fbpx

“Mesnevija”, treći svezak (17): “Mi smo svi lavovi na zastavi, mičemo se kad vjetar puhne”

Naši su poslovi ulaganje, a ne davanje. Ako bismo mogli pobijediti ovaj hal, onda bi nam, inšallahu te'ala, visine bile sigurno otvorene. Što god radiš dobra, što daješ drugom, dijeli ne očekujući ništa zauzvrat. Tim se osobama onda nebo otvara, na taj način oslobađaš onoga preko puta sebe i to je ono što hazreti Lukman kaže svom sinu: “O, moj sinak, dvije stvari odmah zaboravi! Zlo koje je neko tebi uradio i dobro koje si ti nekome uradio”

 

Priredio: Edib KADIĆ

Sljedeća priča i poruke u njoj objašnjavaju nam šta je opreznost. Prije nego krenemo s prvim bejtom prisjetimo se jednog ajeti-kerima, esteizubillah: “I budite poslušni Allahu, i budite poslušni Poslaniku, i oprezni budite. Ako glavu okrenete, onda znajte da je Poslanik naš dužan samo da jasno obznani.” U nekoliko ajeti-kerima već smo naveli taj poredak kako nam Gospodar pokazuje. Prvo je vjerovanje, pa onda “hidžra”, pa onda borba na Allahovom putu svojim imecima i životima. Slijedeći ovaj niz, mi smo svi povjerovali, a evo, recimo, od danas okrećemo drugi list po pitanju opreza i našeg djelovanja u životu i međusobnoj komunikaciji. Onda bi to bila, ako bismo se zaista i istinski odlučili na taj korak, jedna vrsta “hidžre”.

Kada je riječ o Hidžri, prisjetimo se samo nekoliko stvari gdje vidimo koliki je oprez bio prisutan dok se Poslanik, a. s., pripremao za taj put iz Meke u Medinu. Svi znamo da je došao kod hazreti Ebu Bekra Es-Siddika, r. t. a., u podne, a u taj vakat nikad prije nije dolazio. A i ljudi se u ta doba odmaraju, pa da rizik bude smanjen na minimum. Ebu Bekr je odmah znao da je nešto vanredno. Došao je, a lice je zamotao tako da ga niko ne primijeti, samo su mu se oči vidjele. Kada je počeo razgovarati s hazreti Ebu Bekrom, rekao mu je da kaže ukućanima da izađu iz te prostorije, a onda mu je i obejanio zbog čega je tu. Hazreti Ebu Bekr se veoma obradovao tome i rekao mu da već ima pripremljene dvije deve za put. Oni su krenuli na zadnja vrata, nisu na ulazna, kako bi opet izbjegli viđenje. A već su prije toga uzeli iznajmljenog vodiča koji je bio povjerljiv čovjek i vrlo vješt u svom zadatku. Čak nije ni bio musliman u to vrijeme. Zvao se Abdullah ibni Urejkit. S njim su krenuli zavaravši tragove u drugom smjeru, a ne u smjeru Medine.

Dok su bili u pećini, Abdullah, hazreti Ebu Bekrov sin, došao im je navečer i tu je proveo noć ako treba šta biti u hizmetu, a onda se rano vratio u Meku kako bi ljudi u gradu pomislili da je tek ustao. Onda je prikupio informacije u gradu, pa bi im navečer ponovo otišao da kaže šta je čuo, a oni su tri dana boravili u pećini na brdu Sevr. Amir Ibni Fuhejre, r. a., ashab, on je tu dovodio stado ovaca navečer kako bi ih hranio mlijekom, a onda bi tim stadom pobrisao tragove tako da ih potencijalni progonitelji ne bi mogli uočiti. Ovdje vidimo šta je sve Poslanik, s. a. v. s., poduzeo i koji je to oprez bio da bi Hidžra uspjela. Sad mi individualno kada razmišljamo o “hidžri” i kada pravimo “hidžru” od svega onoga što je Gospodar zabranio, a lijepo nam je rečeno da ono što nam da Poslanik uzmemo, a što zabrani da to napustimo, i kad zaista čovjek izabere takav put, bit će onda i drugih iskušenja. Uprkos svemu što je preduzeo kako bi Hidžra bila uspješna, znamo da je ipak jedan čovjek po imenu Suraka ibni Malik otkrio njihovu putanju, ali je Allah sačuvao Poslanika, s. a. v. s., a ovome je to praćenje bilo sebep da primi islam.

