Malo mjesto s previše historije

Veliki uteg bržem razvoju naselja u socijalističkom periodu mogao bi se dovesti u vezu sa sudjelovanjem nekolicine Todorovljana u pripremama i izvođenju Cazinske bune 1950. godine. Nešto kasnije, naselje je dobilo još tri područne škole, ambulantu, te novi objekt osnovne škole. Iz društvene zadruge koja je osnovana u Todorovu kasnije je izrasla poznata velikokladuška firma “Agrokomerc”, za vrijeme čijeg je procvata u Todorovu izgrađeno nekoliko fabrika za uzgoj brojlera i kunića

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Na samoj tromeđi općina Velika Kladuša, Cazin i Bužim smješteno je naselje Todorovo, malo mjesto koje u teritorijalno-političkom smislu pripada općini Velika Kladuša. Ono je u proteklih nekoliko stoljeća predstavljalo pravu pozornicu historijskih dešavanja, od izgradnje tvrđave i odbijanja osmanskih napada, potom osmanskog zauzimanja i brojnih pokušaja povrata grada od austrijske i hrvatske banske vojske, zatim uskočkih upada u naselje, doseljavanja muslimanskih izbjeglica iz Like i slično.

Todorovo je bilo i prvo bosanskohercegovačko naselje i džemat u kojem je izgrađena džamija s dvije munare i u kojem je formirana društvena zadruga iz koje će nastati kladuški “Agrokomerc”. Ali, nažalost, Todorovo je postalo prepoznatljivo i kao mjesto krvavog međubošnjačkog sukoba koji se odvijao krajem 1993. i početkom 1994. godine. Danas, četvrt stoljeća poslije, obnovljena je većina porušenih objekata, bolne rane u srcima preživjelih mještana polahko zacjeljuju, a svakodnevni život među Bošnjacima Todorova teče svojim uobičajenim tokom. Jer, shvatili su i Todorovljani da života u budućnosti nema bez međubošnjačkog oprosta i pomirenja.

Od centra općina Velika Kladuša i Cazin Todorovo je udaljeno dvadesetak kilometara, te petnaestak kilometara od Bužima. Centralni dio naselja smješten je na reljefnoj gredi koja se proteže gotovo meridijanski, a na koju se s obiju strana naslanja nekoliko kosa i brežuljaka prekrivenih brojnim kućama i pomoćnim objektima. Blažim ili strmijim padinama naselje se spušta u desetke potočnih dolina čiji su najprostraniji dijelovi i nešto gušće naseljeni. Na popisu 1991. godine Todorovo je imalo 6.927 stanovnika. Pored istoimenog naselja, Todorovu su tad pripadala i naselja Čelinja, Golubovići, Mrcelji, Todorovska Slapnica i Vejinac. Prema zadnjem popisu stanovništva 2013. godine, na kojem je naselje Todorovska Slapnica izdvojeno iz ove mjesne zajednice, bilo je 4.465 stanovnika. Primjetno je da se broj stanovnika u cijeloj mjesnoj zajednici smanjio znatno više od današnjeg broja stanovnika u naselju Todorovska Slapnica (1.225). Rezultat je to, prije svega, stradanja stanovništva u proteklom ratu, potom sve niže stope prirodnog priraštaja, te na koncu i kontinuiranog iseljavanja stanovništva prema općinskom središtu, ali i izvan teritorija općine i države.

Naselje Todorovo ima dugu povijest koja je, pored pisanih dokumenata i historiografskih crtica, ovjekovječena i istoimenom tvrđavom čiji su ostaci do danas očuvani. Pored zidina Starog grada i ruševnih ostataka tvrđavske džamije, centralni dio naselja krase i lijepa džamija s dvjema munarama, devetogodišnja osnovna škola, a tu je i moderni trgovački centar s benzinskom pumpom i ugostiteljskim objektom. Na teritoriju mjesne zajednice postoje još i džemati Golubovići, Vejinac i Čelinja s lijepim seoskim džamijama, te područne škole u Mrceljima, Čelinjoj, Vejincu i Golubovićima.

