fbpx

LUCIDNI KOMANDIR ŽUTA

“U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatim. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja, u borbenim zadacima postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti se često temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati, niti je volio da ga drugi hvale

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Od početka ratnih dejstava u Republici Hrvatskoj jasno su se mogle naslutiti namjere velikosrpske politike, iako vješto zaogrnute pod plašt JNA. Svi oni koji su pomno pratili razvoj događaja od Vukovara do Kninske krajine s pravom su se pribojavali sličnog scenarija i u Bosni i Hercegovini. Slijedom ostvarenja ovih slutnji i počinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, brojne bosanske patriote zaposlene u zemljama Srednje Evrope krenule su prema domovini da pomognu njenu odbranu. Jedan od onih koji nije imao dileme šta učiniti te ratne 1992. godine bio je i Velid Avdić, poznatiji po nadimku Žuta, koji je radio u Hrvatskoj. Početkom rata s grupom prijatelja odlazi na posavsko ratište.

Kasnije, nakon pada Bosanskog Broda, vraća se u Hrvatsku, odakle 27. augusta dolazi u Bihać i bori se na grabeškom ratištu. Pet mjeseci kasnije, sredinom januara 1993. godine, s grupom saboraca Velid Avdić Žuta prelazi u Bužim i pridružuje se jedinici za specijalne namjene “Hamza”, u kojoj je ostao sve do pogibije. Kao i mnogi drugi pripadnici jedinice s kojom je došao iz Hrvatske, ni Velid nije dočekao oslobađanje svog rodnog kraja. Njegova nedvosmislena opredijeljenost da se bori za odbranu domovine, dug i težak ratni put, a na kraju i polaganje života u temelje bosanske slobode dovoljna su preporuka da ga se sjetimo i otrgnemo od zaborava.

Velid Avdić (sin Naila i Emine) rodio se 2. januara 1966. godine u mjestu Skucani Vakuf, općina Sanski Most. Više je puta pohvaljivan od Izeta Nanića, komandanta 505. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dva puta lakše je ranjen, u februaru 1994. i 22. jula 1994. godine u rejonu Kestenovačke Glave, općina Velika Kladuša. Nestao je na izvršavanju borbenog zadatka 20. aprila 1995. godine u rejonu Velića Glavice, prilikom pokušaja vraćanja ove vojne kote. Kasnije, 11. augusta iste godine njegovo tijelo pronađeno je na mjestu gdje je i nestao. Posthumno je proizveden u čin natporučnika Armije RBiH 12. januara 1996. godine. Bio je komandir odjeljenja, a kasnije i voda u Četi za specijalne namjene “Hamza” 505. viteške brigade ARBiH. Odlikovan je najvećim ratnim priznanjem značkom “Zlatni ljiljan” 30. maja 1995. godine.

POVRATAK U DOMOVINU

Početak rata u Bosni i Hercegovini Velida Avdića zatekao je na privremenom radu u Zagrebu. Nakon što je u okolini Siska formirana prva bošnjačka formacija, uključio se u njen sastav. Ubrzo se s grupom saboraca prebacio na ratište u okolinu Bosanskog Broda. O prvom susretu s Velidom govori njegov saborac M. I.: “Na samom početku rata Žuta se s ratišta u Hrvatskoj prebacio na ratište u Bosanski Brod. S njim su još bili i Nijaz Cinac, Emir Bešić, Ramo Keškić i još nekolicina onih koji su kasnije s nama prešli na Bihaćki okrug. Na početku sam ja bio u Sloveniji. U maju 1992. godine došao sam u Zagreb, u Štab teritorijalne odbrane. Došao je Irfan Talić zvani Arkan iz Sanskog Mosta, koji je tražio dobrovoljce da s njim idu u Bosanski Brod. Tad smo s njim otišli Smail Zahić Zonzo, ja i još mnogo drugih momaka, gdje smo boravili oko mjesec. To je bilo u junu, a Žuta i ostali su tu bili i odranije. Kad smo vidjeli da će Bosanski Bord pasti, vratili smo se u Hrvatsku. Iz Zagreba smo se kasnije, u velikoj grupi s oko 650 boraca, prebacili na područje Bihaćkog okruga.”