Vidjeli smo da su neki one koji su učinili Hidžru lijepim i primamljivim stvarima uspjeli ponovo vratiti u Meku, u smislu veze sina s majkom, pa majka teško podnosi to što si otišao, samo što nije umrla, pa su se na takav način neki vratili u Meku i odmah bili sputani i stavljeni u okove. Dakle, iskušenja neće prestati i, kada čovjek krene na ovaj put i sav oprez kad poduzme, opet će dolaziti iskušenja. Ali, ovako postavljene stvari, vjerovanje, “hidžra” i borba, inšallahu teala, šta god da se desi, pa čak i ako nešto bude u nekom trenutku izgledalo kao zaustavljanje, to će se, ako Bog da, kasnije pokazati da je to u službi našeg napretka. Jer, nakon Hidžre imamo Uhud, pa i pored sveg opreza, takva se stvar desi. Čovjek se vrlo lahko može polakomiti, ali ne zaboravimo da je ključ tog posrtaja bio neposluh Poslaniku. Vidimo u ovom ajetu gdje se kaže: “I pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku.” Moramo s Poslanikom na pravi način uspostaviti vezu. Neki dan sam čuo, kao primjer želim to s vama da podijelim, kako jedan čovjek koji je hafiz Kur’ana i u godinama je kaže: “Da sam prije imao znanje koje sada imam, ne bih išao u Medinu.” Imate takav nekakav pristup u kojem ljudi govore da se samo drže Kur’ana, a da hadis može biti i ovakav i onakav.

Čuvajmo se dobro ovoga. Možda i ovi ljudi nisu pokvareni, ali su naopako shvatili stvari. Ako mi zaista želimo da nas Allah uzvišeni voli, pogledajte kako se jasno u ajeti-kerimu kaže: “Ako volite Allaha, mene slijedite i Allah će vas voljeti.” Ne slijediti Poslanika i govoriti da se samo pridržavamo Kur’ani-Kerima, da nam ne treba slijeđenje nikoga ko je preselio, da je to sada umrla osoba, naopako je to. Čuvajmo se ovakvih pristupa jer si onda svojom voljom izabrao da te Allah ne voli. Ya Rabbi, pomozi nam da s našim Poslanikom uspostavimo vezu na najbolji način, jer je on poslan kao milost svom čovječanstvu i svako ima pravo na tu milost, osim ako je ne želi.

“(…) O, brate! U davno vrijeme razvilo se prijateljstvo između građanina i seljaka. Kad bi seljak u grad stigao, šator bi u sokaku tog građanina postavio. Dva-tri mjeseca bio bi njegov gost. Bio bi mu u dućanu i za njegovom sofrom. Svim onim što bi mu trebalo, za to vrijeme, građanin bi ga besplatno snabdijevao. Jednog dana obrati se građaninu rekavši: ‘O, gospodine, zar se nikada nećeš selu usmjeriti tražeći odmora? Tako ti Allaha, svu čeljad dovedi, jer ovo je vrijeme ružičnjaka i ranog proljeća. Ili, ljeti dođi kad plodovi prispiju, da bih pojas pritegao u hizmetu tebi (…)”, da bi mu se stavio na raspolaganje da mu služi, kako bi mu bio što ljepši ugođaj. “(…) Svoje ljude, čeljad i rodbinu dovedi. U našem selu provedite tri-četiri mjeseca. Jer, u proljeće seoski krajolik je ugodan. Oranice i lale bivaju fascinantne.’ (…)” Eh, kad je on to sve tako lijepo rekao, sad ćemo vidjeti kako građanin postupa. “(…) Dajući mu obećanja, građanin je taj trenutak potiskivao, dok ne prođe osam godina od obećanja (prvog) (…).” Znači, kada je prvi put obećao da će mu doći na selo, od toga je prošlo osam godina. Ovo moramo dovesti u vezu s prošlim dersom. Sjećate se kada nas je hazreti Mevlana upozorio na lažne učitelje, pa između ostalog kako se lažni učitelj obraća pa ti kaže: “Bujrum, dođi kod mene, o, sjaju moga oka, moja kuća je tvoja kuća, a ti si moj…” Poslije toga ide bejt: “oprez bi bio da ti kažeš da imaš glavobolju, da te daidžić zove…”, da razne izgovore nađeš da ne nasjedneš na takvu zamku. Dakle, ovaj građanin je uz lijep izgovor osam godina odbijao otići na selo.

