fbpx

MEGALOMANIJA GRADNJE NEPOTREBNIH KULTURNIH DVORACA

Poticaja za razvoj popularne glazbe niotkuda, mada, jelte, upravo smo u tomu bili prvaci u širim jugoslavenskim prostorima, diskografske kuće skoro su nestale, kao i radijski programi rezervirani za klasičnu glazbu (sjajni 3. program Radija Sarajevo). Znam dobro da se na svim koncertima nalazi maleno jezgro skoro iste publike, često su besplatni, pa opet sale nedovoljno ispunjene

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Ako netko misli da ću drviti o pošasti koja se zove korona i svemu što iz nje proizlazi za ovdašnju kulturu, grdno se prevario. Iza tih tektonskih potresa koji dubinski mijenjaju naš svakodnevni život valjaju se kojekakve stvari koje kao da se odvijaju bez velike pažnje, prolaze pored nas a da ih u borbi za svakodnevno preživljavanje uopće ne zapažamo ili pak ne analiziramo dublje.

Aktualna se paranoja u našoj državici zove gradnja kulturnih, kongresnih i koncertnih prostora. Toliko ih je najavljeno da bi čovjek pomislio da se nalazi u nekoj prebogatoj državi koja ne zna što bi s parama pa ih nemilice i nenamjenski baca – na što? – na gradnju kulturnih objekata koji nas zasjenjuju svojom grandioznošću i megalomanijom njihovih idejnih tvoraca.

Prvo je do nas doprla vijest da je završen konkurs za gradnju grandioznog Kongresno‑kulturnog centra u Banjoj Luci, koji svojim gabaritima i ambicioznošću prevazilazi sve projekcije i u temeljnom je sukobu s grubom stvarnošću. Dakle, taj će centar sastojati se od koncertne dvorane od tisuću i pol mjesta, manje dvorane od 700 mjesta, plus prostor za filharmonijski orkestar i nacionalno kazalište, plus koješta još. Dobro, o tome se već pisalo, ali iza dobijamo još mnogo informacija koje nam govore da se namjerava graditi na sve strane, toliko kao da u ovoj zemlji postoji samo kultura, koncerti, promocije knjiga, izložbe likovnih djela, kazališne produkcije i što još sve ne.

Evo kako to izgleda u stvarnosti. Prvo smo saznali da će se u Istočnom Sarajevu ovih dana početi graditi zgrada rektorata / dekanata tamošnjeg Univerziteta, a uz nju i zgrada za Muzičku akademiju, u okviru koje bi trebala biti i manja, ali svime opremljena koncertna dvorana od 400-500 mjesta. A u ovu građevinsku groznicu uključuje se i sveprisutni načelnik Općine Centar Sarajevo, neumorni Nedžad Ajnadžić, koji je, u pauzi uklanjanja one statuete u parku Hastahana, najavio izgradnju nekoliko objekata. Od obnove Austrijske kuće, pa onda oživljena na više strana i ideja da se konačno krene s gradnjom koncertno-kongresne dvorane na Marindvoru, one iste koju je prije dvadesetak godina zagovorio neumorni Ibrahim Spahić zvani Ibro Pahuljica, a u okviru tada u Sarajevu održanog “Bijenala mladih”. Bila je izabrana komisija, otvoren međunarodni konkurs. Novac je dobijen i od grada Rima i još nekih međunarodnih organizacija, održana je i izložba nagrađenih radova, jedan je rad neke grupe “Urban Future” izabran i tu se onda stalo, sve je to polako, ali sigurno potonulo. Pa opet velika i mala dvorana za koncerte i slične priredbe, uz kojekakve popratne sadržaje. Sad samo saberite koliko je to prostora i koliko mjesta za publiku, toliko da bi se u jednom danu, npr., cijela Republika Srpska mogla u njih ukrcati. Uz to se govori i o gradnji sličnog manjeg objekta negdje na teritoriji sarajevske općine Novi Grad.

