fbpx

“Mesnevija”, treći svezak: “Ovaj naj o putu punom krvi govori”

“Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj s Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali ne samo sufije već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be¬go¬vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste”, napisao je hadži Šaban Gadžo, čovjek koji je veliki dio svog života proveo uz rahmetli hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije u Sarajevu. Danas, uslijed nemogućnosti kazivanja Mesnevije zbog novonastalih okolnosti, magazin Stav odlučio je u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem u ramazanskim brojevima prenijeti dio dersova iz Mesnevije održanih, počevši od kraja prošle godine, u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu

 

Priredio: Edib KADIĆ

Da se prisjetimo posljednjeg bejta iz prošlog dersa u kome nam hazreti Mevlana poručuje: “(…) Nema kraja šerhu ovog govora (…)”, nema kraja tumaču ovog govora, “(…) dio sam rekao, ti saznaj ostale dijelove (…).” Mogli bismo kazati, ovdje počinje ono što se naziva neslijepim slijeđenjem. Rekao sam vam, evo vam uputa, pokazao sam vam gdje je taj izvor života i bujrum. Sada je na tebi da poduzmeš to putovanje. Znamo dobro da nam se u ajeti‑kerimu Allah, dž. š., obraća opisujući mumine: “Oni koji vjeruju, koji hidžru čine i koji se bore svojim imecima i životima na Allahovom putu.” Kao da nam hazreti Mevlana kaže: “Ako ste sada od onih za koje sam u minulim bejtovima kazao da trebaju da šute i da slušaju, i ako ste na pravi način zauzeli stav po tom pitanju, onda ste došli u situaciju da sada, nakon što ste to usvojili i povjerovali, napravite hidžru.”

Jer, da bi borba bila uspješna, valja se sada odvojiti od svega onoga što smeta čovjeku na putu Allahova zadovoljstva. Znamo kako su ashabi uradili, učinili su hidžru iz ambijenta mušričkog do tamo gdje su mogli dušom dahnuti i živjeti din u pravom smislu. I opet borba nije odmah propisana, nego tek nakon dvije godine. A mi ovdje govorimo o borbi sa samim sobom pa to uzimamo kao primjer. Da bismo, inšallah, u ovom velikom džihadu istrajali, onda moramo biti svjesni kakve poteze trebamo povlačiti. Kao kada je jednom hazreti Omer prisutnima govorio o vaktu džahilijeta i u šta su sve ljudi vjerovali i kako su postupali prije Poslanika, a. s, pa ga je jedan od mladića upitao: “O emirul-muminin, pa zar niste imali razuma?” Hazreti Omer odgovara: “Imali smo razuma, ali nismo imali upute.”

Jasno nam je kao dan da hazreti Mevlana od početka sveska pa evo sve do 31. bejta objašnjava sve ključne stvari, a na nama je da krenemo. Ako budemo na istikametu, ako istrajemo u tome, onda ćemo, kako se odvija taj put, odnosno naš život, radeći ono što znamo, saznati i ono što ne znamo. Tako dolazi do otkrivanja skrivenih stvari koje su tu stalno prisutne, ali nije bio vakat i nismo imali snage i kuveta da to podnesemo. Sljedeća stvar koja nas može zaustaviti na ovom putu jeste ako kažemo sebi da mi ne možemo biti kao ti veliki Allahovi robovi koji su bili nebeski velikani. Ne smijemo tako postupati jer smo mi sinovi svog vremena i sigurno možemo biti ashabi u našem vremenu.

Gospodar nas nije stavio u to vrijeme nego u ovo i ono je najbolje vrijeme po nas, pa zašto ne bismo mi bili ashabi ovog vremena? Taj put od ovog trenutka trebao bi da izgleda drugačije, jer sada čovjek na sebe preuzima obavezu i niko mu nije kriv ni za kakav propust, to treba tražiti u sebi. Neka i meni i tebi bude pouka: “Nema Boga osim Tebe, ja sam prema sebi zulum učinio.” I tako će Allah, dž. š., spasiti mumina.