“(…) Seljak bi mu svake godine uobičavao reći: ‘Kad ćeš se pokrenuti, jer evo mjeseca deja?’ (…)” Dej je deseti mjesec iranske solarne godine, a on počinje 22. decembra i traje do 20. januara. Dakle, zimski je mjesec, kad ćeš se više pokrenuti, evo je i zima nastupila. “(…) Građanin bi smislio izgovor rekavši: ‘Ove godine iz tog i tog kraja dolazi nam gost. Naredne godine, mognem li se osloboditi važnih poslova, pohitat ću u taj kraj.’ Seljak bi rekao: ‘Moja porodica iščekuje tvoju djecu, o, dobročinitelju!’ Svake godine, iznova, kao roda bi dolazio da bi se ispod krova građanina nastanio. Gospodin je svake godine, od svoga zlata i mala, trošio na njega, otvorivši mu svoja krila. Zadnji put, tri mjeseca mu je taj pehlivan (…)”, srčan i junačan čovjek, “(…) sofru postavljao, jutrom i večeri. Postiđen, opet se obrati gospodinu: ‘Koliko ćeš mi još obećavati i obmanjivati me?’ (…)”, riječ je o lažnoj postiđenosti. “(…) Gospodin odgovori: ‘Tijelom i dušom sastanak tražim, ali svaka promjena je u Njegovom hukmu (…)”, sve to zavisi od Allahove odredbe. “(…) Čovjek je kao lađa i jedro, tako da čeka dolazak vjetra od strane Njegova usmjeritelja.’ (…)”, od strane Allaha Uzvišenog. U jednom bejtu nam hazreti Mevlana kaže: “Mi smo svi lavovi, ali lavovi na zastavi, mičemo se kad vjetar puhne.” I ta lađa stoji dok vjetar ne puhne u njena jedra. “(…) Opet, preklinjući ga, reče: ‘O, plemeniti, pokupi djecu i dođi vidjeti ni’mete!’ (…)” Dođi da vidiš blagodati sela, dođi da vidiš šta se sve tamo krije od ni’meta. Ovdje mi je palo napamet da nam je Hadži Hafiz govorio da je jedan od starih alima govorio da je na selu ni’met i džehalet, a u gradu ilum i zulum. Na selu su blagodati i neznanje, a u gradu znanje i zulum, nepravda.

“(…) Ruku mu tri puta stisnu u smislu saglasnosti i reče: ‘Allahom te zaklinjem, potrudi se i brzo dođi!’ (…)” Zahiren, riječ je o takvoj srdačnosti. Ovo je poduža priča u kojoj ćemo vidjeti kako će se ovaj seljak ponijeti prema građaninu kad mu dođe na selo. “(…) Nakon deset godina i svake godine takvih slatkih, poniznih molbi i obećanja, čeljad gospodinova rekoše: ‘O, oče, mjesec i oblak i sjena također putuju (…)”, u smislu “hajde da se i mi pokrenemo, vidjet ćemo nešto što do sada nismo vidjeli”. Svima nam je jasno da hazreti Mevlana ovdje ne govori o seljaku kao čovjeku koji stanuje na selu, ne odvajamo ovo od upozorenja na kontakte s kvaziučiteljima i one koji lijepom riječju mame čovjeka. U jednom bejtu hazreti Mevlana kaže: “Ima ih takvih poput Zejnul-Abidina”, sina hazreti Huseina koji je bio poznat po svojoj pobožnosti tako da je dobio ovaj nadimak Zejnul-Abidin (ukras pobožnjaka), “drže Kur’an na ruci i nude ti ga, a iz rukava im vire otrovne strelice.” Individualno, kada ovu priču probamo pronaći na sebi, građanin bi bila naša pamet, seljak bi bio nefs koji se stalno pod krovom te pameti nalazi i stalno se gosti u toj sjeni. Onaj koji je budan on izbjegava da mu se odazove na ono čemu ga ovaj poziva. Ali, vidite kako čeljad kažu “babo, hajmo ovamo”. Eh, to su osjetila koja su okrenuta vanjštini i ovoj ljepoti koja je pozlata. Sada je babo, odnosno pamet, s dvije strane napadnut.

“(…) Ti si tog seljaka zadužio. Ti si, u pogledu njegova poslovanja, mnoge muke na sebe preuzeo (…).” Sada bi bilo pošteno da i on tebi uzvrati to gostoprimstvo i to sve što si ti podnio za njega. Ako ovo promatramo u smislu naših osjetila, neka znamo da naša osjetila koja nisu uzdignuta na viši nivo ovako postavljaju stvari i, Allahu a’lemu, u većini slučajeva mi ovako i reagiramo. Naši su poslovi ulaganje, a ne davanje. Ako bismo mogli pobijediti ovaj hal, onda bi nam, inšallahu te’ala, visine bile sigurno otvorene. Što god radiš dobra, što daješ drugom, dijeli ne očekujući ništa zauzvrat. Tim se osobama onda nebo otvara, na taj način oslobađaš onoga preko puta sebe i to je ono što hazreti Lukman kaže svom sinu: “O, moj sinak, dvije stvari odmah zaboravi! Zlo koje je neko tebi uradio i dobro koje si ti nekome uradio.” (Nastavit će se)

Magazin “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu

 

PROČITAJTE I...

PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove publikacije bile su potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Joshua Hills, pomoćnik urednika u magazinu History Today, napisao je priču o borbi palestinskog naroda kroz plakate i druge oblike umjetničkog izričaja u nemogućnosti da sa svijetom komuniciraju putem televizije ili drugih masovnih medija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!