fbpx

Macron Turke ne može prepasti

Moramo biti oštri prema Vladi Turske, a ne prema turskom narodu, koji zaslužuje više nego Erdoğanovu Vladu” jeste rečenica koja otkriva pomenute fantazije, ali također glupost i Macronovo bazično nerazumijevanje spora. Naime, prije svega, tursko-grčki sporovi oko morskog razgraničenja i zračnog prostora stariji su (više decenija) od političke karijere turskog predsjednika i vrlo je iluzorno misliti da bi promjena vlasti u Turskoj, koju Macron očigledno priželjkuje, trajno riješila spor

 

Piše: Bojan BUDIMAC

Tenzije na istočnom Mediteranu svakodnevno rastu i predmet su sve intenzivnijih diplomatskih (i vojnih) aktivnosti. Neumoran u trovanju tursko-grčkih odnosa (doduše, uz servilnu asistenciju Grka), histerično-eratični predsjednik Francuske Emmanuel Macron (“samo” 2.000 km udaljene od turske ekskluzivne ekonomske zone na koju su Grčka i Južni Kipar bacili oko) znatno je podigao letvicu verbalnog rata, spuštajući diskurs na lični nivo. Na sastanku EU Med Group, blago rečeno, neodmjerenim izjavama razgolitio je svoje političke fantazije.

Na samitu pomenute organizacije, koja je osnovana 2013. na inicijativu najveće greške Evropske unije – Južnog Kipra, a koja se sastoji od 7 zemalja (Kipar, Francuska, Grčka, Italija, Malta, Portugal i Španija), navrat-nanos organiziranom na Korzici, hoćebiti Napoleon (Korzikanac) je, između ostalog, rekao: “Moramo biti oštri prema Turskoj vladi, a ne prema turskom narodu, koji zaslužuje više nego Erdoğanovu Vladu.” Dodao je da “Turska više nije partner u mediteranskoj regiji,” ponavljajući laž da je NATO saveznica Turska imala nekoliko neprihvatljivih susreta s francuskim ratnim brodom kod Libije.

Ovo posljednje odnosi se na incident koji je Francuska prijavila NATO-u u junu. NATO je istražio navodni incident, ali je izvještaj o rezultatima istrage ostao povjerljiv. Punim pravom sumnjam da bi bio tako klasificiran da je incidenta zaista bilo, odnosno da je turska ratna mornarica odgovorna za njega. Govoreći o široj slici i uzrocima Macronove histerije, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Çavuşoğlu nedavno je objasnio da se navodni incident desio ubrzo nakon promjene (ne)ravnoteže u Libiji, gdje Macron čvrsto stoji uz ratnog zločinca Haftara, odnosno nakon što su snage međunarodno priznate Vlade Libije uz vojnu pomoć i tursku tehnologiju (dronovi) odbacile pučistu i razbile opsadu oko Tripolija. “Odmah nakon toga rekao je da su naši brodovi maltretirali francuske brodove u istočnom Mediteranu, ali to nije mogao dokumentirati te je ostao ponižen”, izjavio je Çavuşoğlu, uz opasku da je (i) to uzrok histerije.

Svi se sjećamo Macronovog uvjerenja da je NATO “klinički mrtav”. Turski ministar odbrane Hulusi Akar u nedjelju, 13. septembra 2020, podsjetio je na to i ukazao na nekonzistentnost: “S jedne strane, reći ćete da je NATO umro, a onda ćete se nadati pomoći NATO-a. Neka provociraju koliko žele, neće stići nigdje.”

Kad je već riječ o francuskom odnosu prema NATO-u, treba se prisjetiti da se Francuska 1966. godine, za vakta Charlesa de Gaullea, povukla iz vojnog dijela saveza. Tada, 1966. godine, kao i sada Francuska je imala “samo” jedan “mali” problem s NATO-om – nije ga mogla instrumentalizirati za svoje vlastite kolonijalne projekte. Nezadovoljstvo je tinjalo od 1956. godine, kada je Dwight D. Eisenhower natjerao Izrael, Veliku Britaniju i Francusku da se povuku sa Sueckog kanala, na koji su Americi iza leđa izvršili invaziju (posljednji časni čin SAD-a u regiji).

