fbpx

Mevlevijska tekija Isa-bega Ishakovića na Miljacki: Najstarija ustanova u Sarajevu

Rušile su je poplava i do temelja spaljivali požari, posljednji put srušile su je vlasti 1957. godine, a danas je nacionalni spomenik koji mora biti obnovljen

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Stoljećima je išaptavana ta škrta legenda nad bentovima preko kojih je Miljacka uskakala u ovaj grad. Nije bila baš za svačije uho. Mogao ju je čuti samo onaj ko je bio blizak ljudima zaogrnutim misticizmom, koji su je zidovima svojih tekija krili od poganluka ovog svijeta. Onaj koji ju je bio spreman primiti kao zalog ulaska u društvo probranih i obdarenih potpunijim znanjem morao ju je nositi kao tajnu nad kojom počiva duh ovog grada. Kao o velikom ćupu prepunom zlata zaklonjenom u tajnovitim budžacima porodične kuće, tako se moralo ophoditi i prema onom o čemu je govorila, jer je njen objekt, barem za ljude koji su je između sebe prepričavali, bio vrijedan taman toliko da mu vrijednost ne dotakneš ni seharom iz koje će se presipati dukati.

Kazuje nam ta legenda kako je posljednji did Crkve bosanske štap svoj ostavio baš ovdje, u zametku Sarajeva, u srcu Vrhbosne. Kaže da ga je dao u amanet, da ga čuvaju i paze mevlevije, smjerni derviši Isa-begove tekije, tu, na obali, gdje Miljacka utiče u grad. Neki pripovjedači uvlače u legendu i samog sultana Mehmeda II Fatiha, osvajača Carigrada i Bosne. Kazuju oni kako je posljednji did bosanski predao štap lično sultanu kada je ovaj ušao u Sarajevo, a sultan da je štap povjerio na čuvanje dervišima u tekiji.

SPOMENICI SPOMENIKU

I dalje priča legenda kako se taj štap, kao kakvo neprocjenjivo naslijeđe, prenosio s koljena na koljeno. Putovao je od šejha do šejha obilježavajući duhovnu moć i posebnost ove tekije koje više nema kao što je žezlo obilježavalo ovosvjetsku moć kraljevskih dinastija. Od ruke do ruke, okružen zikrom, halkama sapetim od Božijih imena i šumorenjem Miljacke, putovao je štap posljednjeg dida bosanskog četiri i po stoljeća i opet nije doputovao do nas. Završilo se to putovanje s ovozemaljskim putem šejha Ruhi-efendije, za kojeg kažu da je preselio 1924. godine. Od te se godine štap jednostavno izgubio i niko ne zna gdje je.

Neki pripovjedači kazuju kako je štap, ipak, dočekao 1957. godinu, kada je tekija srušena. Obavijajući svoju priču oblandama mistike, dodaju kako, po svoj prilici, negdje u ovom gradu još postoji neko ko zna gdje je “bogumilski štap”. Oni kazuju da je najvjerovatnije iznesen iz tekije prije rušenja i da je sakriven na tajanstvenom mjestu. Kao mogućeg čuvara štapa ili tajne o njemu navode hadži Mustafu Strika, zamjenika šejha Isa-begove tekije pred njeno rušenje.

Prije smrti je on tajnu navodno prenio svom sinu Seidu, jednom od najznačajnijih poznavalaca sufizma u Bosni, koji preseli 2010. godine i bi sahranjen pored nakšibendijske tekije u Ulici Potok. Ako nije pripovijedana samo s pustom željom da se jednim štapom, u legendu zaogrnutim svetošću dida Crkve bosanske, kao kakvom pribadačom spoje dva vremena – tajanstveni bosanski srednji vijek i njegova šizma koja već stoljećima raspaljuje maštu historičarima, pjesnicima i raznim znatiželjnicima s dobom otomanske Bosne, u kojoj je veća polovina Bošnjana obgrlila islam – i ako ima u ovoj priči i zrnca istine, za nadati se je da tajna štapa posljednjeg dida nije otišla zauvijek sa Seidom Strikom u grob.

