Markale, 28. avgust 1995: „Zadnji krug Danteovog pakla“

Dvanaest godina nakon ovog zločina, na suđenju komandantu SRK-a generalu Dragomiru Miloševiću, uz poricanje odgovornosti za masakr, cijela teza odbrane bila je zasnovana na tome da se pokuša dokazati kako je “granata doletjela malom brzinom ili da je njena detonacija izvršena u statičkim uslovima”, a vještak odbrane za sudsku medicinu Ivica Milosavljević “pretpostavlja” da su tijela žrtava naknadno postavljena na lice mjesta zločina i da su pomjerana s jednog mjesta na drugo.

 

„Zadnji krug Danteovog pakla“, kako je jedan tehničar Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (MUP-a RBiH) opisao jeziv prizor koji je zatekao neposredno nakon masakra ispred tržnice Markale 28. augusta 1995. godine riječi su kojima bi se mogla opisati svakodnevnica opsade Sarajeva.

Tržnica i preko puta nje otvorena pijaca Markale, mjesto s tradicijom trgovanja dugim više od sto godina, u nekoliko navrata je bila meta granatiranja tokom opsade Sarajeva sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike srpske (SRK VRS-a). S obzirom da su mnoge prodavnice, samoposluge i granapi u gradu bili zatvoreni, pijace su bile gotovo jedina mjesta na kojima su se građani mogli snabdjeti osnovnim životnim namirnicama, a ujedno i mjesta na kojima su se masovno okupljali, razmjenjujući svoja iskustva preživljavanja, ratne recepte te kupujući ne tako jeftine proizvode.

Dana 5. februara 1994. godine, nekoliko minuta poslije podneva, sa položaja SRK-a iz pravca Mrkovića ispaljena je granata koja je eksplodirala na asfaltnoj podlozi unutar zelene pijace Markale u trenutku kada je na pijaci bilo prisutno nekoliko stotina građana. Od eksplozivnog i rasprskavajućeg dejstva granate, prema evidencijama iz Kliničkog centra, Državne bolnice i bolnice Francuskog bataljona u Sarajevu, ukupno je navedeno 67 ubijenih i 139 ranjenih civila, dok je od posljedica ranjavanja, na liječenju u Hamburgu, smrt nastupila za još jednu osobu.

Nakon ovog masakra pijaca je bila izmještena u pasaž preko puta Markala, koji je bio tijesan i neuslovan, te se prodaja namirnica proširila na tezgama u haustorima, pasažima obližnjih stambenih zgrada i na trotoarima iza tržnice Markale.

No, „izmještanje“ pijace nije uspjelo spriječiti nove masovne zločine na ovom području, budući da se radilo o jednom od najfrekventnijih lokaliteta u gradu. Dana 28. augusta 1995. godine, u 11.00 sati, sa položaja SRK iz pravca Trebevića ispaljena je granata koje ja eksplodirala na asfaltnu podlogu iza tržnice Markale, uslijed čijeg rasprskavajućeg dejstva su, na licu mjesta, ubijena 23 civila, a ranjen 81 civil. Na putu do bolnice, nakon operacije, a uslijed teškog ranjavanja, istog ili u nekoliko narednih dana, smrt je nastupila za još 20 civila, te je ukupan broj žrtava sa smrtnim ishodom bio 43 civila. Gotovo istovremeno sa ovom, u neposrednoj blizini Narodnog pozorišta eksplodirale su još četiri granate, uslijed čijeg rasprskavajućeg dejstva je ranjeno osam civila.

Tri srednjoškolca, potom studentica Sabaheta Vukotić i njen otac Ajdin Vukotić su neke od pomenute 43 žrtve. U sklopu istražnih radnji, fotograf CSB-a MUP-a RBiH je načinio fotografije na mjestu masakra, na kojima su se nalazili vrlo dirljivi prizori dječijih stopala, patika, index pomenute studentice i brojne druge lične stvari žrtava. Među žrtvama koje su, uslijed teškog ranjavanja podlegle nakon operacije bio je, na primjer, Ismet Klarić. On je, zajedno sa svojom suprugom Mesudom Klarić kupovao cvijeće za snahu kojoj je tog dana bio rođendan. Nakon eksplozije granate oboje su ranjeni, a Mesuda je čula kako joj je suprug rekao da je izgubio ruku.