“(…) Znaj, sav svijet jede i biva pojeden, znaj da su oni koji sebi zarade vječni život sretni i prihvaćeni (…).” Vidjeli smo prošli put u nekoliko bejtova nam je to lijepo pojasnio rekavši da je vidio kako je svaka čestica otvorila usta. Svako znači ima hranu koju jede, a i on biva hrana nekome na ovome svijetu. Pa sad, nakon ovoga bejta, kao da nam hazreti Mevlana kaže: “Potrudi se da sada otvoriš to duhovno grlo da ono bude spremno za ovu nebesku hranu, za ove nasihate, pa ćeš onda moći to probaviti na pravi način, a posljedica će, inšallah, biti lijepa. U drugom polustihu govori da su to oni koji su otvorili oči, probudili se iz sna gafleta, spoznali stvari onakvima kakve one jesu, okrenuli se Gospodaru, uživaju Njegovu zaštitu i njegovo nadahnuće, ali to nisu mogli zaraditi bez žrtve koju su podnijeli. “(…) Ovaj svijet i njegovi stanovnici su raspršeni, a taj svijet (…)”, misli na ahiret, “(…) i njegovi putnici su postojani (…).” Na ovom svijetu i ljudi ovog svijeta su u halu raspršenosti. Možemo to vidjeti u smislu da, kako čovjek ide u potrazi za svojom nafakom, tu se rastaju i najbliži jedni od drugih i odlaze da traže gdje će zaraditi ono što im je potrebno. Na takav način dolazi do jedne vrste rastavljanja, raspršenosti. Što se tiče ovih ljudi koji su na ovom istinskom putu okrenuti prema onom svijetu, oni stabilno stoje, oni su postojani i stoje svojim nogama na čvrstom tlu i pred njima je vječnost. Raspršenost može biti i po pitanju pripadnosti raznim pravcima, školama. To je sve ono što je prisutno i što vidimo kod sebe.

“(…) Ovaj svijet i njegovi zaljubljenici su odsječeni, stanovnici tog svijeta su vječni, sjedinjeni (…).” Ovom bejtu ćemo prići iz dva ugla, a on sigurno ima beskrajno mnogo poruka. Jedan od tabi’ina došao je kod hazreti Ebu Derdaa, r. a., dok je bio valija u Damasku i kaže mu: “Pomagaj, imam težak hal. Obolio sam od teške bolesti.” Ebu Derda ga na to upita o kakvoj se bolesti radi, a ovaj nastavi: “Spopala me ljubav prema dunjaluku i prosto je okupirala moje srce, a onda me tmina, koja je kao posljedica tog zastrla moju nutrinu, dovela do toga da gotovo nikakvog traga pri meni nema od svjetla abdesta i namaza. Nikakvog užitka nemam u ibadetu i zikru.” Kaže mu hazreti Ebu Derda, r. a.: “Boga mi je to teška bolest i, ako je na vakat ne budeš počeo liječiti, vrlo lahko će ugroziti tvoj iman. Ali, reći ću ti na koji ćeš se način spasiti od te bolesti.

Puno posjećuj bolesne, ispraćaj dženaze i idi na mezarja.” Čovjek je otišao, da bi se nakon izvjesnog vremena vratio, pa mu kaže: “Sve sam uradio što si mi rekao i nikakav rezultat na sebi nisam vidio.” Ebu Derda ga pita: “Pa baš si uradio sve kako sam ti rekao?” “Jesam, tako mi Boga, sve sam to donio na mjesto”, odgovori mu mladić. Ebu Derda se malo zamisli pa mu objasni: “Kada si išao, ti si išao na dženaze kao nekoj životinji koja je umrla i nisi hak dženaze donio, njeno pravo. Poslušaj me sada dobro šta ću ti kazati. Kada budeš išao posjetiti bolesnika, onda sebe vidi u njegovom halu, nepokretnosti, bolesti, o čemu god da je riječ, pa onda reci svome nefsu: ‘Pogledaj ovaj hal, jer sutra ti možeš doći u ovu situaciju, pa se što prije vraćaj svom Gospodaru i ne hlepi za onime što prolazi.’ To je po pitanju bolesnika. Kada dženazu ispratiš, nemoj gledati tog nekog drugog, već sebe kako tebe nose na ramenima prema kaburu, pa se opet okreni svom nefsu i kaži mu: ‘Vidi šta te čeka. Ovako ćeš i ti ostaviti porodicu i imetak i biti spušten u zemlju, zato izaberi prijatelja koji te ni tada neće napustiti, a to je Allah jedini i Njemu se okreni.’ I treća stvar, kada uđeš u mezaristan, nemoj samo selam nazvati i dovu proučiti i pokloniti umrlima, nego sjedi malo i zamisli da ti, umjesto u svojoj kući, ležiš u tom kaburu dolje i da si hrana crvima. I ti ljudi koji leže u tom mezaru nekada su jeli, pili, uživali, i nakon svega toga, sada se nalaze u tom položaju i tu su gdje su. Uradi to tako pa ćeš vidjeti da ćeš se spasiti te bolesti. Mladić je otišao pa se za kratko vrijeme vratio i rekao mu: “Da Allah bude s tobom zadovoljan, oživio si moje srce.” To je jedan primjer ašika na dunjaluk.

