fbpx

Majevičke hurmašice u kutiji za metke

Izašli smo na njivu na kojoj je bilo četiri ili pet žena. Među njima je bila jedna starija nana i nije mi bilo jasno kako se po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti uzbrdo. Nana izvadi iz cegera nekoliko kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas spremila jer mog sina više nema. Poginuo je na ovoj liniji malo prije Nove godine”

 

Piše: Amir HASANOVIĆ

Ne prođe niti jedan ramazan a da se ne sjetim jednog događaja iz 1994. godine. Bit će da je to bio početak marta, negdje na polovici ramazana. Mnogo jedinica 2. korpusa bilo je tada koncentrirano na Majevici prema koti Stolice. Tih dana, koji su prethodili velikoj ofanzivi Armije Bosne i Hercegovine, bilo je mnogo agresorskih napada na naše linije odbrane na Majevici. U to smo vrijeme dovezeni u Tojšiće, gdje smo trebali ostati u pripravnosti. Međutim, isti dan prebacili su nas u selo Hrasno podno Majevice. Tu smo stacionirani u nekoliko kuća.

Već u poslijepodnevnim satima počeli su napadi na naše linije, to smo i sami moglo čuti. Detonacije oružja i pucnjava pješadijskog naoružanja bivali su sve glasniji. Ubrzo je iz komande došlo naređenje da se spremamo za polazak. Nakon nekoliko minuta, minobacačke granate počele su padati po selu. Naše jedinice čvrsto su držale položaje, ali su operativci dobili podatke da se spremaju još jači napadi i da se linije moraju ojačati. Agresor je na sve načine pokušavao vratiti tek izgubljene položaje. Naš pravac bio je ka koti Konjic. Loš, blatnjav put i snijeg koji je pao tih dana otežavali su kretanje i ljudi i tehnike.

Nekako smo stigli do položaja. Stavljeni smo iza linije u pripravnost. Gledalo se da budemo što bliže liniji, ali da se izbjegnu žrtve od granatiranja bespotrebnim gomilanjem ljudstva. Taj su dan četnici do sumraka pokušali još jedan neuspješni napad nakon kojeg je sve utihnulo. Nalazili smo se odmah iza linija s druge strane brda pa smo tako upoznavali i vojnike iz drugih jedinica koji su dolazili u ispomoć.

Oko 4 sata ujutro dobili smo naredbu da se pripremimo: ulazimo u liniju koja je sad malo proširena jer su ljudi iz radnih vodova cijelu noć kopali tranšeje. Penjući se ka liniji, susretali smo ih s lopatama i krampovima, iz njihovih se jakni pušilo koliko su se bili oznojili kopajući rovove i tranšeje. U 5 i 30 bili smo raspoređeni u liniji. S nama je bilo momaka iz 216. živiničke brigade. Također, tu je bilo pripadnika 252. tuzlanske brigade i drugih mješovitih četa.

Oko 7 sati to jutro otpočeo je pješadijski četnički napad na naše linije. Moglo se na vezi čuti njihovo dovikivanje i komandiranje. Bile su tu najelitnije jedinice koje je agresor mogao dovesti. Napad je bio koncentriran desno od nas jer je ondje teren četnicima bio pristupačniji. Na naš dio linije pucano je iz udaljenosti.

Poslali smo jednog momka da vidi treba li pomoć. Vratio se za pet minuta rekavši da ne treba, da uspješno odbijaju napad i da će zvati ako bude potrebno.

Negdje oko 10 sati sve je opet utihnulo. Znali smo da pripremaju novi napad ili da će uslijediti artiljerijsko divljanje po našim položajima.

Oko podne su zvali da nas nekoliko izađe jer su neke žene donijele pite, kolače i toplo mlijeko za sve borce. Kako je dosta ljudi postilo, rekli su da to podijelimo po rovovima, da imamo za iftara.

Izašli smo na njivu na kojoj je bilo četiri ili pet žena te ljudi iz komande. Jedni su uzeli kante s mlijekom, a drugi kutije s hranom. Među ženama je bila jedna starija nana i nije mi bilo jasno kako se po toj bljuhavici i snijegu uspjela popeti uzbrdo, jer znam da vozila nikako nisu mogla. Nana izvadi iz cegera nekoliko kapa i rukavica: “Evo, djeco, neka vam se nađe, hladne su noći. Ja sam to za vas spremila jer mog sina više nema. Poginuo je na ovoj liniji malo prije Nove godine.”

Govorila je tiho, bez zastajanja, kao da recitira. “Čuvajte se, djeco moja, to su dušmani i katili. Ni od čega oni ne prezaju da nam zlo naprave.” A onda izvuče iz cegera crvenu metalnu šerpicu s poklopcem. “Hajde, uzmite hurmašice s pekmezom, ja sam ih pravila, k’o med su.” Naše ruke bile su garave i prljave od blata, jer smo popravljali grudobrane, pa tek onako malo ostacima snijega koji se topio protrljane.

Momak koji je bio sa mnom, Edin, stajao je i nećkao se. Ja prekidoh šutnju. “Ma, nano, prljave su nam ruke, a nemamo u šta staviti.” Ona podiže glavu i nasmija se, uze šerpu i prinese nam. “Uzmite, vaše su ruke najčišće na ovom dunjaluku, samo vi uzmite.” Uzesmo hurmašice i zahvalimo smo nani. Čuli smo kako za nama govori: “Pazite se, djeco moja, da vas Allah od dušmana sačuva.”

