fbpx

“Mesnevija”, treći svezak (2): “Isprazni li se grlo duše od razmišljanja o tijelu, božanskog porijekla njegova opskrba postaje”

“Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj s Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali ne samo sufije već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be¬go¬vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste”, napisao je hadži Šaban Gadžo, čovjek koji je veliki dio svog života proveo uz rahmetli hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije u Sarajevu. Danas, uslijed nemogućnosti kazivanja Mesnevije zbog novonastalih okolnosti, magazin Stav odlučio je u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem u ramazanskim brojevima prenijeti dio dersova iz Mesnevije održanih, počevši od kraja prošle godine, u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu

Priredio: Edib KADIĆ

 “(…) Plemenit je (…)”, onda ubacuje kur’ansku riječ “(…) bakijatu-ssalihat (…)”, u značenju “dobra djela koja vječno traju”, “(…) spašen je od stotinu nesreća, opasnosti i strahovanja (…)”, jer je on uz ovakva djela. Ovdje nas hazreti Mevlana upućuje na dva ajeti-kerima: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, a dobra djela koja vječno ostaju bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u ono u šta se čovjek može pouzdati.” Drugi ajeti-kerim: “Allah će pomoći onima koji su na pravome putu, a dobra djela koja vječno ostaju od Gospodara tvoga bit će bolje nagrađena i ljepše uzvraćena.” Ima arapska poslovica o tome ko su plemeniti i kako da ih prepoznamo: “Plemenit je onaj koji, kada nešto obeća, to i ispuni, a ako zaprijeti (ako bude bigajrihak, bezrazložno izazvan, pa onda kaže vratit ću ti to, osvetit ću ti se), on oprosti.” Jedan od velikana Hatim el-Esam, kada je došao u posjetu svom učitelju Šekiku el-Belhiju, da Allah bude njima obojicom zadovoljan, pita ga njegov učitelj: “Šta si, Hatime, naučio kod mene za ovo vrijeme?” On mu kaže da je naučio nekoliko stvari. Prvo što je naveo bilo je: “Vidio sam da svako ima nekog mahbuba, voljenog, ali gledao sam kako ga taj voljeni doprati do kabura, ostavi ga i vrati se svojoj kući, a on ostaje u kaburu. Onda sam rekao sebi: ‘Potraži ti onoga koji te ni tada neće ostaviti.’ Pa sam se odlučio za činjenje dobrih djela i da istrajem na tom putu, jer će to sa mnom i u kabur ući.” Onda mu je njegov učitelj čestitao.

“(…) Ako ih je na hiljade, suštinski, radi se o jednoj osobi, samo u mašti običnih ljudi zamišljen je taj broj (…)” Dakle, ako je ovakvih plemenitih na hiljade, suštinski, radi se o jednoj osobi zato što u njihovoj lampi gori nur istog kvaliteta. Može da bude različit intenzitet, Allah, dž. š., ništa ne ponavlja u svom stvaranju, i sigurno je različit od osobe do osobe, ali su korijen tog svjetla i izvor njegov isti, pa su iz te pozicije kao jedna osoba. “(…) Jedač i pojedeni imaju grlo i dušnik, pobjednik i pobijeđeni imaju pamet i mišljenje (…).” Opet nam govori o grlu i jedenju i hoće da nam to malo proširi i da kaže kako sve ima svoje grlo. “Jedač i pojedeni”, u ovom smislu možemo gledati čovjeka i životinju, i jedno i drugo jedu i imaju grlo i dušnik. Pošto je čovjek pametniji, napravi klopku, ulovi je i pojede. A, da je s druge strane životinja čovjeka ulovila, i ona bi njega pojela. “(…) On (Gospodar Uzvišeni) je grlo dodijelio štapu pravde, pa je ovaj progutao tolike štapove i užad (…).” Upućuje nas na Musaov, a. s., štap koji je progutao sve one čarolije. “(…) I to svo jedenje nije ga povećalo jer ni njegovo jedenje ni njegova forma nisu bili hajvani (…).” Nisu pripadali životinjskom svijetu, ali je taj štap sve to pojeo. “(…) Jekinu, uvjerenju je kao štapu također grlo dao da on proguta sve zablude, obmane i laži koje se rode (…).” Jekin, uvjerenje, misli se na ono stoprocentno, istinito, po čemu čovjek nikakve šubhe ne može imati, jer se obistinio na tome. I onda čovjek, što je jači u svom imanu, kada dostigne takvu snagu u njemu, Allah, dž. š., dodijeli mu ovaj jekin, ovakvo uvjerenje i onda, kada dođe u kontakt sa svim šejtanskim spletkama i varkama, ono će ga progutati. Da bi se to postiglo, valja uložiti trud koji nas opet vraća na onaj prvi bejt: “De ti nastavi dalje, ne može ovo niko za tebe uraditi.”