Povratak Francuske u vojni dio NATO saveza 2009. godine za vrijeme Nicolasa Sarkozyja u svjetlu nikad zajaženog francuskog kolonijalizma mogao bi se danas posmatrati kao nada da će se taj odnos promijeniti i kao pripremu za razbijanje Libije. Sada, kada je Turska pokvarila taj (i ne samo taj, ne treba zaboraviti Siriju) kolonijalni plan, hoćebiti Napoleon skiči “Pax Mediteranea!” ložeći Grke da zatvore izlaz na otvoreno more (isti taj Mediteran) zemlji s najdužom mediteranskom obalom. U svrhu te ložnjave navodno šalje (pa ne šalje – hoće kaki, neće kaki) nosač aviona Charles de Gaulle, kao da će to uplašiti Turke. Bilo bi mnogo simbolike u tome da vojni hardver tog imena bude instrument kojim će se NATO alijansa rasturiti.

Međutim, “moramo biti oštri prema Turskoj vladi, a ne prema turskom narodu, koji zaslužuje više nego Erdoğanovu Vladu” jeste rečenica koja otkriva pomenute fantazije, ali također glupost i Macronovo bazično nerazumijevanje spora. Naime, prije svega, tursko-grčki sporovi oko morskog razgraničenja i zračnog prostora stariji su (više decenija) od političke karijere turskog predsjednika i vrlo je iluzorno misliti da bi promjena vlasti u Turskoj, koju Macron očigledno priželjkuje, trajno riješila spor.

Naglasak na trajno, jer dok se pučem ili nekom sličnom intervencijom može dovesti na vlast izdajnik, koji će neko vrijeme potiskivati nacionalne interese, to ne može trajati dovijeka. Osim toga, Turska je već bila u tome. O čemu pričam? Prošle subote (12. septembar) obilježena je 40. godišnjica krvavog vojnog puča iz 1980. godine u Turskoj. Kao i prethodna dva (1960. i 1971. godine), bio je pozdravljen na Zapadu. Fini i “miroljubivi” tadašnji predsjednik SAD-a Jimmy Carter o puču je obaviješten depešom šefa ankarske CIA stanice Paula Henza: “Naši momci (u Ankari) su uspjeli.” No, za priču o tursko-grčkim odnosima važniji je dokument iste te agencije naslovljen Grčko-turski odnosi: saveznici u ćorsokaku (Greek-Turkish Relations: The Deadlocked Allies), napisan 2 godine kasnije, a u kojem obavještajci izražavaju zabrinutost da će se “tursko-grčki odnosi pogoršati kako turski generali budu ukidali restrikcije na turske političke aktivnosti”, jer su isti (generali pučisti) pokazali “umjerenost” – čitaj: djelovali su nasuprot nacionalnim interesima u uvjetima apsolutne vlasti. Da onog momenta kada se politika prepusti civilima to gušenje nacionalnih interesa nije moguće, veoma je brinulo američke špijune i analitičare.

No, vratimo se na Macronovu detonaciju. Šablon “mi nemamo ništa protiv naroda, ali imamo protiv vladara” mnogo je puta bio uvod u agresivne (neo)kolonijalne ratove u kojima bi narod “protiv kojeg” imperijalisti nemaju “ništa protiv” grdno nastradao. Ne, naravno da ne mislim da hoćebiti Napoleon ima potencijala za nešto tako prema Turskoj. Ovo je klasičan dog whistle (upotreba kodiranog ili sugestivnog jezika u političkim porukama) turskoj opoziciji, koji previše podsjeća na nedavnu (višenedjeljnu) diskusiju, povodom slične poruke, samo mnogo otvorenije, kandidata za američkog predsjednika Joea Bidena.