Velid je bio u manjoj grupi koju su uglavnom činili njegovi raniji saborci. Kad su M. I., Velid i još pedesetak njihovih saboraca 27. augusta 1992. godine stigli u Bihać, pripojeni su odredu za specijalna dejstva na čijem čelu je bio Senad Šarganović Šargan. “U Bihaću smo boravili oko pet mjeseci, sudjelujući u borbama i držanju linije na Grabežu. Potom smo odlučili preći u Bužim. Ponovo smo dobili prekomandu, jedan dio u 105. bužimsku, a drugi dio u 511. krupsku brigadu”, ističe M. I.

Grupi u kojoj se nalazio Velid Avdić Žuta u međuvremenu se pridružio i Emir Bešić iz Bosanske Otoke, koji je bio zarobljen i odveden u logor prilikom prijelaza na Bihaćki okrug. Po kazivanju M. I., Emir ih je pozvao svojoj kući, u kojoj su desetak dana boravili. Kako im iz 111. brigade nisu više davali hranu, njih deseterica koji su bili prekomandovani u 105. brigadu odlučili su preko brda doći u Bužim. “I kod dolaska u Bužim bilo je nekih komplikacija. Kad smo stigli na Dobro Selo, tu nas je vojna policija jedno vrijeme držala u nekoj štali, sumnjajući u to ko smo i kojim povodom smo tu. Puno su nam valjali Nijaz Cinac i Nijaz Porić Manjača, koji su nas znali još s posavskog ratišta. Tražio sam da razgovaram s komandantom Nanićem. Otišli smo u Čavu na razgovor s Nanićem, koji nas je lijepo prihvatio i s nama porazgovarao. Tražili smo da pozove i one iz 111., što je on i uvažio. Od nas je napravio treći vod ‘Hamze’, iz kojeg će do kraja rata izginuti dosta boraca, pa i sam Velid Avdić Žuta. U startu nam je komandir bio Huse Dizdarević zvani Nane. Još se sjećam nekoliko komandira tog našeg voda, od Emira Bešića, potom Muje Nanića, koji nas je vodio sve do pogibije u Brezi 1994, potom Omera Ičanovića, koji je poginuo u Bihaću u novembru 1994. godine. Kako sam ja već od 27. decembra 1994. zbog teškog ranjavanja bio na bolovanju, ne znam ko je sve kasnije bio na čelu voda. Komandiri su se brzo mijenjali, jer je bilo dosta ranjenih i poginulih boraca, ali i starješina. Ali znam sigurno da je Velid tu dužnost preuzeo u zadnji čas, tek nekoliko dana prije pogibije na Velića Glavici.”

Još od Bosanskog Broda pa sve do ranjavanja M. I., Velid i M. bili su zajedno u istoj jedinici. “Prošli smo zajedno sva ratišta. Naš vod prvi se popeo na Grabež, još sredinom novembra 1992. godine. Vodič nam je bio neki Dizdarić. Tu je s nama bio i Šargan, kao i major Jusuf Čaušević, koji je tada i ranjen. Poslije toga smo dugo bili na Grabežu i puno naših je izginulo. Kad smo došli u Bužim, nekad poslije ‘Munje ’93’, do kraja rata smo sudjelovali u svim akcijama. Ja sam prvi put ranjen drugog dana ‘Februarske ofanzive’, a Velid je sve do pogibije bio u stroju. Kad je Velid prvi put ranjen na Grabežu, trebao je ići u bolnicu u Bihać. Međutim, on je to odbio. Ostao je s nama i za dan-dva se vratio u stroj. Volio je puno pričati. Mi smo prije svega došli da se borimo za narod i domovinu i niko od nas nije došao da ratuje za priznanja, pa tako ni Velid. Međutim, lijepo je što mu je dodijeljeno to priznanje”, završava M. I.