Nažalost, gotovo sve bosansko što je bilo važno i originalno izgubilo se zauvijek ili je nestalo u tuđini. Među važnim izgubljenim originalima ubraja se i vakufnama Isa-bega Ishakovića, začetnika i oca ovog grada. I ona je putovala s koljena na koljeno, istim putem kao i štap, od šejha do šejha, cijela četiri stoljeća. Na kraju je došla do glasovitog pjesnika Fadil-paše Šerifovića, političara plemićkog soja, derviša i mevlevijskog šejha koji nije mogao podnijeti okupaciju Bosne, te se pokupio i odmah, čim su došli Austrijanci, odselio u Carigrad. Vakufnama Isa-begova, za koju mnogi vole reći “rodni list Sarajeva”, ostala je kod njegovog sina Mustaj-bega Fadilpašića.

Taj Mustaj-beg, kako nam kazuju povjesničari ovog grada, imao je sasvim suprotan put od svog oca. Rođen je u Carigradu. Tamo je odrastao i školovao se, a onda je u tridesetoj godini odlučio da glavni grad tada najvećeg carstva zamijeni Sarajevom. Njemu nije smetala okupacija Bosne i brzo se navikao na novine iz Beča. Historija će ga upisati kao prvog gradonačelnika Sarajeva. Stolovao je punih četrnaest godina, a umro je 1892, iste godine kada su počeli radovi na Vijećnici. Kažu da je Mustaj-beg netom pred smrt originalnu Isa-begovu vakufnamu posudio Kosti Hörmannu, austrougarskom činovniku, upravniku Zemaljskog muzeja i sakupljaču muhamedanskih narodnih pjesama iz Bosne, i da joj se otad gubi svaki trag. Ovom gradu ostali su tek prijepisi.

Tamo, u tim prijepisima, iznose oni koji umiju čitati staroturski i arapski, pored podataka o Isa‑begu i njegovim vakufima i hanovima, bezistanima i dućanima i ostalim bogatstvima iz kojih se imaju uzdržavati, piše da ih je uvakufio tako “da se ne mogu ni prodati ni pokloniti, niti na bilo koji drugi način preći u bilo čije privatno vlasništvo, već da vječno ostane onako kako je propisano, ‘sve dok Bog ne ostane jedini vlasnik zemlje i svega što je na njoj, on je najbolji nasljednik.’” Kako otužno odzvanjaju ove riječi danas, pola milenija od dana kada su zapisane, u glavi smjernog šetača koji, probadan februarskim sjevercem, ukočeno, ali uporno, tvrdoglavošću magarca, gaca Bembašom, oko benzinske pumpe, oko hotela, oko vile, preko ceste, pored restorana i parkirališta, gdje li je, zbilja, bila ta zavija Isa-begova u kojoj se ispirala duša ovog grada i gdje se istjerivao svaki grijeh?!

Evo, kao spomenik spomeniku, ovdje preko puta benzinske pumpe, uz most koji prenosi pješake u Babića bašče i dalje na Alifakovac, na samoj obali stoji staklena ploča kojom nas Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH obavještava da je tu nekada bila čuvena Isa-begova tekija. Onaj ko joj se primakne saznat će da je tekija izgrađena prije 1462. godine i da je riječ o najstarijoj ustanovi u Sarajevu. Dalje piše: “Tekijsku cjelinu su sačinjavali: tekija sa avlijom, mezarjem, šadrvanom i aharom, put od tekije do Šehove korije, vrelo Ebu-hajat, Šehova pećina, Šehov čair na tom putu, te Šehova korija sa ljetnom tekijom (Šehov čardak i dva derviška mezara). Prostor zapadno od tekijske avlije bio je uređen kao cvijetnjak.”

