Macron, mini Šengen i bošnjačko biti ili ne biti: Bošnjaci još jednom na raskrsnici

Macron sugerira svojevrsnu podjelu na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Bosna i Hercegovina neće ući u Evropsku uniju. Još dugo, dugo. Deceniju, dvije, a možda i nikada. I dok sarajevskom kotlinom i političkom scenom još uvijek odjekuje strašan eho ovakve spoznaje, izazvan prije svega nedavnim eksplozivnim izjavama francuskog predsjednika Macrona, možda je pravo vrijeme da se upitamo šta nam je raditi, čemu se okrenuti, koji smjer izabrati jer je u pitanju rušenje čitave poslijeratne paradigme bošnjačke politike.

Zacrtani je politički kurs teško, bolno i opasno mijenjati, međutim, daleko je opasnije samo iz navike, straha od promjene ili manjka vizije ostati na putu koji se, ne vlastitom krivicom, može pretvoriti u besciljno lutanje. Ne postoji geopolitički vakuum u kojem Bosna i Hercegovina i Bošnjaci mogu životariti pa, ne odaberemo li sami na vrijeme onaj put kojim želimo ići, vrlo je vjerovatno da će ga drugi odabrati za nas.

‘ALLO, ‘ALLO

Kada se bolje pogleda, u suštini, Macron je na razne trendove i procese, koji su već odavno bili vidljivi i opipljivi u kontekstu odnosa EU prema BiH, stavio, bolje rečeno udario, politički pečat. Od nekoliko političkih bombi, koje Macron skoro mjesec dana ne baš graciozno baca u svekoliku svjetsku javnost, tri se direktno tiču Bosne i Hercegovine.

Prva i najvažnija jeste svakako veto na proširenje EU i blokiranje pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije, ali i Albanije. Iako su reakcije na ovakav Macronov potez bile gotovo univerzalno negativne i osuđujuće u smislu da ga je većina komentatora tumačila kao historijsku grešku koja ne samo konkretno destabilizira Balkan već i ozbiljno potkopava projekt ujedinjene Evrope kao geopolitičke sile, upravo takvi komentari pokazuju da je Macron u pravu kada kaže da se radi o razmimoilaženju u vezi s vizijom buduće Evrope. Argumenti da je Macronov potez više unutarpolitičke prirode, gdje pokušava da amortizira i neutralizira rast euroskeptične francuske desnice, svakako imaju težinu, no, prije svega, radi se o tome da je Macronova vizija buduće Evrope više na tragu svojevremene vizije “troslojne” Evrope bivšeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda.

Macron bi, po svemu sudeći, volio vidjeti Evropu u kojoj bi unutrašnji sloj i samo jezgro činile članice Eurozone, srednji sloj bio bi sastavljen od svih članica jedinstvenog evropskog tržišta, dok bi vanjskom sloju bile pridružene one evropske države koje bi pristale na “evropske vrijednosti, principe i slobode”. Naravno, to je svojevrsna podjela na centar koji donosi odluke i periferiju koja ih sprovodi, velike i male, metropolu i kolonije, civilizirane i manje civilizirane, ustrojstvo koje praktično znači kraj poretka koji je u Evropi uspostavljen nakon pada komunizma, čak i transformaciju čitavog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i povratak u verziju onih međunarodnih odnosa koji su postojali prije 1945. godine. Valjda nije potrebno ni spominjati kakvo bi mjesto u takvom “novom evropskom poretku” bilo predviđeno za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake.

U tom je smislu indikativna i druga Macronova “bombastična” izjava kojom je, nekoliko sedmica pred samit koji se povodom 70. godišnjice postojanja NATO pakta održava u Londonu, doveo u pitanje sami razlog postojanja NATO-a, označivši savez “klinički mrtvim”. Iako se prije svega radilo o problematiziranju američkog, bolje rečeno Trumpovog odnosa spram ostalih članica saveza, Macrona izgleda najviše iritira činjenica što je jedna od članica NATO saveza, Turska, odlučila zaštititi vlastite vitalne interese na vlastitoj granici, čime je, kako Macron tvrdi, ušla u prostor gdje su “u pitanju naši interesi”, misleći valjda na Francusku.