“(…) Onda, značenjska stvar kao konkretna stvar ima grlo. Opskrbitelj grla značenjske stvari također je Bog (…).” Dakle, i ovakvih stvari kao što je ovaj štap, kao što je jekin, i svega drugog. “(…) Od mjeseca do ribe nema stvorenja bez grla kojim apsorbuje hranu za svoje izdržavanje. Isprazni li se grlo duše od razmišljanja o tijelu, onda njegova opskrba biva božanskog porijekla (…).” Ako čovjek uspije da grlo duše oslobodi i isprazni od razmišljanja o tijelu, o brizi kako da njemu ugodi, onda se otvara ovo drugo, duhovno grlo i onda njegova opskrba biva božanskog porijekla. Znamo da je u hadisi-šerifu spomenuto kada Poslanik, s. a. v. s., upozorava ashabe koji su, vidjevši njega da posti tri dana uzastopno, i oni počeli da to prakticiraju, pa im je on rekao: “Ne radite to, jer ja imam trenutaka sa svojim Gospodarom kada ni poslanik, ni plemeniti, ni bliski melek ne mogu tu doći u tu blizinu, i mene Allah, dž. š., tada hrani.” To malo možemo osjetiti za vrijeme ramazana kada zatvorimo i uskratimo ovom fizičkom grlu hranu, koliko se tada čovjek osjeća duhovno jači i veći lezzet osjeti u svom ibadetu.

“(…) Uvjet je promijeniti narav, to dobro znaj, jer od ružne naravi biva smrt loših ljudi (…)” O kojoj naravi ovdje hazreti Mevlana govori da je treba promijeniti? O hajvanskoj, jer, čovječe, ti si razumom obdaren, prođi se hajvanske naravi. A kako se ona zadobiva? Pa kroz jelo i piće koje nema mjere, pogotovo ako se ne vodi računa o halal-opskrbi. Onda tu neće pomoći ne znam koliko znanje priskrbili. Vodimo dobro računa koliko jedemo i šta jedemo. Vidimo u suri Kehf, mladići koji su se sklonili u pećinu da bi sačuvali svoj iman, kada se nakon 309 godina bude, oni ne znaju koliko su ostali. Mislili su da su ostali dan ili dio dana. Osjetili su glad, to je ono što je Gospodar po prirodi dao da se desi. Prvo su onda rekli: “Otiđite s ovo novca i kupite nam čiste hrane.” Mislili su da u tom trenutku u gradu nema vjernika, a nisu znali da se sve promijenilo i da su ljudi krenuli drugim putem, putem vjerovanja u jednog Gospodara i slijeđenje Isaa, a. s. I onda, po njihovom razmišljanju, znajući da nikoga u gradu nema ko vjeruje, kažu da se posebno obrati pažnja u pronalasku čiste hrane. Jer, kada se takva hrana razgradi kroz organizam, doći će i plemenite misli i djela, a onda narav neće biti ovakva, koja nema kontrole. A ružna narav za sobom povlači ružne gestove i ružan govor, a kada čovjek kaže ili uradi nešto loše, onda je to teško vratiti. Kaže nam i da od te ružne naravi biva smrt loših ljudi. Premda on, takva osoba, hoda po ovom svijetu, on je suštinski mrtvac.

“(…) Kada ljudska priroda postane jedenje ilovače, ispolji se žutilo, loša boja, bolest i prezrenost (…).” Dakle, sve će se to onda i na licu, na vanjštini, takve osobe vidjeti. Upućuje nas na hadisi-šerif, prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Nemojte umrtvljivati svoja srca mnoštvom hrane i pića. Zaista prejedanje umrtvljuje srce.” Da nam Allah da mjeru u ovome. “(…) Kada se njegova ružna narav promijeni, iščezne ružnoća s njegova lica, kao svijeća zablista (…).” Tada se otkriva ona svijetla strana čovjeka. Ali, da bi se ona promijenila, opet je čovjek trebao odlučno krenuti na ovaj put slijedeći uputu. “(…) Gdje je dojilja koja će dojenčetu pokazati put do druge hrane mimo majčinog mlijeka, koja, ako mu zapriječi put ka prsima, otvori mu put prema stotinu bostana (…).” Eto to su muršidi-kamili. Dakle, ako je spriječio i odbio dijete od dojenja, onda im je otvorio put ka stotinama vrtova. Ako takve nađemo i na pravi način uspostavimo vezu s njima, to će se i desiti.