Kao prvo, potrebno je konačno se otrijezniti i koristiti ono što se već ima ili što se posljednjih godina gradilo, svesti se na mjeru onog što je realno, što su okolnosti u kojima živimo i živjet ćemo još dugo. Bolje skromno, racionalno, s upotrebom pameti i znanja, nego se zalijetati u grandiozne planove za koje nema nikakvih realnih izgleda da će biti realizirani. Dobro de, Banja Luka gradi kulturni centar kakav bi bio dostojan gradova s mnogo većom populacijom, s potentnijom kulturnom klimom i ljudskim i materijalnim resursima. Sada više nije pitanje da li će se izgraditi, nego sve to treba pokrenuti da radi svakodnevno, što opet traži i kreativne resurse, i organizacijske i materijalne uvjete (ovo ponavljamo). Pogledajmo što se dešava u sredinama koje su i od Banje Luke i od Sarajeva mnogo spremnije da neke od ovakvih kulturnih institucija izdržavaju na nivou koji je dostojanstven.

Ljubljana od konca 70-tih ima ogromni Cankarjev dom s više dvorana, od kojih ona najveća ima i prijeko potrebite koncertne orgulje, djeluje u zemlji s visokim materijalnim standardom, ima zaposlen ogroman organizacijski aparat i kulturnu ponudu koja može koliko-toliko ispuniti te prostore adekvatnim sadržajima, pa nam ovih dana dopiru vijesti o krizi menadžmenta, uz to da se koncerti sele u manje prostore koji su odranije postojali – od zgrade Slovenske filharmonije do koncertnih prostora od kojih je neke projektirao sarajevski arhitekt Josip Vancaš. Kroz sličnu krizu prolazi i Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, tek drugi prostor građen u vrijeme socijalističke Jugoslavije, a ekskluzivno namijenjen glazbi i drugim kulturnim sadržajima, a koji ima kapacitete slične onima u Ljubljani. Saznajemo opet da se koncerti sele u manju dvoranu u okviru nove zgrade Muzičke akademije, a donedavno i u prekrasnu secesijsku dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda, koja je tu nedavno temeljito devastirana u zemljotresu koji je pogodio Zagreb, kao i još neke manje, novoizgrađene prostore. Naprosto, manji su, akustički adekvatni, prihvatljiviji i još niz argumenata ide u prilog racionalnosti i štedljivosti.

Beograd nikad nije sagradio dostojnu koncertnu dvoranu. Koncerti su se odvijali u velikoj sali Kolarčevog narodnog univerziteta ili pak u ogromnoj, ali akustički nedovoljno prepariranoj velikoj dvorani Sava centra, koji je opet građen više za velike kongrese i slične manifestacije, ali je opet bio i poprište nekih od velikih i važnih koncerata, o kakvima smo mi u Sarajevu ili drugdje u Bosni i Hercegovini mogli samo sanjati, više onih s područja jazza i popularne glazbe negoli klasične, ali dobro. I opet do nas dolaze vijesti da je taj ogromni objekt privatiziran i da će ga voditi neka poslovna grupacija jer je zastario, jer više nema pogonskog goriva da nastavi s dostojanstvenim radom. Beograd se dosjetio – prekrasni Dom sindikata opet je neka grupacija privatizirala, sredila i u njemu smo gledali odlične koncerte u okviru “Beogradskog Jazz Festivala”, dok su već oni manji bili u dvoranama organizatora Doma omladine, opet s kapacitetima koji su bili dostatni da pruže i ugodnu atmosferu , ali i da budu ispunjeni do konca, a sve po onome koliko ljudi, koliko stvarnih potencijala da se pruži koliko se doista može i treba. Jah, Dom sindikata je sada tzv. Kombank dvorana i u centru je grada, dok će Sava centar da se polako renovira i modernizira. I neumorni Ivan Tasovac, poduzetni direktor Beogradske filharmonije, napokon najavljuje gradnju adekvatne koncertne dvorane u glavnom gradu Srbije. Kako je uporan i prodoran, ne sumnjamo da će u tome uspjeti.

