Medijski dimnjačari

Iako je njegov ponižavajući, ali zasluženi sunovrat u ruke nekadašnjeg ljutog dušmanina svakako dašak svježeg vjetra, ipak postoje još stotine gotovo istih propagandnih megafona koji i dalje parazitiraju na budžetima dok razvlače pamet narodu čiju krv piju.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Iako bi tvitove Bakira Hadžiomerovića možda ponajbolje bilo prenositi bez komentara, jer sami po sebi objašnjavaju svu mentalnu zbrku ovdašnje samoproglašene ljevice, ali i njeno suštinsko licemjerstvo, ipak ovakve urnebesne Hadžiomerovićeve vratolomije zaslužuju komentar, ako ni zbog čega drugog, onda zato što odlično ilustriraju subverzivna i anahrona ideološka stajališta koja su zajednička određenoj političkoj, medijskoj i akademskoj manjini.

Naravno, svakome je očito Hadžiomerovićevo tragikomično licemjerstvo kada zamjera “patriotima iz dijaspore” što daju prednost zastavi s ljiljanima i nekadašnjoj himni Jedna si jedina nad današnjom, nametnutom zastavom i himnom bez teksta, dok sam ponosno ističe komunističke simbole Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz perioda propale SFRJ.

No, od takvih glupavih dvostrukih standarda daleko je gora činjenica to što je Hadžiomerović toliko ideološki zadojen da jednostavno nije ni uočio vlastito licemjerstvo.

I za Hadžiomerovića i za cijelu ideološku grupaciju lajkača kojoj pripada (a u kojoj se mogu primijetiti tipovi poput Dine Mustafića, Saše Magazinovića i drugih drugova iz SDP-a) zastava s ljiljanima Kotromanića, zastava pod kojom je Bosna i Hercegovina ostvarila svoju nezavisnost, pod kojom je međunarodno priznata i pod kojom se odbranila, danas je nekako nepoželjna, dok komunistički grb SRBiH, na kojem je Bosna i Hercegovina lišena svoje historije i posebnosti, i predstavljena kao “fabrika Jugoslavije”, i dalje ima svoju intrističnu vrijednost i pozitivne konotacije.

Ovakva ideološka kratkovidnost, kada se jedan period historije Bosne i Hercegovine želi potpuno preskočiti i umanjiti, a drugi uvećati i naglasiti, tipičan je za historijski revizionizam imanentan ovdašnjoj ljevici.

I pritom nije toliko riječ o licemjerstvu, koliko o nemogućnosti da se sakrije činjenica da se više odano ideologiji i partiji nego državi i narodu. Ono što je indikativno, ali i izuzetno tužno u svemu ovome jeste to da je današnji Avazov “Brzi Gonzales”, kojem je Radončić poklonio tek jednu minutu na svom portalu, nekad bio višegodišnji urednik na javnom emiteru, s kojeg je, plaćan novcem svih građana (kao uostalom i gotovo svaki od njegovih istomišljenika), širio upravo ovakvu vrstu subudalastih ideja i svjetonazora.

Iako je njegov ponižavajući, ali zasluženi sunovrat u ruke nekadašnjeg ljutog dušmanina svakako dašak svježeg vjetra, ipak postoje još stotine gotovo istih propagandnih megafona koji i dalje parazitiraju na budžetima dok razvlače pamet narodu čiju krv piju.

Ima li boljeg primjera za svu tragičnost poslijeratne medijske okupacije Bosne i Hercegovine?

PROČITAJTE I...

Ogrezao u propagandi koju provodi trenutni kantonalni režim u Sarajevu, Stojanović otvoreno i drsko poručuje da je glavni cilj kantonalnog režima kontrola utroška sredstava KCUS-a, tačnije mijenjanje svrhe doznačenih sredstava jer je takvo (inače sasvim diletantsko) uplitanje i prenamjena, kako sasvim ozbiljno Stojanović tvrdi, dužnost skupštinske većina koja zna bolje od menadžmenta KCUS-a kako i gdje trebaju takva sredstva ići.

Danas, hvala Allahu, praktično da ne postoje oni koji ne govore jedni s drugima zato što su u različitim političkim strankama. Da me pogrešno ne shvatite, i dalje se mnogi ne slažu, ali bar razgovaraju međusobno. Braća i porodice se mire, a ogromna većina ljudi prestala je da izbjegava džamije u kojima je imam “iz one druge zajednice”. To je svakako najveći uspjeh naše politike

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!