“(…) Zato što prsa postanu hidžab, zastor tom slabašnom koji ga odvaja od hiljada nimeta, sofri i pogača (…).” Ako on ostane na tome, a onaj koji je u tom halu, dijete, a misli se i na ovo odraslo dijete koje je na nekoj hrani na koju se naviklo, a ne poznaje drugu, ono neće to ni u kom slučaju to ostaviti, osim da bude od ovakvih Allahovih robova koji su postali svjesni tog razvojnog puta i pristali na to. Ako se to ne desi, bit će odvojen od hiljada nimeta, blagodati, sofri i pogača. “(…) Naš život je odgođen odbijanjem od dojenja (…)”, misli na stvarni život koji je odgođen sve dok se čovjek ne bude odbio od dojenja. “(…) postepeno trudi se, govor je ovim upotpunjen (…).” Evo, opet nas mami da izađemo na ovaj put postepeno, polahko trudeći se, da bi se onda uložio i maksimalan trud. I opet na onaj način da čovjek povjeruje, onda da iz dana u dan pravi hidžru od svega što upoznaje da ne valja, bježi od toga da bi onda došao u stanište gdje ima priliku da krene u ovaj boj i, ako Bog da, da bude pobjednik.

“(…) Kada je čovjek bio zametak, krv mu je bila hrana. Tako mu’min iz nečistoće izvlači čistoću (…).” Zametku je hrana u majčinoj utrobi bila krv. Na takav isti način mumin iz nečistoće grijeha, koristeći tevbu, čisti svoju dušu i uzdiže se. Prenosi se da je u jednom hadisi-kudsiji Allah uzvišeni rekao, upućujući pitanje svakome od nas: “Moj robe, toliko si vremena, godina proveo čisteći i dotjerujući ono što stvorenja vide, a jesi li i barem jedan čas proveo u čišćenju onoga u šta Ja gledam?” Ovdje se misli na srce. “(…) Time što se od krvi odbio, njegova hrana je mlijeko postalo, a time što se od mlijeka odbio, lokme se prihvatio (…).” Kada je izašao iz utrobe majke, onda je jeo mlijeko. Poslije mlijeka počeo je jesti tvrđe zalogaje. “(…) A odbijanjem od lokme postaje Lukman, postaje tražitelj skrivene lovine (…).” Ako mu sada samo ne bude briga ovo tjelesno grlo, a ono neće biti nakon što je prošao ovaj put, preko krvi, mlijeka, tvrde hrane, a sve dok je uzimao tu hranu, raslo je i napredovalo njegovo tijelo, a i umno je napredovao, i kada se opaše pameću i na pravi način krene ovom stazom, onda dolazi mudrost. U prvom bejtu hazreti Mevlana je rekao da je mudrost Hakkova vojska, a onda ovdje kaže da se odbijanjem od fizičke lokme postaje Lokman u mudrosti. U ajeti-kerimu je rečeno: “Mi smo Lukmanu dali mudrost, a kome je data mudrost, dat mu je veliki hajr, veliko dobro.” Lukman, a. s., jedan je od tih kome je dato to veliko dobro. Vidite kako je to sve povezano. I kada kaže da je ovo nadahnuće od Hakka. Razumljivo je da ne možemo uvijek ovu nit pratiti, ali ponekad možemo ukazati na to kako je ovo poseban govor.