NEKOLIKO CRTICA IZ POVIJESTI TODOROVA

O bogatoj i raznovrsnoj historiji Todorova najznačajnije zapise ostavili su Radoslav Lopašić, Hamdija Kreševljaković i Husref Redžić. Izvjesno vrijeme Todorovo se zvalo Novigrad, potom sredinom 16. stoljeća mijenja naziv u Todor Novi i Todor Grad, da bi se kasnije ustalio današnji naziv. Stari grad Todorovo nekad je slovio za jedan od značajnijih i poznatijih gradova u Cazinskoj krajini. U prvoj polovini 16. stoljeća Todorovo je bilo samostalna općina pod zaštitom knezova Babonića Blagajskih. Pod gradom se prostirala mala varoš u kojoj su stanovali plemići. U posjed knezova Zrinjskih došao je 1531. godine. Najznačajnija ličnost ovog grada u predosmansko doba bio je Mihajlo Deli Todor, koji ga je uspješno branio od 1541. pa sve do smrti 1560. godine. Te je godine nesmotrenim činom, prilikom jednog od osmanskih napada, vatra dospjela do baruthane koja je odletjela u zrak s Todorom i njegovom porodicom. Iako je tom prilikom gotovo u potpunosti spaljen, grad je ubrzo obnovljen.

Poslije neuspjelog pokušaja 1560. godine, Osmanlije su Todorovo zauzele 1578. godine, nakon čega je sve do 1635. godine bilo nenaseljeno. Naredna dva i po stoljeća gradskom posadom upravljao je dizdar u ime krupskog ili ostrožačkog kapetana, ovisno o kojem je periodu riječ. U više navrata tvrđavu je opsjedala austrijska vojska, a posebno za vrijeme Velikog bečkog rata, kada je u jednom navratu Todorovo stradalo od karlovačke banske vojske.

Kao bitne historijske ličnosti iz osmanskog razdoblja, historiografija bilježi izvjesnog Kahriman-agu, savremenika Muje Hrnjice, te Mašu Tabaka, koji je sa svojim bratićima bio posljednji upravnik Todorova. Sve do početka 19. stoljeća većina stanovništva živjela je u gradu i neposredno uz gradske zidine, od kada, zbog brzog porasta broja stanovnika nakon priliva izbjeglica iz Like i Krbave, započinje intenzivnije raseljavanje po bližim i daljim brdima i dolinama.

U jednom izvještaju iz 1914. godine navodi se da je iste godine u Todorovu živjelo 3.066 stanovnika, isključivo muslimana. U naselju je postojala džamija, veliki reformirani mekteb te unutar tvrđave ženski mekteb. Monotoniju u društvenom životu naselja za austrougarskog perioda razbijali su tek rijetki trgovci. Bosanski glasnik navodi sljedeća imena todorovskih trgovaca: Ibro Bašić, Husein Purić, Hasan Sulejmanagić, Ramo Zulić, Osman Abdić, Mustafa Purić, Hasan Melkić i Velija Velić.

Prvu državnu osnovnu školu Todorovo će dobiti između svjetskih ratova. Školski objekt u Todorovu, kao i u obližnjem naselju Mrcelji, izgrađen je od kamena sa zidina Starog grada. Veliki uteg bržem razvoju naselja u socijalističkom periodu mogao bi se dovesti u vezu sa sudjelovanjem nekolicine Todorovljana u pripremama i izvođenju Cazinske bune 1950. godine. Nešto kasnije, naselje je dobilo još tri područne škole, ambulantu, te novi objekt osnovne škole. Iz društvene zadruge koja je osnovana u Todorovu kasnije je izrasla poznata velikokladuška firma “Agrokomerc”, za vrijeme čijeg je procvata u Todorovu izgrađeno nekoliko fabrika za uzgoj brojlera i kunića. Period uspona “Agrokomerca” i porasta utjecaja braće Pozderac Todorovljani su iskoristili za izgradnju asfaltnog puta 1985. godine, pa je naselje povezano s magistralnom cestom koja spaja Veliku Kladušu i Cazin.