Taj cvijetnjak dao je miris onoj đurđevskoj noći iz koje izniče priča jednog od najvećih romana domaće književnosti. Ako ne postoji drugi, onda je Derviš i smrt dovoljan razlog da se nanovo izgradi mevlevijska tekija na obali Miljacke, pa neka Sarajevo, pored muzeja posvećenog jednom filmu, ima i muzej posvećen jednom romanu.

Poslušajmo za čas kako šejh Ahmed Nurudin opisuje svoju tekiju: “Tekija u kojoj živim nalazi se na izlazu iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. (…) Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. (…) Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebaci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova.”

Na staklenoj ploči piše da je tekija više puta rušena u požarima i poplavama i da je svaki put u potpunosti obnavljana. “Godine 1957. tekija je posljednji put srušena, a groblje je uništeno. Razaranje tekijskog prostora nastavljeno je izgradnjom saobraćajnice prema Palama, nezakonite benzinske crpke, ugostiteljskih i drugih objekata. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika utvrdila je da je obavezno sprovođenje sljedećih mjera na zaštićenom prostoru: arheoloških i istraživačkih radova, radova na konzervaciji prostora, rekonstrukciji tekije i uklanjanju nezakonito izgrađenih objekata i zabrane novog građenja.” Evo, jedna ozbiljna državna institucija donijela je odluku da se Sarajevu vrati Isa-begova tekija.

PREMA ŠEHOVIM KORIJAMA

I Evlija Čelebija je pisao o Isa-begovoj tekiji. Kaže on ovako: “Mevlevijska tekija je na obali rijeke Miljacke, na mjestu lijepom kao rajski vrt. To je vakif-tekija reda Dželaludina Rumija. Tekija ima semahanu, mejdan, sedamdeset do osamdeset derviških ćelija, mahvil za mutribe, imaret i trpezariju.”

Od svega toga, ostali su samo jablani koji su, propeti visoko u nebo, nekad zatvarali ovaj usjek što ga Miljacka načini među stijenjem, poput zavjesa odvajajući vrevu kasabe, šehera i naposljetku grada od mira i tišine u kojoj se vodio tekijski život ispunjen molitvama i ozbiljnim raspravama o čovjeku, o duši, o Bogu.

U jesen, kada bi uvehlo lišće na jablanima tugaljivo zašumjelo, a prve kiše zamutile Miljacku i podigle njeno tijelo uz obale, derviški mir i tišinu razbijali bi glasovi grlatih tomrukčija koji bi stajali na drvenom mostu i zakrivljenim čakljama hvatali balvane što ih je Miljacka na svojim leđima snosila iz šuma prema Palama, gdje su ih sjekači rastavljali od korijena svojim teškim bradviljima i flangačama i slali ovamo, grad da se ugrije za dugih sarajevskih zima. Ti trgovci drvetom zabijali bi gvozdene pandže u balvane i, poput kakvih lovaca na tuljane, vukli bi ih prema obali, halakujći i dozivajući se i jedan drugog ohrabrujući svojim hrapavim glasovima jer, mada nikada ni sebi nisu smjeli priznati, hvatala bi ih jeza od te tišine i mira i te tajanstvenosti kojom bi se, posebno u jesen, obgrtala tekija i sve oko nje. Zato nisu otezali s poslom. U velikoj žurbi, kao progonjeni, horukajući, izvlačili bi debla iz mutne vode i na obali, ne obazirući se na dosadnu kišu koja bi im natapala kožuhe i gunjeve, zabijali bi kajle i cijepali ih uzdužice, a onda tovarili na mule i na mazge, pričvršćivali ih za samare i slali kaldrmisanom cestom u čaršiju, u mahalu, u hamam, han i u bezistan.

