Majka Habiba

Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Moja negdašnja komšinica Habiba ničim se, naizgled i za neupućene, nije posebno isticala, a istodobno, ponajprije za nas koji smo je dobro poznavali, bila je posebna u svemu.

Dok gledam kroz prozor kako, nošen snažnim, ledenim vjetrom, dijagonalno sipa oštri i sitni snijeg zvani ljutac, a jednog takvog zimskog dana, kao preslikanog, ispratili smo Habibu na drugi svijet, i dok razmišljam o toj čudesno dobrohotnoj ženi koja me je beskrajno voljela i kojoj sam, kao vlastitoj majci, uzvraćao ništa manjom ljubavlju i poštovanjem, katkad pomislim, pristrano dakako, kako je ljubav cijelog svijeta obitavala u srcu te krhke, sićušne i nenametljive žene. Riječju, njena je ljubav prema svemu stvorenom bila skoro pa nestvarna.

Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van.

Jednom, vraćajući se odnekud, na pločniku je ugledala mlađeg muškarca koji je nemoćno ležao, mumlao nešto i bezuspješno pokušavao pridići se. Bio je trešten pijan, ali ukusno i otmjeno odjeven. Habiba mu je prišla, postavila nekoliko pitanja na koja je dobila nesuvisle i nerazumljive odgovore, onako krhka pomogla mu da se pridigne i povela ga kući, a, nije teško pogoditi, na sveopći užas i gromoglasno negodovanje njenog muža koji joj je, prije no što će demonstrativno izjuriti iz kuće, izredao sve po spisku i priprijetio razvodom.

Habiba, pak, tome nije pridavala nikakvu pažnju. Poslužila je neznanca kiselom čorbom i kahvom, rastrijeznila ga koliko-toliko, dala mu čistu odjeću i rublje, odvela do kupatila, ostavila ga da se sam okupa ili barem pokuša okupati, jer ona to nije mogla niti htjela, a zatim je neznanog joj čovjeka dovela do kreveta i polegla kao malo, bespomoćno dijete. Umah je zaspao.

Narednog jutra, neznanac je, njegovo ime za priču nije bitno, ispričao Habibi šta mu se desilo prethodnog dana. U najkraćem: zvanično se razveo od žene koju je silno volio, ali ne i ona njega, razvod mu je preteško pao, pa je bol i tugu pokušao utopiti u alkoholu.

Tokom vremena su postali prijatelji, čak i više od toga: neznanac je u Habibi našao majčinsku figuru. A kad je Habibin muž doznao da je neznanac pravnik po zanimanju, uspješan u svom poslu i, uopće, čovjek sav na svom mjestu, prihvatio ga je i ophodio se prema njemu s uvažavanjem.

Habiba je i na mene mnogo utjecala, možda i ključno. Moj prvi pravi učitelj. Uostalom, i bila je učiteljica. Omiljena, naravno. I drukčija od ostalih nastavnika.

Sjećam se, ponekad bi u našim razgovorima parafrazirala izjavu čuvene i njoj omiljene historičarke Nade Klaić i naglašavala kako nikad nije učenika pitala ono što on ne zna, nego je provjeravala njegovo znanje, a budući da sam se u to vrijeme i ja spremao za nastavnički poziv, zdušno mi je, čak imperativno, sugerirala takav pedagoški pristup, prema njenom mišljenju, jedino valjan i učinkovit.

Habibe odavno nema, a sve je manje i onih koji su je dobro poznavali. Katkad posjetim njen mezar, uz Bajram obavezno. I dok gledam u njen nišan, ispran kišama i snijegom, uvijek se sjetim zapisa s jednog stećka, gnomske sentence zapravo: “Nikada mnogo ne imah, nikada ništa ne nesta, a dijelih.”

Šteta što isto to ne stoji na nišanu dobre Habibe. Jer, njen je život bio upravo takav: dijelila je i pomagala, tiho, nenametljivo, uradila ogroman posao, i još tiše otišla.

Ne može to svako. Samo odabrani. A Habiba je bila jedna od takvih.

Bog ti dao vječni rahmet, majko Habiba!

 

 

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!