fbpx

Med i život

Medena zemlja (Honeyland), Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov, Sjeverna Makedonija, 2019, 87 minuta

 

 

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Očaravajući makedonski dokumentarac i jedan od filmskih hitova godine Medena zemlja Tamare Kotevske i Ljube Stefanova uvršten je u uži izbor za nagradu Oskar u dvije kategorije – za najbolji strani i najbolji dokumentarni film, a hoće li osvojiti nominacije, saznat će se 13. januara, kada će Američka filmska akademija objaviti konačne liste za 92. oskarovsku utrku. Ipak, čak i ako Medena zemlja bude nominirana u obje navedene kategorije, apsolutno neće biti neočekivano s obzirom na to da je riječ o filmu koji je osvojio tridesetak nagrada na najznačajnijim svjetskim festivalima, uključujući čak tri nagrade Sundance Film Festivala, te koji su, recimo, kritičari New York Timesa i Varietyja uvrstili među deset najboljih filmova 2019. godine.

Makedonski režiserski dvojac proveo je gotovo tri godine snimajući svakodnevicu jedne turske medarice, posljednje mještanke zabačenog makedonskog planinskog sela. Njeno je ime Hatidže, a svoje dane provodi njegujući bolesnu staru majku Nazife i “družeći” se s pčelama, obraćajući im se tajnim napjevom i “posuđujući” od njih med za prodaju i preživljavanje. “Pola meda uzmeš sebi, pola ostaviš pčelama”, kaže Hatidže, definirajući tako pred kamerama svoje lično, ali i pravilo prirode koje život u ovom selu kao mikrosvijetu cijele planete Zemlje čini jednostavnim i savršeno skladnim.

Međutim, njen teški, ali mirni i ustaljeni život, te dogovor s prirodom i pčelama remeti iznenadni prodor vanjskog svijeta, odnosno dolazak novih komšija. Mnogobrojna nomadska i izrazito glasna porodica Sam, predvođena glavom kuće Husseinom, nastanjuje kamp‑prikolicu pored Hatidžine kamene kolibe i malog improviziranog dvorišta. Željna kontakta s ljudima, Hatidže ispočetka prihvata svoje komšije, pogotovo djecu koju sama nikada nije imala, a s kojima se očigledno bolje razumije negoli s odraslim članovima ove duhom nemirne porodice.

S vremenom Hussein pokreće svoj “biznis” s medom, ali vođen beskonačnom ljudskom pohlepom i beskrupuloznom potrebom za dodatnim profitiranjem, narušava harmoniju suživota s prirodom koji je Hatidže godinama uspješno gradila. Uprkos Hatidžinoj posvećenoj poduci i upornom upozoravanju da se drži njenog “dogovora” te da polovicu meda ostavlja pčelama, a uvjetovan svojim nezasitnim prodavačem iz grada i zakonima konzumerizma koje on sa sobom donosi, Hussein svojim vrijednim radilicama ostavlja prazne ramove, te naposljetku ugrožava ne samo proizvodnju već i opstanak pčela u ovom mjestu. Hatidže čini sve kako bi zaštitila svoje pčele te ih čak i premješta na drugo, udaljeno mjesto, ali ih Hussein, koji u suštini nije primjer zlog čovjeka već proizvod modernog kapitalističkog društva, i tu pronalazi kako bi nastavio eksploataciju prirode i njenih dobara.

Nakon prve scene, u kojoj Hatidže u panoramskom snimku hoda sivom i isušenom zemljom poput pčele među stijenama, a zatim se i uspinje uz njih, koračajući hrabro njihovim liticama i uskim stazama, gledaoci će pomisliti da je riječ o vizualno spektakularnom dokumentarcu kakve proizvodi televizijska kuća Nacionalne geografije. Ipak, nakon što kamera nagovijesti Hatidžino izborano, ali opet toliko živopisno lice, te prikaže njen odnos s pčelama od kojih bez zaštitne opreme posuđuje med, izvlači nekoliko sačeva i nosi ih sa sobom, gledaocima postaje jasno da ne gledaju Nacionalnu geografiju već autorsku životnu priču s dušom. Ono što jeste bilo naručeno i zamišljeno kao ekološki dokumentarac o nepoznatim makedonskim predjelima kao što je i selo Bekirlija u središnjoj Makedoniji, koje su nekoć nastanjivali etnički Turci, a u kojem su s dolaskom filmske ekipe ostale još samo Hatidže i Nazife, preraslo je u malo filmsko remek-djelo o vječito neprijateljskom odnosu čovjeka i prirode i o tome kakav bi on, zapravo, trebao biti.

