LJUBOUMOMORA

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.” Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu

Iznenade nas ponekad davni događaji i riječi kao da su se dogodili i izrečeni jučer. Ili danas. Nezaboravno je i uvijek otvoreno vrijeme kad smo bili kovači novih riječi. Niko se ne može, naravno, porediti s nadrealnim pjesnicima koje smo nekad toliko poštovali, iako, ruku na srce, njihova je mjera ponekad prelazila sve mjere.

Iskovane riječi preobražavale su se u crteže. Tako je bilo od Ibn Arabijeva Orla do Apollinaireovih Kaligrama. Slova se oblikuju u filozofske i nadrealističke riječi. Slova koja su nekad bila nijemi crteži.

Tako su nastale brojne mape i male-velike knjige. Neke od njih istinska su remek-djela.

Bibliofili tako oblikuju i vrhune svoj pogled na svijet.

Uvijek sam se družio s pjesnicima, slikarima i kiparima. Otkako znam za sebe, bili su mi kao rodbina.

Iz minulih vremena pamtim neke ideje koje su ostale samo ideje, odnosno, nisu realizirane nikako, a ne drukčije nego što su zamišljene.

Jedne večeri reče mi Dragaš kako bismo mogli napraviti zajedničku knjigu, pjesničko‑slikarsku. Otad smo stalno o njoj razgovarali, kadgod bismo se sreli.

“Potreban mi je naslov”, reče mi jednom, “da počnem svoju igru vizija…”

“Ljuboumomora”, konačno mu rekoh.

“Neologizam?”

“Naravno, šta bi drugo bio?!”

Oduševio se.

“Znam tvoje kovanice, ali mislim da ništa luđe nisi skovao. Kakva riječ”, zamišljeno je češkao svoju meštarsku bradu.

“Višeznačna je. Ovisi o naglasku i trenutku izgovora. Kao da je plod ovog umobolnog ljeta…”

I tako je naša knjiga nastavila rasti u razgovorima. Bila je sve zanimljivija svojim prizmatičnim pogledom na svijet.

Dok se nije završilo umobolno ljeto. I počelo umomorno doba.

Tjeskobno kao kiparski crtež.

Težak i voluminozan.

Na kraju je poklopio i prekrio Dragaša.

Tako je Ljuboumomora ostala nedovršena.

 

Nikad nisam vidio orla

pomislih

gledajući kroz prozor tramvaja

vidio sam pauna

vidio sam paunicu

nikad nisam vidio orla

iznad svoje kuće

vidio sam lastavicu

i šarenu kreju

vrapca

i grlicu

ali orla nikad

kuća je sada bez krova

i bez zidova

možda je njenu kapu raščupao

nevidljivi orao

onaj o kojemu sam mislio

 

 

Dopada mi se poslovica koju je iznjedrio život grada: “Ne trči za ženom, niti za tramvajem.” Zašto? Zato što je odgovor najjednostavniji mogući: “Odmah dolazi druga, odnosno drugi.”

Ipak sam jutros trčao za tramvajem. I to zbog žene koju sam vidio u njemu. Uspio sam stići i ugurati se u posljednjem trenutku. Stajao sam tako zadihan, baš iza žene za koju mi se učinilo na ulici da je poznajem odnekud. Kao da sluti o čemu razmišljam, okrenula se. I pogledala me nekako nezainteresirano. Rekao bih čak ravnodušno. Bila mi je posve nepoznata. Doimala se nepoznata čak i sebi.

Ljuboumomora, ko zna zašto, pomislih.

 

Onda me je opet

očešala Smrt

bila je srebrne boje

 

mladić je zaustavio auto

sav uspaničen

i pitao:

jeste li dobro

 

dobro sam

i ja sam kriv

odgovorih

 

jeste li sigurni?

možda bi trebali poći u bolnicu

ja ću vas odvesti

 

nije potrebno

sve je u redu

rekoh

a

pitao sam se

otkud ja tu

na tom mjestu

gdje je jurio srebrni auto

i udario me

 

 

Ponekad bih, povremeno, ispunjavao stihovima stranice Ljuboumomore, rukopisa u nastajanju, bilo gdje da sam se zadesio:

 

Kad je počela kiša

gledao sam u Miljacku

s mosta ing. Eiffela

 

kao da je rastopljena cigla

tekla

 

ili je to kiša

pomislih

koja pljušti po vodi

i mostu iznad nje

crvene boje

 

 

Ljuboumomora nikad nije objavljena.

Tako je Prodavnica noževa jedina grafička mapa koja je tako oblikovana s magičnim linogravurama Senadina Tursića.

Postoji samo nekoliko primjeraka.

Dugo ga nisam vidio. Godinama zapravo.

Živi na jugu Francuske i priča unuku o sličnim događajima, prije stoljeća i stoljeća, tamo i u Bosni..

Vrijeme u kojem živimo svojim spravama koje su se mogle naslutiti samo u bajkama otvara nam prostor glasa i slike. Pričamo tako o svemu čega se sjećamo. Pričamo i sjećamo se.

PROČITAJTE I...

U tom momentu Alen se okrenu prema meni i pogleda me. Ništa nije rekao, samo je slegnuo ramenima, podigao redenik svoje osamdeset četvorke sa zemlje i iskočio preko grudobrana. Cijela se šuma tresla. Kroz tutnjavu sam čuo kad je uzviknuo: “Ojhhaaaaa, đe ste, braćo Srbiiiii”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!