“Tek kada su podigli mog supruga da bi ga stavili u prtljažnik, po onom što sam vidjela shvatila sam kako je bio teško ranjen. Njegovo stopalo bilo je odsječeno i visilo je samo na komadiću kože. Drugu vrlo tešku ranu imao je na preponama, meso je bilo rastrgano i vidjela sam kost. Još jedna rana bila je u predjelu srca, ali nisam mogla vidjeti koliko teška je ta rana, jer je na sebi imao košulju. Vidjela sam samo veliku mrlju krvi. Tako su nas odvezli do bolnice. Odmah su nas odnijeli na operaciju. Pošto je tog dana bilo mnogo ranjenih ljudi, sjedili smo na podu. Nije bilo dovoljno mjesta za nas. Medicinsko osoblje činilo je sve da bi nam što prije pomogli. Čak su nam davali deke da ih stavimo na pod i tako sjedimo, jer jutro je bilo hladno. Stavili su mi zavoj na ranu. Još uvijek imam komadiće gelera u tijelu. (…) Nakon što su mi obradili sve rane koje sam imala, preselili su me s hirurgije u ortopedsku kliniku. Prije odlaska, dok sam čekala na kola hitne pomoći, vidjela sam kad su mog supruga iznijeli sa hirurgije i odnijeli ga u mrtvačnicu. (…) Sve rane su zacijelile, samo nema mog supruga.” – (Mesuda Kladić, 23.2.1996). Od posljedica ranjavanja na tržnici Markale, osam dana nakon masakra umrla je i Razija Čolić. Ona je, nakon okupacije Žepe i prisilnog premještanja iz ovog područja, zajedno sa svojim suprugom Mustafom bila smještena u jedan od kolektivnih centara u Sarajevu.

Potresni snimci nakon masakra na Markalama emitirani su na mnogim TV stanicama u zemlji i svijetu, a sam zločin naišao je na brojne reakcije i međunarodnih i domaćih zvaničnika. No,“…prema pravilima dobronamjerne brige za gledatelje, samo je nekoliko od tih snimaka moglo biti prikazano na BBC-u.”-  (Martin Bell).

U Zapisniku o uviđaju načinjenom od strane Višeg suda u Sarajevu i MUP-a RBiH su opisani jezivi prizori koje su istražitelji zatekli neposredno nakon masakra: “Oko samog centra eksplozije vidljivi su veliki tragovi i lokve krvi a ti tragovi i lokve krvi se prostiru na cijelom prostoru širinom ulice, te uzduž ulice na obje strane u liniji od 50-60 m. Ispred ulaza u tržnicu na trotoaru je stopalo ženske osobe sa lakiranim noktima, a jedan metar dalje stopalo muške osobe.

Desetak metara od ulaza u Tržnicu na trotoaru, stopalo sa dijelom potkoljenice u crnoj čarapi i mnoštvo drugih dijelova ljudskog tijela (šaka, mozga i unutrašnjih organa) koji se nalaze na više mjesta. Pored ovog, posvuda se nalaze razni lični predmeti: tašne, dokumenti, novčanice (domaće i strane), razni prehrambeni  proizvodi, razne vrste cigareta, upaljači, rinfuzni duhan, 2 bicikla sa vidnim oštećenjima i praznim gumama, dijelova obuće i odjeće, na ulici gdje su tramvajske šine oboren motocikl, ispred njega muška ljetna sandala i ljudski mozak, a 2 m dalje razliven mozak…” – (Izvod iz Zapisnika o uviđaju, Viši sud u Sarajevu, 28.8.1995).

Ovaj masakr bio je povod za vojnu intervenciju, odnosno bombardovanje položaja VRS-a od strane NATO-a, koje je uslijedilo tek nakon objave zvaničnih rezultata istrage UNPROFOR-a o odgovornosti za ovaj zločin, prema kojima se nedvojbeno došlo do zaključka da su granate ispaljene sa položaja SRK iz pravca Trebevića i Lukavice. No, rezultati ove istrage su držani u tajnosti sve dok se nisu osigurali svi pripadnici UNPROFOR-a na terenu ili evakuisali iz kriznih područja.

