Mahalska gerijatrija

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

I ovog ljeta dijaspora je posjetila našu opustjelu, gotovo zamrlu i uglavnom starcima naseljenu mahalu.

Dođu, tako, od godine do godine, neki od njih i rjeđe, presjede u avlijama kao na iglama tih, za njih, desetak nelagodnih dana, grle i tješe stare, uplakane majke.

Da mogu, a ne mogu, rado bi ubrzali vrijeme, strpali tih desetak dana u jedan, izgrlili i izljubili raznježene majke, dobrohotno strogo podsjetili ih na ono što i same znaju: da se odveć ne zamaraju, da se paze, naročito kad se spuštaju niz stepenice, da redovito uzimaju lijekove, pa ušli u auta, mahnuli rukom i, uz uzdah olakšanja, razgulili iz sablasne mahalske gerijatrije.

Ali ne mogu. Valja im presjediti desetak dana u avlijama, čokotiti se na skemlijicama, tješiti uplakane majke, paliti roštilje, srkati kahvu i, da se to jasno vidjeti na njihovim licima, fingirati sreću, radost, ozarenje, usiljeno i gromoglasno se smijati, jer, zaboga, kako bi i moglo drukčije: ponovo su u svojim kućama, u svojoj dragoj, voljenoj mahali, pa se baš onako svojski trude da se to zna i, prije svega, čuje.

Kako god, dok prolazim mahalom, pozdravljam se s njima, red je, komšije su mi, doduše bivše, ali komšije, svako malo zastajkujem i odgovaram na njihova pitanja.

– Kako ti je majka – upita jedan od njih.

– Dobro.

– Djeca?

– Dobro. Imam i unuka.

– Je li?! Nisam znao! Jah! Eto šta ti je život! Kako vrijeme leti! Koliko jučer, evo tu, tu iza tvojih leđa, kao djeca igrali smo lopte! Ne mogu, čovječe, da te zamislim kao djeda!

– Morat ćeš. To je tako.

– Da, da… A, reci mi, radiš li?

– Da, kao slobodni umjetnik.

– Zar se to ovdje može?

– Ne može, ali ja moram.

– Škola ništa?! Profesura i to!?

– Ne, ništa.

– Da, da… Nego, čuj, sve će to biti dobro! Ne sekiraj se – nasmija se od uha do uha, valjda s nakanom da mi pokaže skupocjeno zubalo i, istodobno, jasno mi da do znanja gdje je on, a gdje sam ja. Usput me i klepi nekoliko puta po leđima, baš onako ohrabrujuće, motivirajuće.

– A zašto misliš da sam nasekiran?

– Pa, ovaj… Hm… Čuj, drago mi je da sam te vidio, zaista jeste, ali deveram oko… Uh, izgori mi meso na roštilju! Izvini, molim te, a, ovaj, mi smo tu još nekoliko dana, pa dođi, bilo bi mi drago da se ispričamo! A sad, i sam vidiš, eto, tako…

– Da, sve vidim i sve mi je jasno. Pozdrav.

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi, a zatim ulazim u neki od mahalskih granapa i kupujem sitne potrepštine za sutrašnji dan.

– Komšija, u šta se ovo Tuzla pretvorila? Sve je pusto, tmurno, sivo – pita me, a i konstatira prodavačica u granapu.

– U grad slobodnih umjetnika, kono! Eto u šta se pretvorila – rekoh, a ona me pogleda konsternirano i poluotvorenih usta, vidim, htjede još nešto reći, ali valjda ne znade šta, pa je, tako zbunjenu, pozdravih i izađoh u mrklu noć.

 

Sljedeći članak

POZNANICI NA ULICI

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!