fbpx

Maroko na rubu rata

Maroko je investirao velika sredstva u razvoj pustinjskih područja, modernizaciju i razvoj infrastrukture i osiguravanje radnih mjesta za stanovnike Sahare. Ali Fronta Polisario želi prekinuti status quo, jer mu to ne ide u prilog i testira svoju snagu.

Situacija na pustinjskoj granici između Maroka i Mauritanije postala je vrlo napeta nakon što je Narodnooslobodilačka fronta Saguia el-Hamra i Oued Ed-Dahab (poznata kao Fronta Polisario) zatvorila granični prelaz Guerguerat 21. oktobra 2020. i spriječila prolazak ljudi i robe između država.

Nakon gotovo četiri godine relativnog mira u regiji Sahara, selo Guerguerat i istoimeni granični prijelaz vraćaju se u prvi plan. Nakon primirja između Maroka i Polisarija, koji su u sukobu oko regije i koji je na snazi od 1991. godine sada se obnavlja strah da će napetosti dovesti do širih sukoba.

Nova eskalacija se dogodila u Guergueratu, demilitariziranoj zoni pod nadzorom UN-ovih mirovnih snaga u sklopu misije MINURSO – Misija UN za referendum u Zapadnoj Sahari, uspostavljena Rezolucijom VS UN br. 690.

Granični prijelaz Guerguerat postala je tačka napetosti u ljeto 2016. kada je Maroko na ovom graničnom prelazu pokrenuo veliku vojnu operaciju usmjerenu na krijumčarske mreže i ilegalnu trgovinu. Kao odgovor na ovu akciju, Front Polisario je poslao skupinu svojih naoružanih pripadnika na prelaz, što je izazvalo regionalne napetosti.

Niz izvještaja generalnog sekretara UN Antónia Guterresa Vijeću sigurnosti UN o krizi povezanoj sa graničnim prelazom Guerguerat otkrio je detalje oružane provokacije članova Fronta Polisario. Misija UN u Sahari, MINURSO, pokrenula je nadzor iz zraka zbog predostrožnosti, uspostavljajući nadzorni centar u blizini graničnog prelaza za praćenje vojnih kretanja na tom području i sprečavanje eskalacije nasilja.

Nakon višemjesečnih napetosti u regiji, marokanska kriza završila je u februaru 2017. godine, kada je Maroko odgovorio na zahtjev generalnog sekretara UN, da povuče svoje snage stacionirane u regiji kako bi spriječio dolazak članova Fronte Polisario iz njihovih baza.

Uzrok nove napetosti je što Fronta Polisario sprječava marokanske vozače kamiona da pređu granicu u regiji, što je navelo mauritanijsku vojsku da pošalje pojačanje u regiju kako bi spriječila bilo kakvu eskalaciju i zaštitila sjeverne granice države.

Zapadna Sahara prostire se na površini od 266.000 km2 (Fronta Polisario kontrolira 20% teritorije) i veća je od površine Velike Britanije s obalom od 1.110 km na Atlantskom okeanu. To je jedina regija na afričkom kontinentu čiji status poslije perioda kolonijalizma još nije uređen.

Mauritanija i Maroko podijelili su Zapadnu Saharu 1975. godine prema Madridskom sporazumu, ipak 1979. godine Mauritanija se povukla iz Oued Ed-Dahaba, koji predstavlja trećinu Zapadne Sahare, nakon potpisivanja mirovnog sporazuma s Frontom Polisario, a u skladu sa tim sporazumom odrekla se bilo kakvih zahtjeva prema Zapadnoj Sahari. Maroko je, međutim, spojio ovu regiju s regijom Saguia el-Hamra, koja je bila pod njegovom kontrolom i predstavlja dvije trećine Sahare kao sastavni dio svog teritorija.
Maroko ima historijska prava na regiju Zapadne Sahare unazad nekoliko stoljeća, a od njenog priključenja uložio je milijarde dolara za poboljšanje životnih uvjeta u siromašnoj Zapadnoj Sahari, a planira uložiti dodatnih sedam milijardi.

Od 1999. godine, kada je kralj Mohammed VI došao na prijestolje, Maroko je poboljšao standarde ljudskih prava u Sahari, kao i u cijelom Maroku.