Macron više od svega potencira nesuglasice na najvišem nivou, tj. nepostojanje strateškog procesa donošenja odluka, čime ustvari indirektno poručuje da se strateški interesi Francuske postepeno (ali drastično) razilaze od interesa nekih drugih članica NATO pakta, poput Sjedinjenih Američkih Država ili Turske. To i Macron potvrđuje kada u vezi s članom 5 povelje NATO-a, koji, između ostalog, predviđa da se napad na jednu državu, članicu NATO-a, smatra napadom na cijelu alijansu, kaže da “ne zna šta će taj član značiti sutra”, te da je krucijalno pitanje da li bi, recimo, član 5 obavezivao Francusku u slučaju nekog napada režima Bašara al-Asada na Tursku.

A samu želju za nekim novim poretkom i nekom većom ulogom Francuske sasvim je lahko uočiti ne samo iz Macronovog zagovaranja veće vojne koordinacije između evropskih država već posebno iz njegove izjave kako “Evropa mora povratiti vojni suverenitet”, te kako je potrebno da ponovo otvori dijalog s Rusijom uprkos zadrškama i sumnjama koje prema tome imaju države, nekadašnje žrtve sovjetske komunističke hegemonije.

Kada se na ovakav Macronov nastup doda i otvoreni i glasni Trumpov skepticizam spram NATO saveza, postavlja se pitanje i same mogućnosti njegovog daljnjeg postojanja, ali i bilo kakve vrijednosti njegovom pristupanju. Jer, ako se države članice jednog vojnog saveza otvoreno premišljaju oko toga da li će jedna drugoj pomoći u slučaju napada treće sile, a što je uostalom i sama suština postojanja bilo kakvog vojnog saveza, onda članstvo u njemu nije tek besmisleno nego i aktivno opasno jer pruža iluziju kolektivne sigurnosti koja ne postoji. Pogotovo je to opasno za male države poput Bosne i Hercegovine koje bi radi polaganja nade u takvu zaštitu ostalih članica gotovo sigurno zanemarile vlastite odbrambene kapacitete.

Ipak, za svakoga ko se sjeća sramnog i otvoreno neprijateljskog odnosa koji je tokom najgoreg perioda agresije na BiH pokazao francuski vojni establišment spram legalnih oružanih snaga RBiH jasno je da je NATO, bilo kakav NATO, daleko bolja opcija od bilo kakve eurovojske inspirirane doktrinama Macronovog degolističkog miterrandizma.

MACRONOV “ATTAQUE À OUTRANCE”

Treća Macronova bomba je ona koja je u Bosni i Hercegovini odjeknula najglasnije i ranila najdublje. Za većinu naše javnosti Macronove skandalozne izjave u kojima tvrdi da najveći problem Zapadnog Balkana nisu ni Makedonija ni Albanija već Bosna i Hercegovina, koju je opisao kao “tempiranu bombu” radi navodnog “povratka džihadista”, jesu poput noćne more jer potvrđuju onu duboku sumnju od koje se kod nas uporno, ali bezuspješno bježi. Sumnju da je glavni problem koji dobar dio Evrope ima s Bosnom i Hercegovinom bio i ostao vjerski identitet njenog većinskog naroda – Bošnjaka.

Sama činjenica da predsjednik jedne, za Bosnu i Hercegovinu svakako važne države poput Francuske, daje ovakve lažljive, ali izuzetno opasne izjave, koje su sasvim na tragu konstantne islamofobne propagande kojoj su Bošnjaci izloženi od susjednih država, pokazuje da Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, ma kakve i kolike reforme sprovodili, neće nikada biti dovoljno dobri da bi bili primljeni u društvo naroda koji, ma koliko se kleli u “Liberté, égalité, fraternité”, na kraju dana ipak tvrde da svoje vrijednosti temelje na “judeo-kršćanskim vrijednostima”.