Ubrzali smo za vojnicima koji su nosili mlijeko i pite. Ušli smo u liniju i došli na svoj rov. Edin se okretao okolo s hurmašicama u rukama. “Joj, gdje sad da stavim ovo do iftara?!” Ja se sjetim: “Ima”, rekoh, “tamo onih kutijica malih od metaka, sad ću ja.” Donesem nam te kutijice u koje smo zatim ubacili hurmašice. “Stavi”, kažem mu, “u džep jakne, ima najlon unutra, vidiš da je ovdje usko, pogazit će vojnici.”

Oko jedan sat krenuo je ponovni napad desno od nas. Jake detonacija i pucnjava odjekivali su šumom, a onda je zapucalo i pred nama. Krenuli su na nas, ali slabijim intenzitetom; kretali su pa se vraćali. Odjednom, desetak metara lijevo od nas, odjeknuše detonacije – jedna, druga pa treća. Šuma se zatresla od praska. Komadi drveta i zemlje letjeli su prema nama. Čuo sam povike: “Četnici, evo ih lijevo!” Dok su nam ovi ispred nas odvlačili pažnju, drugi su se uspjeli potokom privući našem lijevom boku i ispalili tri projektila iz zolje ili ručnog bacača. Počela je pješadijska pucnjava, meci su zviždali na sve strane.

Mi nismo imali dobru preglednost ulijevo pa smo ostavili dva momka na rovu, a nas trojica smo se kroz tranšeju pomjerili na tu stranu. Tada smo vidjeli mnogo četnika, koji su došli potokom, kako se odozdo kroz šumu primiču našem lijevom boku. Bili stu stigli na nekih 20 ili 30 metara. Prihvatili smo bitku i odbacili one najbliže. Sagnuo sam se da promijenim okvir, kad je još jedna jaka eksplozija pogodila rov. Odbacila me natrag u blato, a okvir koji sam mijenjao odletio mi je iz ruke. Komadi zemlje i drveta zasipali su nas u tranšeji. Dim na sve strane.

Pokušao sam ustati, kad sam začuo jaukanje. Pravo od mene čovjek je sjedio naslonjen na zid tranšeje i zapomagao. Desna ruka bila mu je potpuno odbijena. Visila je, čini mi se, samo na komadima jakne. Pokušao sam se podići, ali mi se vrtjelo u glavi. Vidim, dolijeće nekoliko momaka iz drugog rova u ispomoć i pucaju prema četnicima. Dva momka prihvatila su ranjenika i odnijeli ga kroz tranšeju prema izlazu na kojem su čekale sanitetlije. Jaukao je glasno, toliko jako da je nadglasavao pucnjavu.

Ustao sam sav blatnjav, uzeo okvir i stavio ga u pušku. Pridružio sam se momcima na grudobranu. Edinova cijev puške bila je usijana. Četnici su se postepeno povlačili niz brdo upućujući nam još pokoji rafal.

A onda se začula detonacija s desne strane, pa još dvije ili tri. Okrenuo sam se i ugledao oblak dima kako se izvija iz naše zemunice. “Majku im”, povika Edin uzimajući RAP s grudobrana, “eno ih tamo kod nas!”

Brzo smo dotrčali do svog rova. Jedan momak bio je lakše ranjen, okrznut po ruci. Odmah smo ga poslali van linije. Četnici su pokušavali ući između naša dva rova, ali smo ih odbijali. U jednom momentu jako su pripucali. Ja sam se malo pogeo iza grudobrana. Čuo sam kao da je neko othuknuo. Jako.

Kada sam se okrenuo, vidio sam Edina. Ležao je na zemlji, krv mu je oblila glavu. “Ranjen je”, poviknem momcima, “pazite na liniju, ja ću mu pomoći.” Mahinalno posegnem za njegov desni džep na jakni, jer je bilo neko nepisano pravilo da je prvi zavoj u desnom džepu. Izvučem nešto i, vidim, u ruci mi kutijica s onim hurmašicama, sva zdrobljena. Spustim je negdje, uzmem svoj zavoj i počnem previjati glavu. Jedan od momaka čučnu da mi pomogne. Kada je podigao Edinovu glavu, zastao sam i pogledao u njega. Gledao me krupnim očima. Metak je prošao kroz obraz i izašao na potiljak, napravivši veliku rupu u glavi. Edin je bio mrtav. Na mjestu. Odmah. Samo su oči refleksno ostale otvorene.

Napad je već bio prestao. Polahko mu zavijem glavu, sklopim oči i obrišem lice. “Dajte ta nosila”, zovnem ih, “i iznesite ga tamo.” U to dođe još vojnika koji su ulazili u liniju i prihvatiše nosila da pomognu.

Dok su se kroz tranšeju lagano provlačili s Edinovim mrtvim tijelom, sjedoh na neko drvo. Gledao sam u svoje ruke. Bile su potpuno krvave. A onda mi pogled odluta pravo. Na grudobranu, ondje gdje stoji municija, bila je kutijica za metke, sva u krvi, iz koje su virile zdrobljene hurmašice. Vojnik do mene nešto je govorio. Osjećao sam vjetar. Puhao je u lice i najavljivao hladnu majevičku noć…

Prošlo je od tada mnogo godina, palo je mnogo kiša i snjegova, ali sjećanja na taj ramazan tako su friška, kao da je doslovno bilo jučer…

 

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!