Loši gubitnici ne uviđaju uzroke poraza

Dok se histerisanje i apokaliptične izjave i saopćenja donekle i mogu razumjeti, šovinistički govor mržnje, i to ne samo prema onima koji su izabrali Željka Komšića nego prema čitavom bošnjačkom narodu, posve je neprihvatljiv.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Izborni poraz Dragana Čovića opet je izvukao najgore elemente i sentimente iz hrvatske političke i medijske scene. Dok se histerisanje i apokaliptične izjave i saopćenja donekle i mogu razumjeti, šovinistički govor mržnje, i to ne samo prema onima koji su izabrali Željka Komšića nego prema čitavom bošnjačkom narodu, posve je neprihvatljiv.

Upravo takvoj kategoriji pripada mrzilačko-plačljivi tekst Marijana Knezovića u kojem Komšićev izbor vidi kao čin patološke mržnje “bošnjačke većine” uz varijante nezaobilaznog “pomozi sirotu na svoju sramotu” elementa hrvatske mitologije o nezahvalnim “muslićima”.

Slično je i s tekstom Mate Mijića na Večernjem.hr, u kojem se za izbor Komšića optužuju i “vehabijska sela”, konstruira se mučka svebošnjačka zavjera i na kraju poziva na novi politički kurs kojim bi se spremno dočekao navodni skori raspad “dejtonske Bosne i Hercegovine”.

Naravno, u tom su duhu i izjave Čovićeve dvorske lude Marija Karamatića, koji je ko zna koji put pozvao na otcjepljenje, umišljajući valjda da je Bosna i Hercegovina nekakav zbir zasebnih teritorija, a ne nedjeljiva država s hiljadugodišnjim kontinuitetom.

To su samo neke od reakcija, i to one blaže vrste, no one u svojoj suštini, ali i načinu artikulacije, nose sve uzroke i razloge Čovićevog poraza i Komšićeve pobjede. Indikativno je da njihovi autori nisu ni najmanje svjesni te činjenice.

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!