Istovremeno, ova Macronova laž jeste i stavljanje mete na leđa i Bošnjacima kao narodu i Bosni i Hercegovini kao državi jer ih se želi prikazati kao sigurnosnu opasnost, manje državu kojoj je mjesto u EU, a više potencijalno opasan prostor na granicama evropske civilizacije u koji će se možda morati intervenirati na ovaj ili onaj način. Činjenica da je Macron pri tome spomenuo Hrvatsku, čija je opet predsjednica Kolinda Grabar Kitarović već nekoliko puta insistirala na izmišljenim “desetinama hiljada džihadista” koje vrebaju iz Bosne i Hercegovine, pokazuje da se radi o političkom narativu koji postaje etabliran u vrhu evropske politike.

Taj demonizirajući narativ apsolutno nije nešto novo ni za Francusku ni za Hrvatsku, štaviše, i Macronovi i Kitarovićkini prethodnici François Mitterrand i Franjo Tuđman njime su se služili da opravdaju svoje politike spram Bosne i Hercegovine. Bivši američki predsjednik Bill Clinton u svojim je memoarima zabilježio kako “neki evropski lideri nisu bili voljni da tolerišu većinski muslimansku državu u srcu Balkana, bojeći se da će postati baza za izvoz ekstremizma”, te kako mu je francuski predsjednik Mitterand, prilikom njihovog prvog susreta, rekao da je “lično u Bosni i Hercegovini naklonjeniji Srbima i nesklon ideji cjelovite Bosne i Hercegovine koju bi predvodili muslimani”.

Ovakav latentno islamofobični stav francuske politike spram BiH gotovo je pa konstanta (uz časni izuzetak pokojnog Jacquesa Chiraca), on potječe, prije svega, iz tradicija, problema, kontradikcija i dilema koje Francuska ima sa samom sobom, vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, te je stoga iluzorno očekivati da Bošnjaci mogu učiniti bilo šta da ga promijene. Treba ga biti svjestan i shodno tome se ravnati u vanjskoj politici.

MALI ŠENGEN – VELIKI BELAJ

No, pošto kako kažu da “nevolja nikada ne dolazi sama”, tako ni realizacija da od evropskog puta Bosne i Hercegovine nema ništa nije najgora vijest. Baš u skladu čitave ideje vraćanja točka unazad i svođenja prostora zapadnog Balkana na predvorje “istinske” Evrope, pojavila se ideja tzv. “mini Šengena”. Ova ideja dolazi na tragu ranijeg ovogodišnjeg objavljivanja “Francuske strategije za Zapadni Balkan”, a u kojoj se, između ostaloga, predviđa i da će u oblasti ekonomije Francuska razvojna agencija podržavati i ohrabrivati “regionalnu integraciju zemalja Zapadnog Balkana”, a u cilju “podrške razvoju i stabilizaciji”.

Naravno, ubrzo nakon Macronovog hladnog tuša za Albaniju i Makedoniju, projekt “mini Šengena” aktiviran je i, koliko se može vidjeti, ima podršku onih koji su istovremeno neraspoloženi spram proširenja EU. A o čemu se zaista radi, najbolje pokazuje oduševljenje koji je ovaj projekt izazvao u dvije “zapadnobalkanske” prijestolnice, Beogradu i Tirani, a što je jasno demonstrirano na sastanku lidera Zapadnog Balkana u Ohridu.

Ova navodna inicijativa “Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije” o “regionalnoj integraciji” ove tri države zajedno s Crnom Gorom, Kosovom i Bosnom i Hercegovinom najprije liči na partnerstvo dva vuka i tri ovce jer se u suštini radi o stavljanju prostora Zapadnog Balkana pod utjecaj samo dvije lokalne adrese. Naravno, i Beogradu i Tirani, koji imaju velike “konstitutivne dijaspore” u svakoj od ostalih država, te su stoga i prijestolnice Srba i Albanaca, u interesu je da dođe do brisanja bilo kakvih granica između matice i “djece u rasijanju”.