MRCELJI I MRCELJANI

Narod Todorova stoljećima je živio od težakluka, držeći stoku i sitno “blago”, obrađujući škrtu i zemlju koja je davala slabe prinose, te služeći carstvima i državama protiv čijih se odluka nerijetko znao i pobuniti. Dok su rijetki zemljoposjednici i trgovci, age i begovi bili imućniji, većina stanovništva živjela je na granici siromaštva, a mnogočlane porodice i njihove “starišine” s vremenom su “obvikle” na bijedu i neimaštinu. Pisani izvori, narodna predaja, ali i najsvježija sjećanja živućih ljudi pamte svijetle, ali i tamne periode povijesti Todorova.

Jedan od najboljih opisa ljudi i prilika u todorovskom naselju Mrcelji u razdoblju između svjetskih ratova dao je poznati bošnjački pripovjedač Husein Muradbegović, koji je izvjesno vrijeme kao učitelj radio u Gornjoj Koprivni kod Cazina. Opisujući stanovnike ovog todorovskog naselja u koje je dolazio, Muradbegović je vrlo slikovito prikazao ne samo Mrceljane i Todorovljanje već i ostale stanovnike rubnih dijelova Cazinske krajine koji su u to vrijeme u manjoj ili većoj mjeri dijelili slične sudbine, muke i tegobe. Pod dojmom mještana kojima je poklonio svoje dvije pripovijesti (Petak u Mrceljima i Mrceljani), Husein Muradbegović je cijelu zbirku nazvao Mrceljani. Tako u pripovijesti Mrceljani u jednom dijelu navodi:

“Kao da se neki praiskonski div naljutio na Mrceljane, pa se u nekoj razjarenoj i divljoj huji razbacao brdinama na sve četiri strane, eto takvo izgleda to selo, zvano Mrcelji. Leglo na izmaku beskonačnog guštara, u mračnoj dolini, stegnuto sa sviju strana brdima, uvučeno samo u se – u svoje rijetke šljivike i voćare, u svoje šumarke i gajeve, kao goluždravo ptiče u svoje škrto perje. Gledaš li ga s brda, a ono, rekao bih – jedva diše. Kuće su u Mrceljima starotipne, drvene, na podrumima podignute, šeperaste i blatom ulijepljene, a krovovi šilmom pokriveni, crni, kišama i snjegovima izlokani. Pa i te su kuće, kao i ova brda razbacane, bez ikakova reda i poretka na sve četiri strane, a to se naročito opaža obnoć, kad se upale male uljane svjetljke zvane ‘ćuće’, što sa brda škilje nemoćno, samrtnički… Tako stoje te kuće k’o uklete čerge vječitih skitnica čergara, koji u njima žive samo dok grane drveća ne opupaju, a zemlja barem prikoliko ne ozeleni. Odrasli Mrceljani u njima žive samo preko kasne jeseni i ljutih zima, punih jauka vjetra i urlanja izgladnjelih vukova, koji se kroz Mrcelje počnu klatariti odmah s jeseni, utrtim kozjim stazama.”

O surovom životu ovdašnjeg čovjeka Muradbegović će zapisati: “A čim sine proljetno sunce, nestat’ će ‘muškaća’ iz sela. Krenuti će trbuhom za kruhom, a iza njih će ostati starci, da kašlju pokraj napaljena ognjišta, tanka, suhonjava djeca, da kraj vatre sline i kisaju, dok im se majke, – uvele, suhe i dimom počadile žene – šepure nad ognjištima zaprećući zoben, kukuruzan ili ječmen kruh. Ili ćeš te iste žene, jedinu radnu snagu u selu, sresti negdje gore u brdima, u beskonačnom guštaru, ubrađene farculom, sa bremenom granja na leđima, ili… za kozama. A često puta ih možeš sresti negdje na seoskom, ilovom putu sa umornim, mršavim i na očigled pospanim kljusetom… To one gone žito na mline čak u Konjoder. Za njih nikad nema stanka, nikad počinka… Rade k’o volovi… Danju, noću… U brdu i u kući. A gladne su ove njihove zemlje, proklete bile, pa gladni i Mrceljani, i hajvan i insan… Mučno se one rade, a još mučnije rađaju.”