Naime, vođa tima vojnih posmatrača UN-a, potpukovnik Konings, u nekoliko navrata, u narednom periodu, istražiteljima ICTY je posvjedočio kako je njemu i njegovoj dvojici kolega zaključak da su “granatu ispalili Srbi pala na pamet” još u toku uviđaja, na licu mjesta na Markalama, ali da su mu nadređeni posmatrači iz UN-a zabranili da kaže bilo šta o “incidentu” ili izvještaju u kojem stoji mišljenje njegove ekipe “da se radi o paljbi koja je došla od bosanskih Srba”, te je bio oprezan i  uzdržavao se od bilo kakve izjave.

Ipak, o “pravim” rezultatima istrage usmeno je bio obaviješten komandant UNPROFOR-a general Rupert Smith, nakon čega je donio odluku da, zajedno s glavnokomandujućim sektora Jug (CINCSOUTH) pokrene kampanju bombardiranja. Međutim, na savjet Davida Harlanda, general Smith, iako je u to vrijeme znao da su granate ispaljene sa položaja pod kontorolom SRK-a,  bio je oprezan u davanju izjava kako “ne bi upozorio bosanske Srbe i dobio na vremenu” da se osoblje UN-a evakuiše iz Goražda. Dakle, za objavu navedenih rezultata istrage odlučio je sačekati povoljniji trenutak, tj. nakon što obezbijedi  pripadnike UNPROFOR-a, posebno Britanski bataljon u Goraždu, koji se kasno navečer 28. augusta preko Beograda trebao povući u Zagreb.

Toga i narednog dana, Smith je obavio tri razgovora s generalom Ratkom Mladićem, tada osumnjičenim za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji je, pozivajući se na izvještaj SRK-a, negirao umiješanost VRS-a u napad. Narednog dana, 29. augusta 1995. godine, Služba za obavještajni rad (G2) je nakon “istrage i analize svih dokaza”, “samo za upotrebu unutar UN-a”, podnijela “povjerlijvi” izvještaj, u kojem konstatira da je zaključeno “van svake sumnje da se vatreni položaj za svih pet minobacačkih projektila nalazio na teritoriji VRS-a, između Lukavice i Miljevića”, uz procjenu da je mjesto ispaljenja granate od Markala bilo udaljeno između 3000 i 5000 metara, dakle duboko na teritoriji koja je bila pod kontrolom SRK-a.

Nakon što je dobio pismene rezultate, general Smith je detalje o istrazi proslijedio komandantu UNPROFOR-a u Zagreb, a civilni portparol UNPROFOR-a Aleksandar Ivanko je na konferenciji za štampu objavio rezultate istrage, uz najavu da su “sve opcije moguće, uključujući i napade iz vazduha”. Za razliku od prethodnog perioda, ovako odlučan stav UNPROFOR-a koji je prepustio krajnju odluku NATO-u, izazvao je reakciju svih protivnika bombardiranja položaja VRS-a. Posebno burno je reagiralo rusko političko rukovodstvo i javno mnijenje, a pripadnik UNPROFOR-a, ruski državljanin Andrei Demurenko, načelnik Sektora Sarajevo, odlučio je da provede vlastitu istragu “kako ne bi dozvolio da Srbi budu optuženi za sve, bez imalo nepristrasnosti”.

Iako vođenje istraga nije bilo u njegovoj nadležnosti, uz napomenu da je on vojnik, pukovnik, i da je ovo “posao za specijalnu istragu i specijalne istraživače koji će uključivati eksperte, tužioce i članove vojnog suda”, Demurenko je nakon istrage koja je trajala od 29. do 31. augusta, konstatirao kako je obišao položaje VRS-a i da “nema mogućnosti da se iz ovog položaja ispali granata na položaj na koji je pala”.

