Majerov Zagreb i mesdžid iz kojeg su curile informacije

Bacio sam pogled na naslovnicu Večernjih od 30. septembra 1970. Za oko mi je zapeo veliki naslov: “Sejači šovinizma iz Beograda i Zagreba, str. 2.” Neka šuhva! Platih novine i odmah ih pred kioskom otvorih. Na drugoj strani, u vrhu, nađoh najavljeni članak. U podnaslovu spominju trojicu “sejača šovinizma”, srpskog generala, mostarskog profesora Hrvata i – čovjeka pod mojim imenom, “mladog pesnika Ibru Kajana”

Piše: Ibrahim KAJAN

SUSRETI U KAVANI “CORZO”

Nedavni susret s Nikolom u Kavani “Corso” pridodao je njegovoj putopisnoj knjizi Krkom uzvodno, koja je svakako produbila i obogatila moju ljubav za tim žanrom, još jednu: donio mi je na dar svoj prvi netom izašli roman Procesiju.

Čitam posvetu i kod datuma se našalih: Sreća da Procesija nije Večernji jer bih mislio da mi podvaljuješ nešto već staro! Danas je 1. studeni, majka me u današnji dan rodila, a u tebe – 14. listopada.

“Davno sam ti je ponio, ali ne nađoh te. Ali sam ti posvetu dobro iskitio, od srca. Nisam ni sanjao da će Onaj gore udesiti da je dobiješ kao rođendanski poklon, Božje čudo!”

Pročitavam posvetu: Dragom kolegi i velikom prijatelju, pjesniku Ibrahimu Kajanu, da bude sretan na životnom putu. Nikola. U Zagrebu 14. 10. 1969.

Rijetko ko piše duže posvete od 4-5 riječi, ali Nikola je jednostavan i emotivan čovjek. U njegovom urbanom jeziku još se osjeća isijavanje arhaizirane leksike i akcenata zavičaja šibenskog zaleđa. Briljantno je napisao “roman o rijeci Krki”, a ne puki putopis, što je zapaženo u književnoj kritici. Iznenadila me tema Procesije, njezino četničko tematiziranje zločina počinjenih u Dalmaciji, o kojima, ruku na srce, nisam ništa ni znao. Nikoli je taj prostor sudbinski, prostor odrastanja, surov i traumatičan. Imao je šesnaest godina kad su mu četnici zaklali roditelje i kad je postao partizanom. Krkom uzvodno markirao je mapu lirskog doživljaja svijeta, koja je to bila samo na površini, bez naznaka okrutnosti koje su se rasprostirale od ušća, do riječnog izvora, što mu je, licem okrenut, hodio. Smirujući u sebi sav gnjev viđenih zločina, oblikovao je tu nepodnošljivu moru u knjigu koja se sada našla na stolu.

Pita: Jesu li ti živi roditelji? – Jesu, kažem. Danas bih bio s njima. Majka bi savila zeljanicu, sjedila bi mi preko puta i pitala – Jesi li gladan u Zagrebu? Otac bi mi spustio ruku na rame. – Kako se zovu tvoja majka i tvoj otac? – Majka je Hatidža, a zovu je Tidža. Otac, Ahmet. – Jesu li ti djedovi živi? – Nisu, ali čuvam uspomenu na njih imenom Ibrahim. – Po kojem djedu, po majci ili po ocu? – Po obojici. Po očevom Ibrahimu Kajanu i po majčinom Ibrahimu Bajramoviću. Kad otkrijem svoju genealogiju, ne samo da ćeš zinuti od čuda nego ćeš se i zavaliti od smijeha!

“Dođi večeras sa Smailom na večeru, nagrdila bi me žena kad bi znala da ti je rođendan a da te nisam pozvao…” – tako me Nikola pozvao na vlastiti rođendan. Pravdao je to činjenicom da sam sad ni na nebu ni na zemlji, da jesam u Zagrebu, ali da mi duh još luta starim domom u Hercegovini… Odnekud je znao!

U “Corzu” sam pozdravio Vjekoslava Majera. Sjedio je sa suprugom Zorom; pila je bijelu kavu i otkidala komadiće svježeg peciva. Okrugli sto je bio pored visokog središnjeg stupa zastakljena ogledalima, s dvije stolica i kožnim dvosjedom. Tu je već sjedio Dalibor Cvitan, tajnik Društva pisaca Hrvatske. Bio sam mladi član Društva, pa su me, čini se, s radošću pozvali da im se pridružim.