Beograd bi time ostvario ono što nije uspio oružanom agresijom, ujedinio Srbe Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, pa čak i Makedonije, plus poništio efekte samostalnosti Kosova. Tirana bi se, s druge strane, bez velikog truda i bilo kakvog rizika nametnula kao jedina adresa za albansku populaciju Zapadne Makedonije, Crne Gore i Kosova. Sve ostalo bilo bi pitanje protoka dovoljno vremena i povoljnih geopolitičkih okolnosti te prije ili kasnije bi i de facto i de jure dobili dvije nove države, Veliku Srbiju i Veliku Albaniju. Potpuni bi gubitnici, naravno, bili Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija i Crna Gora, te autohtona lokalna politička elita u Prištini. Šta bi to tek značilo za Bošnjake, Makedonce i Crnogorce kao narode, strašno je i pomisliti.

Ipak, nije teško shvatiti zašto ovakvu ideju podržavaju i sljedbenici degolističkog miterrandizma poput Macrona, ali i američki zvaničnici poput Matthewa Palmera. U međunarodnim odnosima, posebno u kontekstu odnosa velikih prema malim, uvijek se radi o baratanju s mjerljivim i konkretnim kategorijama. Srbi i Albanci dva su najveća naroda Zapadnog Balkana i zadovoljavanje njihovih partikularnih apetita, koje bi uz to donijelo i konačno rješavanje njihovih međusobnih historijskih sukoba, bilo bi izuzetno poželjno.

Bili bi smanjeni efekti Zapadu mrske “balkanizacije”, a od njih bi se i stvorili trajni prijatelji i saveznici te bi se vjerovatno trajno udaljili od Rusije. Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci mali su narodi kojima je zajedničko da ih se osporava ne samo kao državotvorne već čak i kao identitetski zasebne. Kada se na to doda i činjenica da Srbi i Albanci imaju značajan broj sunarodnjaka u ove tri države ili barem njihovim dijelovima, onda se pokazuje ogromna razlika u konkretnoj političkoj težini između “velikih i malih”. Mala riba koristi se kao mamac da bi se upecala veća.

Da takva percepcija nije stvar cinizma i pesimizma, pokazuje i to da su se redovno od “malih” tražili kompromisi na njihovu štetu. Sjetimo se samo sramnih uvjeta referenduma za nezavisnost Crne Gore, pritisaka na Makedoniju da promijeni svoje ime ili dvije decenija stalnog uvjetovanja Bošnjaka da popuste u cilju “deblokiranja evropskog puta” na kojem su sada, vjerovatno trajno, spuštene rampe. No, ko god i koliko god zagovarao ideju “mini Šengena”, ideju koja je dugoročno daleko gora nego bilo kakva “krnja Jugoslavija”, Bošnjaci je trebaju i naprosto moraju odbaciti, i to takvom žestinom i čvrstinom da nikome više ne padne napamet da lobira za nju kod naših predstavnika.

BOŠNJAČKO BITI ILI NE BITI

Iz svega navedenog, sasvim je očigledno da je dosadašnja bošnjačka politička paradigma već danas zastarjela u odnosu na ono što se trenutno dešava. Ono što je do sada bio kamen temeljac svake probošnjačke i probosanske politike, pravolinijsko kretanje ka članstvu u EU i NATO-u kao trajnom osiguranju opstanka i države i naroda, više nije izvjesno. Za to svakako nije kriva bošnjačka politika u čijoj predanosti idealima i vrijednostima koje je ovaj put podrazumijevao nije bilo niti ima bilo šta loše ili suštinski pogrešno. No, promijenjene okolnosti traže realno sagledavanje i procjenu novonostale situacije.

Naravno, sasvim je lahko dijagnosticirati ono što je očito, no mnogo je teže reći šta da se radi, šta je moguće uraditi a da ne spominjemo konkretno djelovanje, te znati gdje se i kako može djelovati. Izazov koji stoji pred bošnjačkom politikom vrlo je težak, one kapije kroz koje smo željeli ući zatvorile su se, a otvaraju se “dveri” kroz koje nemamo interes da prolazimo, mada nas se već sada lagano gurka i podstiče u tom smjeru. Bošnjačka politika svakako bi morala usvojiti temeljni i osnovni princip da, kada je već evropska perspektiva odložena, svakako nema niti može biti bilo nikakvih “brisanja granica” ili “regionalnih integracija” BiH koje nisu u bošnjačkom interesu, naročito sa Srbijom.