Ali najveća tomrukčijska muka ipak nije bio taj neugodan osjećaj koji se približavao strahu što ga je u njima razvijala blizina ljudi toliko predanih Bogu da su se klonili ostatka svijeta, već Miljacka, koja bi se za nekih jeseni znala toliko podići iz korita i tako podivljati da bi drveni most ispod njihovih nogu prepolovila i odnijela sa sobom. Pa je i to bio razlog žurbi, jer njihov posao mogao se obaviti samo kada bi kiše podigle vodostaj Miljacke do određene mjere, a nikako ne bi valjalo kada bi rijeka nabujala i počela da nosi sve pred sobom. Kažu da ih je ove brige kutarisao ozloglašeni Omer-paša Latas i da je on, one godine kada je Miljacka podivljala kao nikad do tad, razbucala njihov most kao od šale i sedmicama nije htjela da se povuče, pa se cijeli grad uzvrpoljio prepadnut da će snjegove dočekati bez ogrjeva, došao na ideju da se izgradi most od kozijih koža. I tako je Latas, kojeg narod u Bosni nije volio, te ga u potajici zvao Đaur‑paša, jer je, kako kažu, okovao više od četiri stotine aga i begova i poslao ih u Istanbul i još hiljadu ih zatvorio po bosanskim hapsanama, tako je on ostao mio u očima torkmučijskim. Blagosiljali su ga svake jeseni, jer Miljacka je mogla pobjesniti do mile volje, ali njihovom mostu od kozijih mješina nije mogla ništa, ako je rasla ona, i on se podizao, ako se spuštala ona, i on se spuštao i svojim tijelom, kao povezanim dušecima, zaustavljao teške balvane tako da ih oni sami nisu morali zauzdavati svojim čakljama.

Ljeti bi ovdje odzvanjao kikot stasalih djevojaka koje su donosile rublje da ga isperu na bentovima koji su krotili vodu, tiskali je u slapove i slali na koleta Isa-begovih mlinica uz kloparanje koje je cijeli kraj ispunjavalo živošću i blagostanjem šireći iza sebe miris tek samljevenog žita. I dok se u zraku kloparanje mlinskih koleta razbijalo od odjek udara prakljača u ženskoj ruci, kroz vrbike bi se prokradali stidljivi momci mučeći se kako da započnu ašik s onom zbog koje bi im srce užurbano počelo udarati pod rebrima. Zato je jedna od najljepših sevdalinki morala nastati baš na ovom mjestu, ovdje gdje se mladost rasperjavala u neponovljivoj nevinosti koja se mogla izraziti samo bjelinom runa na janjetu koje kroči za zaljubljenim mladićem.

Noći su bivale drugačije. U njihovim crnim utrobama nije ostajalo ni zrnca čednosti. Iz Hadži Šabanove kahve prelijevao se blud. Šuštanje dimija na jedrim plesačicama trgalo je iz grudi pripitih mladića stravične uzdahe. Svaki je od njih nosio bol za jednom od onih koje su preko dana dolazile na bent i ispirale rublje. I svaki je od njih utiskivao dukat u pupak na razgolićenom trbuhu razuzdane plesačice. I što im je bjelina trbuha žešće uzmicala, uvijajući se kao tijesto u pekarevoj ruci, to su oni sve pogubnije zavlačili ruke u kese, bez milosti kršeći očev teško stečen imetak. U zoru, zureći u fenjere kafane “Babića bašče” što su, tamo, na drugoj obali, zrikali među vrbovinom kao pogubljeni svjetlaci, podbočeni dlanovima koje su im plesačice stavljale na čelo, s terase bi svu svoju muku ispovraćali ravno u vodu, neka je Miljacka nosi u Bosnu, Bosna u Savu, Sava u Dunav, Dunav u Crno more, prokleto sve da je kad me njene oči ne poželješe.

A po pećinama u stijenju nadnesenom nad Miljacku zavlačili su se smjerni derviši, da u osami, i sami s Bogom, četrdeset dana samuju bez ljudske riječi, bez ljudske želje, bez ičeg. S obje strane riječnog korita, usvrdlane u stijenje kao da ih je neka nepoznata sila namijenila samo za ćilehane u koje će se zavlačiti oni koji žele biti nasamo s Bogom, i danas ih se može naći dužinom cijelog puta koji vodi od Bembaše do Šehove korije. Tim se putem danas protegla Aleja ambasadora. Svaki ambasador koji je nakon rata stolovao u Sarajevu posadio je lipu po kojoj će ga ovaj grad pamtiti. S lijeve strane red lipa već se protegao do stijene Orlovače, na kojoj vježbaju alpinisti, i prešao na desnu stranu pa se vratio nazad. Onaj koga ne mrzi brojati izbrojat će 207 lipa i isto toliko imena i pomislit će: u sljedećih stotinu godina ova će aleja izbiti na Drinu.