Početkom augusta na društvenim mrežama pojavio se snimak dijela intervjua koji je Joe Biden dao New York Timesu u decembru prošle godine, a koji je objavljen u februaru ove. U tom klipu, koji je odgovor na pitanje o Turskoj, Biden (ponosno) eksponira intervencionistički impuls: “Ono što mislim da bismo trebali raditi jeste da sada pristupimo sasvim drugačijem pristupu njemu (predsjedniku Erdoğanu), jasno stavljajući do znanja da podržavamo opoziciono vodstvo. (…) Još uvijek smatram da, ako bismo se izravnije angažirali kao što sam ja to činio, možemo podržati one elemente turskog rukovodstva koji još uvijek postoje i dobiti više od njih, ohrabriti ih da mogu poraziti Erdoğana. Ne pučem, ne pučem, već izbornim procesom.”

Klip je ubrzo postao viralan i, iako se opozicija u Turskoj trudila svim silama da izigrava mrtvog oposuma, skandalozna Bidenova izjava postala je predmet svakodnevnih diskusija na TV pričaonicama. No, jedina “odbrana” opozicije (kroz njihove trolove) bila je “zašto sada kada je to 8 mjeseci staro?”. Vrlo je teško biti uvjerljiv kao “antiimperijalista” kada se jedini cilj opozicije poklapa upravo s imperijalističkim i kolonijalnim aspiracijama Zapada.

Reakcija opozicije u Turskoj na Macrona bila je promptna, “oštra” i donekle neuvjerljiva. Da bi bila uvjerljivija, treba zaboraviti kako su ti isti predstavnici turske opozicije obijali pragove EU klevećući predsjednika koga sada kao “brane”. A EU nije neutralni posmatrač. Korzika je bila Macronov pokušaj da EU Med nastupi kao jedinstven blok kada se 24. i 25. septembra na specijalnom samitu u Bruxellesu okupe lideri EU da razmatraju spor i “bolne” sankcije Turskoj na koje poziva Grčka. Sankcije se, uzgred budi rečeno, sjajno uklapaju u onu Einsteinovu definiciju ludosti “činiti stalno jednu te istu stvar i očekivati različite rezultate”, ali to je domet Mitsotakisa, osim što prezaduženu Grčku gura dublje u dugove kupujući vojni hardver od Macrona. Za odgovor na pitanje koliko je EU spremna na samopovređivanje sankcijama i koliko je spremna ili nespremna da se pravi slijepa prema činjenicama geografije, međunarodnih zakona i normi morat ćemo sačekati taj samit.

Najbolji odgovor na pitanje (za koji su potrošene tone mastila i hiljade minuta u međunarodnim medijima) zašto se Macron upetljao u nešto čemu nije dorastao, a za šta je Vijeće sigurnosti UN-a davne 1976. dalo preporuku da se riješi bilateralno između Turske i Grčke, dao je analitičar Philippe Moreau Defarges, bivši francuski diplomata: “Želi zaboraviti ono što se događa u Francuskoj. Želi mobilizirati francusko javno mnijenje oko velikog cilja.”

S podrškom između 26 i 36 posto, s više od 10 hiljada novih slučajeva zaraze virusom korona dnevno (subota, 12. septembar) i žutim prslucima ponovo na ulicama (koje bezdušno batina i zasipa suzavcem) svega 8 mjeseci pred izbore – prilično hazarderska nazovimopolitika. Bit će mirakul ako taj galski pjetlić ne bude očerupan na izborima sljedećeg aprila.

PROČITAJTE I...

Posmatrajući čitav taj neukusni, ali vrlo razotkrivajući performans, to pozorište sjenki i lutaka, to licemjerno pretvaranja i glumatanje, čini se da bi, umjesto rupa po zidovima, članovi frankenštajn koalicije prije trebali začepljivati zjapeće rupetine u vlastitom znanju, srcu i glavama

Bin Salman je također 2015. godine, dok su njegovi podanici trpjeli njegovu politiku štednje, kupio vilu smještenu na periferiji Pariza za 300 miliona dolara, klasificiranu kao najskuplju kuću na planeti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!