Međutim, nakon što je Tužilaštvo ICTY-a na suđenju komandantu SRK-a generalu Dragomiru Miloševiću pokazalo Demurenku fotografiju koju je on svojeručno snimio na jednom od položaja koji je obišao tokom svoje istrage, složio se da je “odatle bilo moguće dejstvovati minobacačem ili čak tenkom neposredno po gradu”. Nakon konstatacije predsjednika Pretresnog vijeća sudije Robinsona da je svoj iskaz utemeljio na pretpostavkama, Demurenko se ogradio da nije “visokopozicionirani specijalista u pravnim stvarima ili antiterorističkoj borbi”.  Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, poslije povratka u Moskvu, pukovnik Demurenko je dobio orden Republike Srpske, koji mu je drag, “jer se, ipak neko setio ruskog pukovnika koji je želio da svet sazna pravu istinu o Markalama”.

Konačan izvještaj specijalne Inžinjerske jedinice UNPROFOR-a Sektor Sarajevo, završen je 6. septembra 1995. Nakon analize repnog krilca, voditelj istrage je došao do zaključka da se radi o granati kalibra 120 mm, srpske proizvodnje, bez oznake i boje, s neobrađenom čeličnom površinom, “što odgovara sadašnjem tipu koji koriste bosanski Srbi”, sa položaja koji su se nalazili u širem rejonu Trebević – Lukavica (mjesto Blizanci), koje je bilo pod kontrolom SRK-a. Izvještaj svih UNPROFOR-ovih istraga o ovom masakru, koji je sastavljen na zahtjev UN-a iz New Yorka,  pripremio je pukovnik Baxter 8. septembra 1995. godine. Uz prethodno pozivanje na diskreciju, nakon analize svih raspoloživih podataka UN-a, zaključeno je da se sve istrage slažu da su minobacački projektili “ispaljeni s teritorije bosanskih Srba”, te je u konačnom i sveobuhvatnom izvještaju ovo uzeto kao “neosporni” element.

Dvanaest godina nakon ovog zločina, na suđenju komandantu SRK-a generalu Dragomiru Miloševiću, uz poricanje odgovornosti za masakr, cijela teza odbrane bila je zasnovana na tome da se pokuša dokazati kako je “granata doletjela malom brzinom ili da je njena detonacija izvršena u statičkim uslovima”, a vještak odbrane za sudsku medicinu Ivica Milosavljević “pretpostavlja” da su tijela žrtava naknadno postavljena na lice mjesta zločina i da su pomjerana s jednog mjesta na drugo.

Pretresno vijeće smatra da zaključci vještaka odbrane “nisu uvjerljivi”, da su koristili metode koje su “nepouzdane”, kao i, s obzirom na činjenicu da niko od njih nije bio na mjestu eksplozije i da nije izvršio mjerenja na licu mjesta, za razliku od istražitelja čije su rezultate osporili, “ne vidi nikakvog razloga da dovodi u pitanje” mjerenja koja su izvršili pripadnici MUP-a RBiH, posmatrači UN-a i UNPROFOR-a.  Stoga je u prvostepenoj presudi Dragomiru Miloševiću konstatirano kako je Pretresno vijeće “uvjereno da je minobacačka granata koja je pogodila ulicu u blizini tržnice Markale ispaljena s teritorije pod kontrolom SRK-a, te da su je ispalili pripadnici SRK-a”, što je Žalbeno vijeće u navedenom predmetu potvrdilo.

No, uprkos činjenici da je Dragomir Milošević bio na poziciji komandanta SRK od augusta 1994. godine do završetka opsade Sarajeva, Žalbeno vijeće ICTY uvažilo je dokaze odbrane da je optuženi tokom augusta i početkom septembra 1995. godine bio na liječenju u Beogradu, zbog čega je poništilo osuđujuću presudu za granatiranje tržnice Markale, te konstatiralo kako je Čedomir Sladoje, načelnik štaba SRK-a, preuzeo Miloševićeve dužnosti i „izdavao naređenja zastupajući komandnanta“.

(Merisa Karović-Babić, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA, Sarajevo, 2014. 209-234.)

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!