Međutim, ovaj bejt se može i ovako gledati. Njegovi zaljubljenici, u smislu, zaljubljenici na dunjaluku, pravi ašici na dunjaluku koji su okrenuti ka ahiretu, oni su odsječeni. Kroz prasku vidimo da je vrlo teško realizirati blizinu s onima koje voliš. Jedan od ashaba kaže Poslaniku, na pitanje zašto je tužan: “Ya Resulallah, tako te rijetko viđam, a toliko uživam u tvojoj blizini. Kada god pomislim na tebe, požurim da te negdje vidim, ali to mi se tako često ne dešava. A pogotovo se rastužim kada pomislim sutra na ahiretu, ako i uđem u džennet, gdje ćeš ti biti, a gdje ja?!” Poslanik, s. a. v. s, ništa mu na to nije odgovorio, pa je došao ajet kao sebep tog pitanja u kome se svima nama poručuje: “Onaj ko je pokoran Allahu i Poslaniku, on će biti s vjerovjesnicima, istinoljubivim, šehidima i s dobrim. Kako je samo to divna skupina.” Dakle, bit ćeš s onim koga voliš. Na ovom svijetu je to nekada teško realizirati, pa su i na taj način i ovi ašici odsječeni, baš kao što su i zaljubljenici u dunjaluk odsječeni od istine, od onog vječnog svijeta. “A stanovnici tog svijeta”, tj. ahireta, “ vječni su, sjedinjeni.” Na ovom svijetu mi na primjeru dva brda vidimo kako oni izgledaju, jedan na jednoj, a drugi na drugoj strani. Međutim, svi znamo da su oni dolje ispod zemlje povezani. Dakle, zaljubljenici ahireta tako izgledaju.

“(…) Dakle, plemenit je onaj koji sebe poji vodom života da vječnim ostane (…).” Plemenit je onaj koji je sve što je imao stavio i žrtvovao na putu Allaha Uzvišenog. To su oni istinski plemići, istinski darežljivi ljudi. Dali su sve u službu na Allahovom putu. Baš kao što nam je u onom, maloprije spomenutom ajetu kazano: “(…) Oni koji vjeruju, koji su hidžru učinili, koji se svojim imecima i životima bore na Allahovom putu…” To je ta trgovina u kojoj će čovjek sigurno uspjeti. To su plemeniti, ali moramo znati šta su prije toga uradili. Oni su na ovakve pozive, kao što nama hazreti Mevlana kaže: “De sada ti dalje nastavi”, nastavili tragajući za vodom života. I kada su je našli, njih smrt ne može uništiti, takvi i dalje žive. Znamo za šehide koji su poginuli u fizičkoj borbi, a znamo i za šehide koji su pali od sablje aška, od sablje ljubavi. Eto, to su oni koji vječno žive.