“(…) Kada bi zametku u majčinoj utrobi neko rekao: ‘Vani postoji svijet vrlo uređen, jedna prijatna zemlja, široka i duga u kojoj ima na stotine nimeta, blagodati i toliko raznih ukusnih jela, planina, mora i dolina, bostana, bašči i njiva, nebo vrlo visoko i puno sjaja, sunce, mjesec i stotinu Soha (…)”, to je zvijezda Alkor u Velikom medvjedu, “(…) od južnog, sjevernog i zapadnog vjetra bašče dobijaju svadbeno ruho, nemoguće je opisati ta čudesa, ti u toj tmini zašto si u kušnji (u toj tmini). Krv piješ obješen u tjeskobi (…)”, pupčanom vrpcom si vezan, “(…) usred ograničenosti, nečistoće i muke (…)?!” Kada bi mu neko ovako postavio pitanje, šta bi ovaj zametak odgovorio. “(…) On bi, upravljajući se svojim halom, stanjem u toj krvi Munkir bio, negator, on od ovog risaleta (…)”, od ove poruke koja mu stiže preko ovoga koga to pita, “(…) bi se okrenuo i kafir postao (…)”, on bi to sve zanegirao, “(…) govoreći: ‘To je nemoguće, to je podvala i varka’, jer mogućnost predodžbe nema slijepa uobrazilja. Kad nešto srodno nije vidjela (…)”, ta slijepa uobrazilja, “(…) njegova moć opažanja ne sluša njegovo negirajuće razumijevanje (…).” Ta moć opažanja je na niskom nivou da ono ne može razumjeti to njegovo negiranje. “(…) Upravo tako! Običnom puku na ovome svijetu ebdali govore o onom svijetu (…).” E baš ovako, kako sam ti ispričao ovaj primjer, kaže hazreti Mevlana, tako ebdali, Allahovi bliski robovi, svijetu se obraćaju. “(…) Oni kazuju: ‘Ovaj svijet je jama, vrlo mračna i tijesna. Vani postoji svijet bez mirisa i boje (…)”, u smislu zavodljivih mirisa i boje, jer ovamo su stvari ružne koje su ukrašene ili pozlaćene i mame čovjeka, a nefs hlepi za tim. Ima jedan drugi svijet gdje vlada pravda, gdje nema obmane, tj. upućuju nas na ahiret. Nemojte dozvoliti da vas ova prolazna kuća prevari.

(…) Ništa od tog ne prodire u njihove uši jer njihova pohlepa spustila je težak i debeo hidžab, veo. U pogledu slušanja, pohlepa uho sputa, u pogledu viđenja, lična korist oko sputa (…).” Pored uha, čovjek će biti gluh. Ono će fizički funkcionirati, ali ove stvari ne može da čuje i ne može da prihvati ovu duhovnu hranu i istinu. Drugi polustih govori o onima koji su slijepi pored očiju i hazreti Mevlana nas upućuje na brojne hadisi-šerife u kojima nas Poslanik, s. a. v. s., upozorava na pohlepu, mi ćemo spomenuti dva kratka: “Upozoravam vas, čuvajte se pohlepe, zaista pohlepa čovjeka čini slijepim i gluhim.” I drugi: “Tražite utočište kod Allaha od pohlepe.” “(…) Baš kao taj zametak koji je pohlepan na krv, jer to je njegova hrana u niskoj domovini (…).” I sada se grčevito drži toga i pohlepan je na to, a ne vjeruje ovim porukama što dolaze od Poslanika i Allahovih prijatelja koji nas žele izvući iz ovoga hala. “(…) U pogledu vijesti ovoga svijeta, mahdžub je, zastrt je, on ne poznaje doručka osim krvi (…).” S druge strane, hazreti Mevlana nas ovdje upućuje na hadisi-šerif, prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Primjer mumina na ovome svijetu je poput primjera zametka u majčinoj utrobi. Kada taj zametak izađe iz njene nutrine, on plače nad tim izlaskom i to je tako sve dok ne ugleda majčina prsa i dok ne podoji mlijeko. A kada se to desi, onda on više ne voli i ne želi povratak u onaj položaj u kome se nalazio. Eh, takav je primjer mumina kada s ovoga svijeta smrću ode, kada ga smrt uzme s ovog svijeta, pa se on vrati svom Gospodaru. On više ne voli i ne želi da se vrati na dunjaluk, isto kao što ni zametak ne želi više da se vrati u utrobu svoje majke.”

(Nastavit će se)

PROČITAJTE I...

PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove publikacije bile su potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Joshua Hills, pomoćnik urednika u magazinu History Today, napisao je priču o borbi palestinskog naroda kroz plakate i druge oblike umjetničkog izričaja u nemogućnosti da sa svijetom komuniciraju putem televizije ili drugih masovnih medija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!