Cvitan me i predstavio slavnom pjesniku. Posebnu mi je ljubaznost pokazala gospođa Zora, tražeći od konobara dodatnu belu kavu za mladog gospodina. Njezina bijela košulja dosezala joj je okruglom kragnom do pola grla, nabrana poput fine draperije. Kosa, poput zifta, bila je prošarana sijedim vlasima, ravna i snažno podrezana u ravni ušnih resica, kao i na čelu, u crtu, “kineski”, kako smo nekoć viđali u nijemim filmovima.

Na ulazu kavane pojavila se Smaila, u zimskom kaputu. Bio je mart, trudnoća se primjećivala. Cijelo je društvo pokušalo naći mjesto za nju, stolica je donesena, pljuštala su pitanja o stanju i budućnosti djeteta koje je najavljivalo svoj dolazak na ovaj svijet. Smaila je odgovarala, netom pristigla od liječnika koji ju je pregledao i ustvrdio da je s trudnoćom “sve u najboljem redu”. Cvitan me tiho upita jesmo li socijalno osigurani. Ne, nismo. Sve što sam radio bilo je honorarno, a supruga mi je zapravo još i studentica. Dometnuo sam šapatom… da pregled košta 5.000 dinara. “Dođi ujutro…”, reče.

Sutradan mi Cvitan napisa potvrdu o članstvu u Društvu, da sam profesionalni pisac, da se uzdržavam pisanjem, da čekamo bebu… i uputi u Zajednicu umjetnika RH. Ta snažna preporuka pokrenula je hitru proceduru! Već sam početkom mjeseca mogao otići u Tvrtkovu i podići naše zdravstvene knjižice! Bio sam sretan. Ne toliko zbog sebe koliko zbog majke i djeteta!

ISLAMSKA TRIBINA DR. SULEJMANA MAŠOVIĆA

Često smo dolazili na tribinu koju je vodio dr. Mašović. Društvo mi je imponiralo, bilo je veselo i duhovito, a najduhovitiji – on, neuništivi duh prof. Mašovića. Nikada me niko od njih nije upitao zašto ne klanjam, jesam li vjernik ili nešto slično. Bilo je toplo u tom prijateljskom, tolerantnom okruženju!

Uz sokove i kave studenti su otvarali teme naše, muslimanske, nacionalne pripadnosti i sadržaja koje nismo mogli prispodobiti imenu: muslimanski jezik, muslimanska književnost, muslimansko slikarstvo…, a u javnom se prostoru već oblikovao jer više nije mogao čekati identitet samosvjesnog naroda. Pojavila se i druga knjiga o našoj autohtonosti, nakon Ćerićeve Muslimana srpskohrvatskog jezika, Atifa Purivatre Nacionalni i politički razvitak Muslimana. Naša samozatajena žudnja za samopotvrđivanjem dobivala je svoj oslonac i živost na predavanjima i razgovorima unutar čitaonice u Tomašićevoj 12.

Ti su razgovori, bez dnevnog reda, izbacivali na površinu šture informacije saznavane od starijih intelektualaca kojih u zagrebačkom mesdžidu nije nedostajalo – o Bašagiću i Beharu, o Gajretu i Narodnoj uzdanici. Sjećam se sjete u riječima kojim je Seka Bajraktarević pričala kako je na avlijskim vratima, djevojkom, iščekivala poštara da joj donese Novi Behar i žuđeni nastavak Sreće mladog Ljubovića. Jednom se čulo: “Zašto mi se bismo osnovali takav kulturni klub, nije zabranjeno, kultura pripada svima?!”

Pripremajući povremene kulturne priredbe i obilježavanje datuma istaknutih pisaca iz prošlosti, nesvjesno smo “gradili kule u zraku” i o “našim muslimanskim novinama”. Kad bi se god takvo što izgovorilo, pogledali bi u mene, očekujući da ću se baš ja prihvatiti tog posla, i novina i osnivanja prvog muslimanskog kulturnog kluba! Sudjelovao sam u pričama, spominjao svoje malo iskustvo iz rada rane mostarske mladosti i sad, najnovije, zagrebačko. Nakane su bile inspirativne. Očekivali smo… nešto, novo.