Uz ovaj bejt mi je naumpala jedna lijepa priča koju sam pročitao u knjizi Slavuj i ruža Oscara Wildea. U toj se priči kaže kako se jedan student zaljubio u djevojku, ali kao uvjet da bi na noćnom plesu koji predstoji on plesao s njom, ona traži da joj on donese crvenu ružu. Bio je vakat zime i nigdje nije bilo ruža. U svom vrtu ispod prozora mladić je imao ružu, ali na njoj nije bilo nijednog cvijeta. Zaljubljen, ide po bašti i naglas razmišlja: “Tako mala stvar čovjeka može usrećiti, a eto, svaku sam mudrost pročitao i razne filozofije dokučio, ali džaba mi to sve kada nemam tu jednu sitnu stvar koja bi me učinila sretnim.” To je slavuj koji je na obližnjem hrastu imao svoje gnijezdo čuo pa je u sebi pomislio: “Evo pravog, istinskog zaljubljenika, baš mi je drago da sam ga vidio.” Ovaj dolje sada i dalje tuguje, razmišlja kako bi se to moglo izvesti, a i sam vidi da je tu prikraćen. Slavuj odleprša do neke ruže koju je vidio u gaju, i kaže joj: “Daj mi jednu crvenu ružu.” Ona mu odgovara: “Ja sam bijela ruža, ovdje nema crvenih. Ali, otiđi na to i to mjesto, kod onog sunčanog sata, pa ćeš tamo vidjeti jedan grm ruža. To je moja sestra, pa je upitaj, možda će ti ona dati to što tražiš.”

Slavuj odlazi tamo, ali mu ona odgovara da je ona žuta ruža. “Imaš crvenu ružu ispod svog gnijezda”, reče mu žuta ruža. Sada slavuj ispod studentovog prozora dolazi i pita crvenu ružu: “Daj mi jedan cvijet, otpjevat ću ti najljepšu pjesmu.” Ona mu odgovara: “Zima je stegla moje korijenje, bura popucala i otkinula grane, a i ovaj mraz je stisnuo moje pupoljke, tako da ni za godinu dana nema izgleda da dođem do ruže.” “Pa zar ne postoji nikakva mogućnost da mi daš samo jednu ružu?”, upita slavuj, a ruža mu odgovara: “Postoji, samo sam se bojala da ti kažem, strašna je.” Slavuj je bio odlučan, pa mu ona reče: “Trebao bi se, kada mjesec izađe, svojim prsima nabosti na jedan od mojih trnova i da tvoja krv polahko teče i dođe do mog korijena, a da mi za to sve vrijeme ti pjevaš svoje najljepše pjesme.” Kada je to čuo, slavuj je odletio do tužnog i uplakanog mladića koji je ostao u toj bašči, pa mu kaže: “Raduj se! Ja ću ti svojom pjesmom noću i svojom krvlju stvoriti ružu.” Pošto je mladić bio udubljen u knjige i filozofiji okrenut, nije razumio šta mu slavuj govori, ali je hrast na kome je bilo gnijezdo tog slavuja razumio ovu priču i shvatio da će to biti kraj slavuja, pa mu kaže: “De mi otpjevaj svoju posljednju pjesmu.” Slavuj počne hrastu pjevati tu svoju najljepšu pjesmu, a student izvadi bilježnicu i analizira ono što čuje. “Pjesma ima lijepu formu, ali sumnjam da tu ima pravih osjećanja. Ovo je jedna umjetnost, a ona je lažna, hladna. Ima nešto u tom njegovom pjevu, ali nije praktičan, beskoristan je. Šteta”, razmišlja mladić. On odlazi kući da bi lijepo zaspao razmišljajući o ljubavi.

Kada je noć nastupila, slavuj je došao pod mladićev prozor na grm ruže, pa je svojim prsima pritisnuo jedan od trnova i počeo da pjeva. Kako je počeo pjevati, polahko mu je krv izlazila i spajala se s korijenom grma ruže, a kada to osjeti, ruža ga stade poticati: “De još više pritisni, jer srce mora da bude pritisnuto, a brzo će zora i nećemo stići obaviti naš posao i neće se doći do ruže.” Kada je još više pritisnuo i još jače zapjevao, taj je trn probo njegovo srce, osjetio je gorku bol. Međutim, kako je bol rasla, sve je bila uzvišenija slavujeva pjesma. A kako ne bi bila kada je pjevao o ljubavi, a takva ljubav nije mogla stati u jedan grob, nego se upotpunjuje i svoj kemal u srcu postiže. I kako je njegov glas počeo da slabi, jer je bio na izmaku, tako se i mjesec zaustavio slušajući takav lijep pjev, pa je i ruža procvala u najljepšem izdanju. Slavuj je umro.

