisac.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!