fbpx

Lučonoše daytonske nacional-ljevice

Upravo je Naša stranka glavni promotor ovog građanskog “novog realizma” po kojem se postdaytonska Bosna i Hercegovina i njeno uređenje uzima ne samo kao dato i nepromjenjivo nego i poželjno stanje, pa se svaki pokušaj da se poboljšaju i promjene trenutne okolnosti, da se ojača ili osnaži država nauštrb entiteta, da se ponište rezultati agresije, genocida i etničkog čišćenja te ublaže vještačke podjele od Naše stranke dočekuje kao prakticiranje “bošnjačkog nacionalizma”.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Kako se bliže izbori, tako spadaju i mnogi dugo održavani paravani korišteni da se sakrije prava priroda onoga što se iza njih krije. Upravo takvu funkciju imala je poprilično izlizana crvena ponjava kojom se pokušavao zagrtati danas posrnuli i razotkriveni više prohrvatski nego neomarksistički portal Prometej.ba.

Prometejci, koji su se uvijek trudili biti avangardni, u smislu da prvi kreativno šovinistički nasrnu na bošnjački kolektiv, ali s ko fol neutralnih, ljevičarskih pozicija, ipak nikada nisu mogli sakriti niti svoje eurocentrične i orijentalističke supremacističke svjetonazore, niti svoja suštinski velikohrvatska politička uvjerenja.

Iako se sa stranica Stava nekoliko puta ukazivalo na takvu mimikriju, kojom se antibošnjački šovinizam prodaje pod legitiman stav, to ipak nije smetalo sarajevskom građanskom i ljevičarskom mainstreamu sve dok su mete takvog šovinizma bili njihovi ideološki i politički neistomišljenici među Bošnjacima. No, sada, kada su na red došli i oni sami, odjednom se spoznalo da je zapravo na tapeti sve vrijeme bio bošnjački narod kao kulturni i politički kolektiv.

Istini za volju, nije riječ o nekom suštinskom ideološkom razilaženju (barem u odnosu prema zajedničkom “neprijatelju”), već više o šizmi nastaloj u vezi s pitanjem u kojim okvirima prakticirati građanska, liberalna i ljevičarska uvjerenja.

Jedan dio tradicionalne anacionalne građanštine to bi radio u okvirima Bosne i Hercegovine kao države, i to na nivou individualnog građanina, dok drugi, kojima pripadaju i likovi s Prometeja, okvire za legitimno političko djelovanje svode na nacionalne kolektive smatrajući da je svako političko organiziranje i djelovanje građana iznad tog nivoa, pogotovo na nivou cijele Bosne i Hercegovine, u suštini samo vozilo za bošnjački nacionalizam.

Upravo je na toj liniji i po tom pitanju, zapravo na kandidaturi Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, pukla tikva između ova dva krila. Na Prometeju Komšićevu kandidaturu praktično smatraju podvalom “bošnjačkih nacionalista” koja legitimira hrvatski nacionalistički odgovor, te istovremeno zagovaraju neke druge političke opcije, a u suštini i praksi pobjedu Dragana Čovića.

Stavovi prometejaca u tom su smislu posve tipični za hrvatsku političku kulturu u Bosni i Hercegovini jer su gotovo identični hrvatskom političkom hadezeovskom mainstreamu, koji u svom odnosu prema bošnjačkim partnerima ne funkcionira na osnovu racionalnog nego na temelju supremacističkih predrasuda, klerikalnih strahova i orijentalističkih stereotipa.

U okviru takve političke kulture hrvatski političar izabran većinom bošnjačkih glasova ne može biti ništa drugo nego janjičar i kukavičije jaje; bilo kakva demokratija, ako su Bošnjaci većina, nije ništa drugo nego brutalno preglasavanje i “šerijatizacija” koja provocira nasilni odgovor; bilo kakvo jačanje države u smislu brisanja nepotrebnih administrativnih granica jeste invazija na “tisućljetne” hrvatske prostore i tako dalje, i tako dalje.

Zanimljivo je da ovakvu političku kulturu ne baštine samo unutar hrvatskog ili srpskog korpusa. Neki dijelovi njenih manifestacija mogu se primijetiti i na prostorima većinom naseljenim Bošnjacima, što se ponajviše artikulira u politici koju vodi navodno liberalna Naša stranka.

Upravo je Naša stranka glavni promotor ovog građanskog “novog realizma” po kojem se postdaytonska Bosna i Hercegovina i njeno uređenje uzima ne samo kao dato i nepromjenjivo nego i poželjno stanje, pa se svaki pokušaj da se poboljšaju i promjene trenutne okolnosti, da se ojača ili osnaži država nauštrb entiteta, da se ponište rezultati agresije, genocida i etničkog čišćenja te ublaže vještačke podjele od Naše stranke dočekuje kao prakticiranje “bošnjačkog nacionalizma”.

Baš takvim političkim pogledima sve više naginje i SDP pod palicom “mlade garde”. Izgleda da je vitlanje etiketom “bošnjačkog nacionaliste” kao oruđem iznad glava neistomišljenika, te imputiranje nacionalizma za svaku političku poziciju koja ne pristaje na cementiranje postojećeg stanja i legitimiziranje nacionalističkih srpskih i hrvatskih apetita i pretenzija na pojedine dijelove Bosne i Hercegovine kao nekakvih njihovih neotuđivih “prava” ono što je glavna karakteristika novog ljevičarskog mutanta čiji je Prometej do sada najtipičniji medijski predstavnik.

 

PROČITAJTE I...

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

U Konakovićevim istupima da se naslutiti pokušaj blefiranja i smekšavanja mogućih budućih “papaka” – a njih, sudeći po svemu, trenutno ipak neće naći u Stranci demokratske akcije. Zašto? Pa naprosto zato što su dovoljno zreli i razumni da uvide kako prolaze i neki ozbiljniji “SDA disidenti” u svojim političkim karijerama. O Čampari i ne govorimo, jer on je, barem u ovom trenutku, i dalje član SDA – makar njegovo ponašanje posljednjih mjeseci ličilo na “izlazak u ratama”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!