UVIJEK NA OPREZU

Žutu i saborce koji su s njim stigli iz Bosanskog Broda saborci iz Bužima srdačno su prihvatili. Nažalost, kao i Žuta, većina njih izginuli su kao pripadnici jedinice “Hamza”. Sjećanje na Velida i danas čuva Agan Elkasović, komandir “Gazija” i komandant Jurišnog bataljona: “Velida Avdića, borca iz jedinice ‘Hamza’, upoznao sam 1993. godine. Kao komandir ‘Gazija’, često sam rame uz rame s borcima iz ‘Hamzi’ pripremao i izvodio borbena dejstva. Nisam mogao prepustiti slučaju da ne znam s kim sadejstvujem, ko su ti odvažni momci od kojih često zavisi i moja, ali i sudbina moje jedinice. Imao sam potrebu da upoznam sve borce iz Čete ‘Hamza’, koji su bili odabrani momci, sposobni da izvode najteže i najsloženije borbene zadatke. Tako je na red došlo i upoznavanje s mladićem za kojeg sam znao da je došao pješice iz Hrvatske. U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatima. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja u borbenim zadacima, postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti često se temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati niti je volio da ga drugi hvale. Ja ga se rado sjećam po tome, a i danas često sebe preispitujem na osnovu njegovog ponašanja.”

Nakon dužeg perioda saradnje na bojnom polju, Agan je postao Velidov prisni prijatelj. “Žuta je često znao otvoriti dušu i objasniti zašto voli biti oprezan s ljudima. Tako mi je kazao da naivnost u privatnom životu košta ture pića, a naivnost na bojnom polju košta života. Imao je puno neugodnosti kroz rat dok se nije skrasio među svoje saborce. I danas pamtim njegovu veliku zapitanost: ‘Samo dragi Bog zna gdje bih ja završio da ne dođoh u Bužim?’ Iako je bio prilično oprezan, to ga nije sprečavalo da pokaže svoju hrabrost i nametne se kao pravi vođa. Bio je vrlo osjetljiv na nepravdu, neodgovornost i kukavičluk, a još veću oštrinu je pokazivao prema onima koji bi kršili pravila. Za vrlo kratko vrijeme potpuno se uklopio u novu sredinu, stekao povjerenje u svoje saborce i čvrsto stao ispred njih. Njegovo dobro snalaženje u teškim situacijama bilo je signal komandantu Naniću da je riječ o novom vođi i komandiru. Nije dugo trebalo da ga komandant postavi za komandira desetine, a neposredno pred pogibiju i za komandira voda. Prilikom prijema zadataka bio je vrlo pažljiv, pa ga je komandant Nanić često navodio kao primjer odgovornosti. Zla sudbina poigrala se sa Žutom, i to u trenutku kad je prebrodio sve one početničke poteškoće. Postao je veći vitez od mnogih bužimskih vitezova, postao je veći ‘hamza’ od mnogih koji su bili ‘hamze’ prije njega i pridružio se bataljonu šehida 505. brigade. U operaciji ‘Sana’ često mi je bio u mislima, posebno kad smo vodili borbe oko Lušci Palanke, a nadomak njegovog rodnog Skucanog Vakufa. Nedostajao nam je kao borac koji je poznavao taj dio terena, a navirala su i sjećanja koliko je želio da oslobodi svoj Skucani Vakuf i svoj Sanski Most. Lagahna ti zemlja bosanska, Žuta moj”, kazao je Agan Elkasović. 