Ali, iz tih nevezanih priča i “planova o novinama i klubovima” razvit će se nešto sasvim neočekivano! Dok smo maštali i brbljali, vijesti su iz medžlisa curile i završavale na mjestima za koje nismo ni u snu pomislili.

KRATKI IZLET U MOSTAR

Finansije naše mlade porodice kopnile su poput lokvice u pijesku. Leyla se rodila u doba naše tjeskobe i neizvjesne budućnosti koja se svakog jutra obnavljala. Ali, tješili smo se da zdravo djetešce dugo spava i da ga još ne dodiruju vanjske brige.

Želio sam je pokazati roditeljima, pa odlučismo otputovati na kratki izlet u Mostar. Vlak je vozio dvanaest, a s čekanjem i presjedanjem na uskotračni u Sarajevu ravno četrnaest sati. Našli smo slobodan kupe s osamljenim starijim gospodinom u njemu. Vodili smo jedan od onih šturih razgovora neznanaca koji se pukim slučajem voze zajedno. U jednom me trenutku gospodin upita odakle sam. Kaže da pokušava odgonetnuti po našem govoru, ali ne ide… Rekoh da sam iz Mostara. – “A od kojih si?”, radoznalije će. – “Kajanov sam ja, Ibrahim Kajan.” On, od iznenađenja, spusti ruku kojom je podbočio bradu i spontano, gotovo veselo, ukliknu: “Ti si onaj zločesti Kajan!” Tom sam njegovom reakcijom bio potpuno zatečen! Upitah: “Oprostite, a kako se Vi zovete?” – “Pintul, čuo si ti za kadiju Pintula, bezbeli.” – “Kako ne bih čuo, Vi ste otac mog najboljeg prijatelja iz Građevinske, Seje! Da, i Selme, i s njom se dobro poznajem, iz Kebinog Kluba mladih pisaca.”

Smijali smo se. Osjećaj… dragosti! Ono njegovo “zločesti Kajan” sam pripisao Sejinim i Selminim pričama o možebitnim mojim mladićkim ispadima…

S kadijom Pintulom raziđosmo se na novoj Željezničkoj stanici. U neposrednoj blizini bila je moja adresa: Baloridina 60. U avliji majka, na česmi, s bokalom hladne vode. Vidjevši nas, spustila ga u korito, zovnu oca i potrča nam u zagrljaj. Draga majka! Nije nas vidjela od vjenčanja u Mostaru. Uzela je Leylu u naručje… Dođi ti svojoj neni, pjevušila je mostarskim gugutavim riječima i ljubila je po zlatnoj kovrdžavoj kosi.

NEKA ŠUHVA

Jednog jutra sam malo pokasno otišao na kiosk da kupim novine. Oslobođenje i Borba bili su rasprodani, pa sam se dvoumio između beogradskih, Ekspres politike i Večernjih novosti. Bacio sam pogled na naslovnicu Večernjih i za oko mi je zapeo veliki naslov: “Sejači šovinizma iz Beograda i Zagreba, str. 2.” Neka šuhva! Platih novine i odmah ih, pred kioskom, otvorih. Na drugoj strani, u vrhu, nađoh najavljeni članak. U podnaslovu spominju trojicu “sejača šovinizma”, srpskog generala, mostarskog profesora Hrvata i – čovjeka pod mojim imenom, “mladog pesnika Ibru Kajana”.

S nevjericom preletjeh sve što nije o “pesniku Ibri Kajanu” te pročitah: “U toku prošle godine u Mostaru je bilo pokušaja razvijanja nacionalističke delatnosti u nekim muslimanskim intelektualnim krugovima, takođe pod uticajem sa strane, od istih takvih krugova iz Zagreba koji su za tu svrhu koristili mostarskog pesnika Ibru KAJANA. Kajan je bio jedan od nosilaca inicijative da se u Zagrebu, Sarajevu i nekim drugim mestima BiH formiraju muslimanski klubovi koji bi trebalo da konsoliduju redove islamsko-verske zajednice na rešavanju nacionalnog pitanja.”

Tako sam, “u neznanju”, ušao u kuću i rekao da u novinama ima nešto o meni, a to mi se nimalo ne sviđa. Pružio sam majki Večernje novosti s datumom 30. septembra 1970.

Otac reče: “Pa ko to kaže?! Policija, partija?” Vratio sam se na početak teksta…

 

PROČITAJTE I...

U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda

Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!