U svom kazivanju Husein Muradbegović ističe da su Mrceljani “pretežno muslimansko selo zabačenog i od svega svijeta zaboravljenog gradića Bosanske krajine, kojeg od zaborava otima pjesma, kadkad vedra ko julsko večernje nebo, kadkad tužna, ko splakana duga na nebu u rano proljeće. Ta pjesma rođena je i živi u bogatoj i plemenitoj duši Krajišnika”. Bogati opis stanovnika ovog naselja Muradbegović poentira završnim dijelom pripovijesti, gdje kaže: “Pametni su Mrceljani, a i dosjetljivi. A to što su mršavi, nijesu oni krivi. Godine su krive. Trefile se gladne kao kučke, pa se jedva vuku kroz ove blatne kozje staze beskonačnog guštara.”

MEĐUBOŠNJAČKI SUKOB I POMIRENJE

Unatoč svemu pozitivnom, Todorovo je i jedno od mjesta u kojem su zabilježena najveća stradanja i krvoprolića u vrijeme “prve autonomije”. Mjesto je to u kojem se mjesecima odvijao nemili međubošnjački sukob koji je odnio veliki broj života. Bošnjak protiv Bošnjaka, komšija protiv komšije, a nerijetko i brat protiv brata. Ruševni objekti todorovske džamije i škole te stotine privatnih kuća najbolje su oslikavali razmjere tragedije koja se devedesetih godina nadvila nad stanovništvom ovog naselja.

Fuad Sulejmanagić mještanin je Todorova koji je početkom ratnih dejstava u ovom naselju imao 16 godina: “Od proglašenja tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna 27. septembra 1993. godine Todorovo su okupirale paravojne formacije Fikreta Abdića. Takvo stanje će potrajati sve do 15. novembra 1993. godine, kada će ga osloboditi jedinice 505. brigade Armije RBiH. Od tada pa sve do proljeća 1994. godine jedinice Petog korpusa su držale Todorovo, nakon čega je počelo oslobađanje ostalih naselja u pravcu Velike Kladuše. U ‘prvoj autonomiji’ Todorovo je bilo jedno od najkrvavijih stratišta. Pored stotinjak poginulih boraca na obje strane te nekoliko civila, u znatnoj mjeri su stradali i objekti. U ‘drugoj autonomiji’ Todorovo je bilo slobodno, iako je linija razgraničenja bila prilično blizu. Često je naselje granatirano. Jedne prilike su dvije žene poginule od granate. U poratnim godinama poginulim pripadnicima Petog korpusa je podignuto spomen-obilježje kod džamije.”

Kao nastavnik OŠ “Todorovo”, u kojoj radi još od 1996. godine, Sulejmanagić tvrdi da je škola u Todorovu osnovana 1936. godine, a da se nastava u početku odvijala u prostorijama mekteba. “Kasnije je izgrađen objekt stare škole koji više nije u funkciji i gdje su danas smještene prostorije Mjesne zajednice. Nova škola je napravljena 1976. godine, kada je otpočeo nastavni proces osmogodišnjeg obrazovanja. Škola je u toku rata bila zapaljena i uglavnom nije radila. Proces nastave potpuno je obnovljen 1995. godine. Danas škola broji oko 380 učenika, uključujući i područne škole. Taj je broj znatno opao u posljednjih nekoliko godina, jer je u godinama nakon rata škola imala više od 1.200 učenika”, navodi Fuad Sulejmanagić.

Svjestan je uloge koju škola ima u procesu afirmacije istine o proteklom ratu kod mlađih generacija. “Svi učenici i nastavnici su bošnjačke nacionalnosti. Škola je u protekle dvije decenije odigrala važnu ulogu u procesu pomirenja, u buđenju i razvijanju domoljublja te suočavanja učenika i njihovih roditelja s nemilim događajima iz proteklog rata”, ističe Sulejmanagić.