POGIBIJA NA VELIĆA GLAVICI

U istoj akciji u kojoj je Velid Avdić poginuo sudjelovao je i Šefik Mašinović, koji kaže da je Velid nestao na Velića Glavici prilikom pokušaja vraćanja ove izgubljene kote. “Još jedan momak iz Velike Kladuše bio je s njim. Velidova grupa bila je na desnom, a naša na lijevom krilu linije. Kasnije se ispostavilo da su njih dvojica poginuli na licu mjesta i da su ostali u toj tranšeji na Velića Glavici. Neprijateljski vojnici su preko njihovih tijela samo prebacili najlon i zatrpali ih u tranšeju. Nekoliko dana nakon oslobađanja Velike Kladuše, Hari Dizdarević i ja smo uzeli kombi iz brigade i otišli po njihova tijela. Pronašli smo ih, otkopali i prevezli u Jezerski kod Bosanske Krupe, gdje im je klanjana dženaza i gdje su ukopani. Velid je bio fin čovjek i hrabar vojnik.”

Jedan od Velidovih saboraca iz voda i odjeljenja u “Hamzi” bio je i Rahman Bajrić iz Bosanskog Novog: “Velid nam je bio komandir odjeljenja. Kasnije, nakon što sam ja ranjen, jedno vrijeme je bio i komandir trećeg voda. Rahmetli Velida pamtim kao dobrog borca i super čovjeka. Taj nije znao posustati. Zajedno smo sudjelovali u akcijama na Džaferovića Brdu, potom na Prokresu, Kumarici, Brezovom Polju i još nekim. U svakoj od tih akcija, kao komandir odjeljenja, Velid je bio pravi vođa, uvijek s nama rame uz rame. Onda sam ja ranjen a on je s ostalima ostao dalje da se bori. Unatoč nevjerovatnim borbama i tolikoj artiljeriji koja je udarala na nas, Velid je sve vrijeme bio u stroju. Ali nažalost, ni on nije izdržao žestoke borbe na Velića Glavici.”

Borac prvog voda u četi “Hamza” Nermin Šabić sjeća se jedne vrlo rizične situacije koja je, da nije bilo Velida, vrlo lahko mogla prerasti u veliku tragediju. Kako kaže, riječ je jednoj od akcija u kojoj su zbog slabe vidljivosti i nepristupačnog terena jedinice 505. brigade bile udarile jedne na druge. “Akciju je posebno otežavala velika kiša, pomrčina te nepristupačan i izlomljen teren. Ako bi se krenulo pogrešnim jarkom ili udolinom, to bi nas moglo odvesti daleko od zacrtanog cilja. Sve to sa sobom nosilo je rizik nesagledivih posljedica po naše jedinice. I kad belaj hoće, tako je i krenulo. U jednom momentu borba se rasplamsala između prvog i trećeg voda ‘Hamzi’, a na drugom mjestu između drugog voda ‘Hamzi’ s jednim vodom iz Jurišnog bataljona. Čim smo stupili u borbu, kao već iskusni borci, znali smo da neće ići lahko i da je to tvrdo, ali smo onda krenuli da svoju žestoku vatru pojačamo što gromoglasnijim tekbirima. Međutim, i oni s druge strane su činili isto, tekbirali su i rafalali po nama. Nakon kraćeg okršaja, u jednom momentu nastupilo je nekoliko sekundi zatišja. U to se s druge strane začuše povici: ‘Hajte, babini, bujrum, što ste stali!?’ A Žuta rahmetli je imao specifičan glas i govorio je malo kroz nos. Taj njegov glas posebno je bio prepoznatljiv kad je bio ljut i kad je nastupao pod dozom adrenalina. I kreće ponovo otud pucnjava, a od nas skroz tanje jer smo skontali šta se dešava. I ja ih onda krenem dozivati: ‘Žuta, Žuta, Mujo, Buha…’, a onda i ostali iz našeg voda. Srećom, ubrzo i oni stadoše pucati i prestade borba. I tako, da ne bi Žutinog specifičnog glasa, Bog zna najbolje, ali mi bismo se tu dobrano iskrvili i veliko je pitanje kako bi sve to završilo. Kod nas nije niko stradao, ali u okršaju druga dva voda bilo je čak i ranjenih”, prisjetio se Šabić.