Američki diplomatski izvještaji otkrili su, da regija donekle predstavlja ekonomsko breme za Maroko. Kraljevina Maroko je osigurala 800 miliona dolara za programe potpore u Zapadnoj Sahari, što ga čini jednim od najvećih programa pomoći u historiji te regije.

Zapadna Sahara pati od nedostatka izvora pitke vode. Kao dio razvojne strategije Sahare, Kraljevina Maroko opskrbljuje saharski grad Laayoune pitkom vodom, koja dolazi iz centara za desalinizaciju i košta tri dolara po kubiku, imajući na umu da je nacionalna cijena u Maroku 0,0275 dolara po kubiku, dok razliku u cijeni pokriva marokanska vlada. Cijena pogonskih goriva subvencionirana je i iznosi polovinu stvarne cijene kao u ostatku Maroka i smatra se jednom od glavnih subvencioniranih sirovina. Firme koje posluju u regiji ne plaćaju porez, sve radi održavanja financijske likvidnosti firmi i socijalne podrške stanovnicima Zapadne Sahare. Međunarodni ekonomski stručnjaci vjeruju, da regija nije ekonomski održiva i da stanovnici regije ne bi mogli preživjeti bez državnih subvencija.

Maroko je potvrdio, da je poslao svoje vojne jedinice u tampon zonu Guerguerata 13. novembra 2020., jer nije imao drugog izbora nego preuzeti odgovornost i zaustaviti ometanje prelaska granice i kretanja te osigurati nesmetan protok ljudi i robe.

Maroko je investirao velika sredstva u razvoj pustinjskih područja, modernizaciju i razvoj infrastrukture i osiguravanje radnih mjesta za stanovnike Sahare. Ali Fronta Polisario želi prekinuti status quo, jer mu to ne ide u prilog i testira svoju snagu.

Prema mišljenju analitičara Međunarodnog instituta IFIMES, Fronta Polisario radi na tome da Vijeću sigurnosti UN skrene pažnju na pitanje Sahare i na imenovanje novog izaslanika UN, koji će zamijeniti dosadašnjeg Horsta Köhlera, bivšeg njemačkog saveznog predsjednika, koji je podnio ostavku u maju 2019.

Najveći pristaša Fronta Polisario, Alžir, ima mnogo vlastitih unutarnjih problema i neće riskirati miješanje u novi rat na svojim zapadnim granicama. Sve su strane u ovom sukobu svjesne da će svaki eventualni rat koristiti samo militantnim skupinama u regiji Sahel, a ne  interesima država na sjeveru Afrike.

Maroko se ovim pitanjem bavi mudro i strpljivo, što se mora nastaviti. Međutim, Maroko također ima pravo braniti svoj teritorijalni integritet.

Rješenje pitanja Sahare zahtijeva snažnu političku volju, ne samo zaraćenih strana, već i susjednih zemalja (posebno Alžira) i međunarodne zajednice. Osnovna prepreka u pronalaženju rješenja je međusobno nepovjerenje svih strana. Izgradnja povjerenja zahtijeva vrijeme i diplomatske napore kako bi potaknula Front Polisario da nastavi mirovne pregovore i pronađe se zajednički jezik za konačno rješenje s Marokom u okviru rezolucije UN-a.

Brojni „zamrznuti“ konflikti ponovno su u međunarodnoj javnosti aktualizirani. Analitičari smatraju, da su događanja u Nagorno-Karabakhu i vojna akcija Azerbejdžana u toj nemirnoj regiji također potaknula druge države, da riješe „zamrznute“ konflikte poput pitanja Zapadne Sahare.

Nedavno je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao da je protiv „zamrznutog“ konflikta u slučaju Srbije i Kosova, a da je sukob između Armenije i Azerbajdžana dokaz koliko su takvi konflikti opasni i kolika je nemoć kompletne međunarodne zajednice.

U tom kontekstu očekuje se promijenjen stav administracije novog američkog predsjednika Josepha Bidena. Istodobno se neizbježno postavlja pitanje hoće li biti novog talasa odmrzavanja „zamrznutih“ konflikata širom svijeta. /ifimes/

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!