Zađe li se sleđa Orlovači, uz korito Mošćanice, koja se pod ovom stijenom ulijeva u Miljacku, vidjet će se dvije pećine s uređenim ulazima u kojima danas stoluje mrak. Starije Sarajlije reći će da se ovaj dio stijene oduvijek zvao Šehovica, baš po ovim, derviškim pećinama koje su nekad odzvanjale tajanstvom. Tamo, s druge strane Miljacke, uzdigla se Šehova korija. Na vrh brda nazire se rešetkasta kupola. To je turbe s dvama nišanima gotovo potonulim u zemlju. Kazuje se da su tu sahranjeni izvjesni šejh Ahmet i šejh Abdul Mahmud, mevlevije. Ispod se nalazi još jedna pećina koja je služila za derviško osamljivanje. Narod priča kako je u ovoj pećini živio slijepi šejh i da je bio obdaren s toliko mudžiza da je običnog smrtnika bilo strah prići mu, a kamoli razgovarati s njim. A valjalo je čak iz grada potegnuti ovamo, s ibrikom u ruci, i natočiti vode s Ebu-hajata, ili Izvora života, za koju se vjerovalo da je iladž-voda i da nosi u sebi lijek za svaku boljku.

I danas se može čuti priča kako su se, u vrijeme prije nego će Sarajevo biti začeto kao grad, baš na ovom uzvišenju okupljali lutajući derviši, koji su hodili ispred sultanove vojske i širili svijetom nauk posljednjeg među Božijim poslanicima. Legenda kaže da ih je, tako zadubljene u rasprave o Božijim mudžizama, bez mjere vjerne svom poslanju, vidio Isa-beg Ishaković. Tada je odlučio da im sagradi tekiju. A nakon tekije i džamiju, pa mlinove, pa saraj za vojsku, pa u polju oko dvora han za putnike i bezistan za trgovce…

I naposljetku, cijeli jedan grad koji stoji ovdje već stoljećima i duboko u njedrima svojim još nosi onu tajanstvenu žišku slobodoumlja i tolerancije koju su visoko gore nad vodom, na tim Šehovim korijama, raspuhivali prvi lutajući derviši, a koju im je u amanet prenio najveći pjesnik među misticima i najveći mistik među pjesnicima, veliki Dželaludin Rumi, i raspuhuju je (tu Rumijevu žišku), u potaji i u poluglasu, uzdasima priče o tome kako je posljednji među didovima bosanskim štap svoj, kao simbol slobodoumnog duha i zajedničkog života svakakvih različitosti, ostavio baš ovdje, u srcu njihovog grada, da ga, dok je svijeta i vijeka, hrani svojom tajanstvenom energijom sazdanom od slobodarskih težnji svih didova koji nekada hodiše Bosnom.

PROČITAJTE I...

Apelujem na sve da provjere svoje podatke i da eventualne greške prijave CIK-u”, kaže Tabaković, svjestan da će biti teško spriječiti zloupotrebe s obzirom na to da “srpska politika u Srebrenici ima na raspolaganju resurse i kapacitete Opštine i kontroliše sve procese”, te da “ta ista politika ima podršku i od određenih političkih opcija.” “U sve ovo je uključen i dio ljudi iz Općinskog odbora SDP-a. Naše informacije govore da oni imaju tijesnu saradnju sa srpskim prijedlogom kandidata za načelnika Mladenom Grujičićem”, rekao je, između ostalog, Tabaković na pres-konferenciji Inicijative Moja adresa: Srebrenica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!