Hamdija Kovačević je već šest godina imam džemata Todorovo. “Generalno, stvari su krenule u pozitivnom smjeru. Ne treba smetnuti s uma činjenicu da je veliki broj ljudi ‘do jučer’ bio na suprotnim stranama. Danas se većina njih obilaze, zijarete i razgovaraju. U džamiji smo svi ‘jedno’, što je sasvim prirodno za takvo mjesto. Ali i kad je riječ o nekim drugim dešavanjima, nekim svečanostima, i tu se može vidjeti da su ljudi zajedno i da se druže. Naprimjer, kad su hatmenski ispiti, roditelji, rodbina, komšije i poznanici te djece masovno poprate taj događaj i uživaju u tim svečarskim trenucima. Već nekoliko godina u džematu je primjetna pojačana vjerska aktivnost.

Rezultata ima jako puno ko hoće da to vidi. Sve je veća zainteresiranost za mektepsku nastavu, ljudi dolaze u džamiju, daju novčane priloge za džemat i Islamsku zajednicu. Samo ove godine u džematu su bila 264 kurbana. U džamiji se obavlja svih pet namaza. U proteklih nekoliko godina vodili smo nekoliko akcija kada smo uložili oko 140.000 KM u infrastrukturu džamije i ostalih vakufskih objekata. I tu je primjetno da su ljudi aktivni članovi džemata. Svi, bez razlike”, kaže efendija Kovačević, koji je kao jedan od svojih glavnih ciljeva postavio rad s djecom. Tvrdi da je taj segment vjerskog života ključna stvar za budućnost džemata i naselja. “Da se nije desilo sve ovo oko iseljavanja, broj polaznika bi vjerovatno i dalje rastao. Već drugi put imam i generaciju odraslih džematlija koji pohađaju mekteb i uče arapsko pismo. I to je dobar išaret za budućnost Todorova”, dodaje Kovačević.

Iako je bio pripadnik 505. brigade sa statusom ratnog vojnog invalida, Hamdija-efendija se trudi da među džematlijama ne potencira rat i ratne teme. U prvi plan uvijek ističe suštinska pitanja za džemat i zajednicu. Ne libi se on kazati istinu, ali je svjestan da te teme danas i nisu baš od primarnog značaja. “Činjenice i istina o karakteru međubošnjačkog sukoba ostaju nepromjenjive, a svaka priča o suživotu i pomirenju je dobrodošla. Stalno naglašavam da oko nekih stvari nema priče i da ne dozvoljavam da se u mom prisustvu obezvređuje i omalovažava istina za koju sam se i sam borio, kao i hiljade drugih patriota. I toga su moje džematlije uglavnom svjesne. A kad su u pitanju odnosi među mještanima, sve ide u dobrom smjeru.”

OBNOVA TVRĐAVSKE DŽAMIJE

Naselje Todorovo dijeli sudbinu mnogih drugih naselja koja, zbog udaljenosti od općinskih centara, male šanse za zapošljavanje te općenito siromašnijeg društvenog života, sve teže i teže zadržavaju stanovništvo, a pogotovo mlade.

Stari grad Todorovo danas je zasigurno jedna od najruševnijih krajiških tvrđava. Nadati se da će skorašnjom obnovom tvrđavske džamije, koja bi trebala biti izgrađena pod pokroviteljstvom Turske uprave za međunarodnu saradnju i razvoj, porasti i interes nadležnih institucija za konzervaciju i obnovu nekad slavnog i značajnog todorovskog grada, koji s tvrđavskom džamijom ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Jer, dok je Starog grada, njegove kule i džamije kao najmarkantnijih povijesnih i graditeljskih biljega cijelog naselja, Todorovljani će i dalje imati jaku nit koja će ih vezivati i održavati na okupu unatoč svemu.

PROČITAJTE I...

“Vama je srce kazalo da se dobrovoljno pridružite vojsci u odbrani grada tokom čije je opsade, najduže u modernoj historiji čovječanstva, poginulo više od stotinu maloljetnih boraca. Ove činjenice samo su dio svjedočanstva koje govori o vašem doprinosu odbrani i slobodi naše zemlje i našeg grada, ali ni izdaleka ne mogu osvijetliti vašu stvarnu ulogu i značaj za odbranu naše dobre zemlje”, poručio je Nedžad Ajnadžić, načelnik Općine Centar i general Armije RBiH

Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!