Autor ovih redaka kao pasionirani posjetilac svih kulturnih manifestacija u Sarajevu (i šire), glazbenih događaja posebice, osupnut činjenicom koliko je bosanskohercegovačka glazba u ovom jadnom poraću gubila jednu poziciju za drugom. I ono što je postojalo prije rata olako se gasilo i nestajalo a da ga nije zamjenjivalo nešto bolje. Dobro, opstala su kazališta, neka su i novoosnovana, Sarajevska filharmonija radi pokrivajući ogroman dijapazon potreba, filmski i jazz festival također, ali kulturna svakodnevica doista je siva, divlja, neorganizirana, bez budućnosti i bez vizije koja bi odgovorila zahtjevima vremena. A Sarajevo je, pa i cijela Bosna i Hercegovina, poznata po glazbi, onoj popularnoj i narodnoj posebno, ali ne samo to, ali su se uvjeti za njeno normalno disanje svakog dana smanjivali.

Nestali su profesionalni orkestri, njih četiri samo u okviru Radio-televizije Bosne i Hercegovine, plus vojni orkestar, ostala je samo filharmonija i operski zbor, nemamo više nekad aktivne Koncertne poslovnice, koja je skoro pred gašenjem, pa svatko organizira stvari za sebe; i glazbene akademije (i ona u Istočnom Sarajevu i u Sarajevu!), manifestacija SVEM je u rukama jedne organizacije, mada je pripadao nekad radio-televizijskom koncernu, dva su festivala klasične gitare, plus jedan harmonike. Poticaja za razvoj popularne glazbe niotkuda, mada, jelte, upravo smo u tomu bili prvaci u širim jugoslavenskim prostorima, diskografske kuće skoro su nestale, kao i radijski programi rezervirani za klasičnu glazbu (sjajni 3. program Radija Sarajevo!). Znam dobro da se na svim koncertima nalazi maleno jezgro skoro iste publike, često su besplatni, pa opet sale nedovoljno ispunjene, niti jedna od tih institucija ne može da sistematično ponudi neke programe koji su dublje i trajnije osmišljeni. Jedan za drugim redaju se koncerti, ponekad poklapaju, i to je to.

I opet, koncertna dvorana koja se nalazi u okviru “Napretkove” palače, a u kojoj smo, barem prema povjesničarima kulture, nekad gledali sjajne koncerte (Zlatko Baloković, svjetski poznati hrvatski violinist koji je došao sa svojom čuvenom violinom koja se sada nalazi u trezorima HAZU-a u Zagrebu! ), a u kojoj bi mogla da djeluje Sarajevska filharmonija (plus kao dvorana za komorne koncerte), data je nekome na korištenje i stoji neiskorištena. Nedavna rekonstrukcija Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu, više aškenaske sinagoge koja je mogla da se uradi temeljito i akustički konačno preparira za koncerte klasične glazbe s većom binom, nije izvedena na adekvatan način, a mogla je biti. Kad je građen RTV dom, nije se mislilo da bi se veliki studio trebao izgraditi kao javna koncertna dvorana, što je u svijetu uobičajeno (Studio M u Novom Sadu, recimo, u kome smo gledali niz sjajnih koncerata i u kojoj su snimljene neke važne koncertne ploče), a sad se pitamo kakvi su prostori koji će se izgraditi umjesto Austrijske kuće, namjena je, prema riječima kompetentnih, da bude Europska kuća kulture i nacionalnih manjina. Isto vrijedi i za Međunarodni centar mladih na Grbavici II i obnovljeni Pionirski dom na Grbavici I, sve odreda dvorane koje bi uz adekvatnu materijalnu pomoć i sposobne kadrove mogle predstavljati jezgra nove kulture. Status dvorane Doma Oružanih snaga BiH u Sarajevu ostaje i nadalje nedefiniran, a isto vrijedi i za odličnu dvoranu Doma policije. O tragediji zvanoj obnova Doma mladih ne treba ni govoriti. Ono što je nekada bilo baza snažne sarajevske rock‑scene sada je apsolutno ništa.