Za ovakav stav moralo bi se tražiti “prijateljsko uho” i podrška od svih onih država, grupacija i politika koje se percipiraju kao prijateljske. Takav rezolutan stav potrebno je zauzeti što prije, što glasnije, odlučnije i beskompromisnije jer najgore što se može desiti Bosni i Hercegovini i Bošnjacima jeste da ih se percipira kao koristan kusur, tj. najslabiju i najpopustljiviju kariku, pa da zatim dođe do konvergencije interesa velikih sila i država, uključujući i one koje su nam naklonjene, u vezi s idejama kakva je “mini Šengen”.

O Bosni i Hercegovini i njenoj budućnosti mora se odlučivati u Sarajevu i nigdje drugo. Neki novi berlinski kongresi, poput onog 1878. godine ili Ženevske deklaracije iz 1918. godine, gdje se o sudbini BiH odlučivalo bez Bošnjaka, ne smiju se dopustiti. Bošnjačka politika također bi trebala raditi i na reviziji svih onih kompromisa, svih onih “reformi” koje su bile zahtjevane od nje, koje su posljedično oslabile partikularne bošnjačke kapacitete, a na koje se pristalo u cilju procesa priključenja EU.

No, više od svega, bošnjačka politika mora povećati vlastitu političku težinu kroz povećavanje bošnjačkih kapaciteta za samostalno djelovanje. To je sine qua non, osnovi uvjet za bilo kakve dalje poteze, prvi korak bez kojeg ne može biti ni istinskih saveznika ili sagovornika na međunarodnoj sceni. Slabi i mali narodi ili politički kolektivi nisu nikada i nigdje bilo čiji prijatelj ili saveznik, tek teret, obaveza ili, što je najčešće – pogodan geopolitički kusur.

Ma koliko se to nekima činilo opasnim, politički nekorektnim, dosadnim ili nepotrebnim, jačanje partikularnih bošnjačkih kapaciteta da samostalno djeluju politički, ekonomski, a ako treba i vojno u cilju zaštite vlastitih interesa, jeste ono na čemu se stalno i neprestano mora insistirati jer je to osnovni i najvažniji faktor koji presudno utječe na to da li će Bošnjaci sami odlučivati o svojoj sudbini ili će to drugi raditi za njih. Mnogi će reći da su ovakvi prijedlozi i apeli opet ona “ista stara priča”. Takvima je najbolje odgovoriti jednim citatom Margaret Thatcher: “Naravno da je to ista stara priča. Istina obično i jeste – ista stara priča.”

Prethodni članak

Rusko rovarenje u Libiji

Sljedeći članak

Ljevica u krizi

PROČITAJTE I...

Macron, poput Françoisa Mitterranda, Jacquesa Chiraca, Nicolasa Sarkozyja i Françoisa Hollandea, pokušava natjerati CFCM da funkcionira kao svojevrsni “štit” od radikalizacije, očekujući čvršću integraciju muslimana Francuske, kojih ima oko šest miliona, među ukupno 67 miliona Francuza. Jedno od pitanja u kojima Macron očekuje pomoć jeste pitanje vela ili hidžaba, koji je bio zabranjen u Francuskoj 2004. godine. Ta je mjera imala određenog uspjeha i u drugim evropskim zemljama. Petnaest godina kasnije, hidžab je ponovno postao osjetljiv društveni problem, ne samo na periferiji i u predgrađima nego i na nekim univerzitetima

Osmanovićevo hapšenje nije izoliran slučaj, Srbija je to radila u još nekoliko navrata, a više puta raspisivala je potjernice zbog kojih su državljani Bosne i Hercegovine hapšeni u inostranstvu. Srbija to radi na osnovu vlastitih zakona kojima je sebi dala za pravo da procesuira sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, što nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!