Sutradan student otvara prozor ispod kojeg ugleda prekrasnu ružu. “Kako si prekrasna, mora da imaš neko dobro i dugo latinsko ime”, razmišlja mladić kako bi se ta ruža mogla zvati u knjizi. Sretan odlazi do drage i kaže joj: “Evo ti ruža, dok večeras budemo plesali, ona će ti govoriti o mojoj ljubavi za tobom.” A ona mu odgovara: “Pa ne bih baš rekla da će ona pristajati uz moju haljinu, jer sin od jednog uglednika mi je već poslao dragulje kao poklon, a svi znamo da su dragulji bolji od jedne obične ruže.” Na te njene riječi student uze ružu i baci je u jarak, a zaprežna kola pređu preko nje i pregaze je. Odlazeći odatle, mladić govori sebi: “Kako je ta ljubav glupa i uopće nije korisna, kao, recimo, logika. Ali, pošto je ovo vakat praktičnog djelovanja, odoh se ja vratiti svojoj filozofiji i čitat ću metafiziku.”

Ova priča me uz ovaj bejt podsjetila da se mi zovemo zaljubljenicima, a hazreti Mevlana u ovim bejtovima baš i upotrebljava termin “ašk”. Taj termin često možemo vidjeti, pogotovo u djelima Allahovih velikana. Muhjuddin ibn Arebi, k. s., kaže: “Početna ljubav”, on je naziva hevom, hirom, “to je početak zaljubljenosti. Ako dalje nastavi svoje jačanje i počne čistiti sve iz srca, onda se to naziva ‘hub’”, od mehabbet, poznata nam je ta riječ. “Ako se ustali ta ljubav, onda je ‘vud’”, to je kontinuirana ljubav. “A ako ta ljubav obavije tvoje srce i tvoju nutrinu i tvoje misli, poput puzavice”, jer riječ “ašk” dolazi od riječi “el-ušuk”,, što znači puzavica, “eh, onda se to naziva ‘aškom’.” Dakle, upotrijebljen je termin “ašk” i za zaljubljenika dunjaluka i za onoga ko je istinski zaljubljenik onoga čega treba da bude. Možemo imati ovakvo shvatanje o našoj ljubavi. I ovaj mladić je bio ašik, zaljubljenik koji sada premjerava tu ljubav kroz kitabe, mjeri po tom svom nekom kriteriju šta bi ljubav mogla da bude. Plemeniti Allahovi robovi koji su ovdje na dunjaluku dali sve u službi drugog, žrtvovali su sve pa su ostali vječni i do danas ih mi spominjemo, kao što to hazreti Mevlana spominje: “Ovaj naj o putu punom krvi govori, taj put tako izgleda”, eto, to su ti slavuji. Ako mi zaista nismo od ovih pravih Allahovih robova, onda vrlo lahko možemo s ovakvim darovima, s cvijetom koji je na ovakav način došao do nas, postupiti ovako kao ovaj mladić i zaključiti da ima puno praktičnijih stvari. Eh, onda nam ova ljubav o kojoj se priča biva daleko i sasvim neshvatljiva: “Šta li ovi ljudi pričaju? Kako je moguća ovakva ljubav?”, pitamo se. Razmislimo malo o ovome. Nosioci ovakve ljubavi ne umiru. (Nastavit će se)

PROČITAJTE I...

Kako spasiti domaći turizam? Možda nije dovoljno za spas, ali vrijeme je da svi pokažemo dozu solidarnosti prema turističkim radnicima u Bosni i Hercegovini i da ove godine odmore provedemo u vlastitoj zemlji. Imamo kvalitetnih turističkih destinacija, ljepota od kojih zastaje dah, mnogo toga što smo trebali posjetiti i vidjeti, a još nismo. Vrijeme je da to učinimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!