Režiserski dvojac Kotevska-Stefanov, umjesto suhoparnog etnografskog filma, a sigurno očarani Hatidžom i onim što su zatekli u Bekirliji, zaokreću svoju kameru u sasvim drugom smjeru i kreiraju stilizirani promatrački dokumentarac, strukture svojstvenije igranom negoli dokumentarnom filmskom rodu. Odričući se naracije i reportažnih intervjuiranja, Kotevska i Stefanov svoj filmski jezik usklađuju s prirodom; sa zvukom pčela i bojom meda, sa životom i svim njegovim nepredvidivim tokovima. Tako, recimo, često “hvataju” sunčev odsjaj koji cjelokupnu teksturu filma oblikuje u sjajnoj boji i glatkoći meda, zatim koriste Hatidžinu žutu i svijetlu odjeću kako bi je poistovjetili s pčelama i njihovom fizički sitnom, ali, zapravo, velikom ulogom u očuvanju života na Zemlji. Također, oni izjednačavaju i Hatidžinu pjesmu s oglašavanjem pčela, dok porodicu Sam i njihovog poslovnog saradnika iz grada često prikazuju u sivkastom okruženju, pod oblačnim nebom i u prostorima koji zaklanjaju prodor sunčevih zraka.

Postepeno postaje jasno da režiserka i režiser žele poetizirati Hatidžinu priču i do krajnosti romantizirati njenu životnu sudbinu, odnosno njenu izoliranost prikazati kao apsolutnu, te u tom smislu ukidaju i vlastito autorsko prisustvo. Ipak, iako se filmu “zamjera” upravo pretjerana nerealna izoliranost i osamljenost glavne junakinje, u ovakvoj dramaturškoj postavci i odabiru opservacijske forme s poetiziranjem sadržaja, “skrivanje” kamere od gledalaca, a Hatidže od ostatka svijeta, čini se kao neophodan režiserski potez. Uprkos tome što će gledaoci s vremenom shvatiti da ih autori filma “lažu”, jer je, naprimjer, apsolutno nevjerovatno da Hatidže sama sahrani svoju majku nakon smrti, bez barem liječničke potvrde, u ovom slučaju potrebno je pristati na tu laž. Pokušati osjetiti njenu snažnu simboliku, bez nasilnog razmišljanja o njoj, ne insistirati na dodatnim informacijama o Hatidžinoj rodbini, o razlozima egzodusa stanovništva iz ove kotline, o onima zbog kojih je Hatidže ostala sa svojom majkom.

Prepustiti se ovom intimnom, ali i epskom putovanju koje nas vodi ne samo na početke čovječanstva već i kinematografije i prvog narativnog dokumentarnog filma Nanook sa sjevera (1922) Roberta Flahertyja; povjerovati da negdje na kraju svijeta živi majka priroda u tjelesnom obliku, posljednje ljudsko biće na planeti Zemlji.

 

PROČITAJTE I...

Zašto se ovaj bilingvalni i polivalentni pisac (prozaist, pjesnik, esejist, dramski pisac i prevodilac) osjećao odbačenim i zapostavljenim iako je nagrađivan i od nezavisnih intelektualaca hvaljen, ali i od kritike visoko pozicioniran, pa nepravedno inkriminiran, a potom i rehabilitiran tek toliko da bude prešutno hvaljen? Takva ga sudbina prati i u naše doba, koje, izgleda, nije imuno od izvantekstovnih aditiva prošlosti koji nas izjedaju i truju

“Fulbrightova stipendija omogućila mi je da svoja već započeta istraživanja s fokusom na kulturne i umjetničke prakse u Sarajevu dodatno proširim koristeći detroitsku perspektivu. Kada je riječ o Sarajevu, rekao bih da je riječ o iznimno specifičnom socijalnom i političkom kontekstu koji je najlakše razumjeti kroz činjenicu zvaničnog nemara države prema sedam institucija kulture od državnog značaja, a koji je determiniran mirovnim sporazumom u Daytonu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!