OGROMNO POVJERENJE IZETA NANIĆA

Po riječima Huseina Kovačevića, moraliste u 505. brigadi, Velid Avdić Žuta bio je izuzetno ozbiljan, hrabar i požrtvovan vojnik. Kako kaže, Žuta je bio vrlo osviješteni patriota koji je došao u Bosnu da se bori za svoju domovinu. “Prije dolaska na područje Bihaćkog okruga on se izvjesno vrijeme borio i na posavskom ratištu. Po dolasku u Bužim, kako je rat odmicao, kalio se u sve boljeg borca, koji je postepeno zadobijao povjerenje komandanta Nanića. U nekoliko navrata sam bio prisutan prilikom njihovih susreta. Znam da ga je komandant puno poštovao, a Velid mu bio krajnje odan. Gledano u cjelini, među svim borcima iz te njegove grupe koji su s njim došli iz Hrvatske Žuta je bio jedan od onih u koje je komandant Nanić imao ponajviše povjerenja. Malo je bitaka bilo, gotovo ni jedna važnija da Žuta i njegovi momci u njoj nisu sudjelovali. Žuta pogotovo jer je imao sreće da prije pogibije nijednom nije bio teže ranjen.”

Kao imam u Sanskom Mostu Kovačević je često u kontaktu s mještanima Skucanog Vakufa, Velidovog rodnog mjesta. O tom dijelu kazuje: “I danas ljudi iz Skucanog Vakufa imaju poseban pijetet prema Bužimljanima. Znaju oni da je u operaciji ‘Sana ’95’ najviše Bužimljana izginulo prilikom oslobađanja Skucanog Vakufa, i to stalno ističu. Obično kažu: ‘Naši su mještani Velid i Vehid Avdić te Ramo Kreštić poginuli kao pripadnici 505., a dosta Bužimljana je poginulo oslobađajući naš kraj.’ Zbog svega toga, često vole reći da su mještani Skucanog Vakufa i Bužima braća i po vjeri i po krvi. Inače su ljudi iz Skucanog Vakufa plaho ‘kršni’ insani. Za Velida se može kazati da je dolazio iz fine tradicionalne muslimanske porodice. Još dva ili tri brata mu danas žive u Sanskom Mostu. Kad mu je prije tri godine umrla majka Emina, tadašnji načelnik Općine Bužim, nekolicina starješina i saboraca iz 505. brigade dolazili su na dženazu. I to je bio lijep gest prema rahmetli Žuti, vrijednom, odgovornom i čestitom momku.”

 

 

 

PROČITAJTE I...

SDA je stranka muslimanskog/bošnjačkog nacionalnog kruga. Ono što je posebno važno, i to treba ponoviti, jeste činjenica da je SDA prva stranka u bošnjačkom narodu koja je nadživjela svog osnivača i utemeljitelja. SDA je uopće prva politička stranka u bošnjačkom narodu poslije Boja pod Banjom Lukom koja je organizirala i politički predvodila i narod i državu u odbrani Bosne i Hercegovine u vremenu agresije kosmičkih naroda, agresije u formi genocida najavljenog u Skupštini Bosne i Hercegovine

Taj 26. maj prevratničke 1990. godine ostat će ubilježen kao dan osnivanja SDA, ne samo kao stranke Bošnjaka i njihove javne, jasne i nedvosmislene političke deklaracije u uvjetima vrlo brzog raspada Jugoslavije već kao prve građanske i demokratske stranke koja nije nastala tek pukom transformacijom monopolističkih institucija jednostranačkog režima, kao što su negdje u isto vrijeme nastale Liberalna stranka iz Saveza socijalističke omladine, Demokratska socijalistička stranka iz Socijalističkog saveza radnog naroda ili Stranka demokratskih promjena iz Saveza komunista

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!