Pa sad da ne drvimo i ne jadikujemo za onim propuštenim šansama u Sarajevu ili u Banjoj Luci (u kojoj barem postoji neka koherentna ideja o nekakvoj nacionalnoj kulturi, pa se tu i nešto dešava), otiđimo do pola sata od metropole udaljenog Visokog. Nekim se vezama s Turskom, koje je ostvarila tamošnja načelnica Amra Babić, kao poklon dobio kulturni centar koji je izgrađen u naselju Prijeko. Prekrasna zgrada, ali bez ikakvih uvjeta da se u njoj odvija neki dinamični, živi kulturni program. Dvorana je prazna, nema koncertnog klavira, nema razglasa, nema čak niti adekvatnog energetskog napajanja, nema urednike koji će voditi pojedine segmente programske ponude i nuditi ih svakodnevno, koji će tom gradiću, nekad ekonomskom čudu, ponuditi adekvatne sadržaje. Nešto mi se činilo da bi bilo bolje da su se postojeće dvorane u gradu modernizirale. Sad smo dobili novu zgradu, u kojoj su, istina, dio arhive lokalnog muzeja, odlična biblioteka, koja je vrlo aktivna, te RTV centar, ali sala je prazna i neadekvatno upotrijebljena. Jasno je da za tako veliku nema ni publike, ni materijalnih sredstava, ni kadrova koji će to sve dostojanstveno voditi.

Kad se vratimo u Banju Luku, bojimo se da će se isto, samo u većem obimu, desiti s novim Kulturno-kongresnim centrom, i to za dugi niz godina, decenija nema preduvjeta da zaživi na pravi način. Prevelik je za ono što cijela Republika Srpska treba, nikada neće imati dovoljno sredstava, a kultura nije jeftina, a pitanje je imamo li i kadrove da sve to pripreme. Plus, naravno, ono najvažnije – da li uopće ova sredina, pa i Banja Luka, koja djeluje udruženo s Beogradom, može producirati tako vrhunski kvalitet kulturnih programa koji će ispuniti taj prostor i uspjeti privući publiku. A evo do nas dopiru vijesti da se konačno kuha i oko statusa Andrićgrada u Višegradu, jer da bi takav pogon mogao djelovati, nije dovoljno da se udruže poznati režiser i onaj kabadahija koji vodi Republiku Srpsku, nego se stvari moraju postaviti na zdrave osnove, a ne nikako na nacionalističku retoriku koja je uvezena preko Drine.

I gotovo – dobijamo neke reprezentativne objekte koji se sastoje samo od zgrada, ali koje će da budu Potemkinova sela ovdašnje kaotične kulture i podijeljenosti. I tu se priča o ovoj megalomaniji, provincijskoj samozaljubljenosti i pretencioznosti i završava.

PROČITAJTE I...

Magazin „Biserje“ ekskluzivno je objavio obraćanje predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nj. E. Šefika Džaferovića povodom Dana Bošnjaka. Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine trebao je biti visoki pokrovitelj Svečane akademije koja se večeras trebala održati u Sarajevu, a koja je odgođena u skladu s preporukama nadležnih organa zbog aktuelne epidemiološke situacije. BZK „Preporod“ ove godine Dan Bošnjaka obilježava u online formatu širom Bosne i Hercegovine, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijapori.

Sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, demokratska i slobodna atmosfera u kojoj se odvijao, odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je polučio predstavljaju historijsku vododijelnicu, trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!